Umjesto reda, ponovo kaos: to govore posljednji dani koje odbrojava hrvatska administracija za sve one svoje građane-državljane koji privremeno obitavaju izvan svojih „vjekovnih ognjišta“ u domovini. Naime, krajem prošle godine usvojen je novi zakon o prebivalištu, koji kaže da svi oni koji su izvan Hrvatske duže od godinu dana moraju do 29. decembra svoj „privremeni odlazak“ prijaviti ili nadležnoj policijskoj upravi prema mjestu dosadašnjeg prebivališta, ili konzulatima ili ambasadama Republike Hrvatske širom svijeta.
U suprotnom, kažu, uskoro će početi postupci odjave po službenoj dužnosti iz, kako se to zove, zbirke podataka o prebivalištu i boravištu. I ne samo to: ako to ne učine, čeka ih domovinska kaznena dobrodošlica kad se prvi puta ukažu na graničnim prijelazima teška od 500 do čak 5000 kuna.
Od svega su izuzeti tek oni koji jesu u evidencijama nadležnih, koji žive izvan mjesta prebivališta, ali im nije obnovljena nekretnina (iz nekih razloga, kažu, iako tih razloga i danas ima tušta i tma), pa faktički nemaju gdje boraviti; imaju adresu, ali ne i „vjekovno ognjište“ u fizičkom smislu te riječi. Dakle, o izbjeglim Srbima iz Hrvatske je riječ.
To što ovih prednovogodišnjih dana rezultira potpunom zbrkom, inače, počinje s pokušajem da aktualna SDP-ova vlast riješi problem kojega je davnih godina napravio HDZ, praveći svoj vlastiti „dijasporični“ rezervoar glasova za svake izbore. Hrvatska je, naime, upravo iz hadezeovskih razloga od svog samog postanja dozvolila dvojno (bolje reći višestruko) državljanstvo, izjednačavajući u pravima one koji su državljanstvo dobijali samom činjenicom što su etnički Hrvati i one koji su u Hrvatskoj rođeni ili doseljeni, ali tamo stvarno žive i plaćaju poreze.
Godinama je dijaspora utjecala na rezultate izbora u Hrvatskoj, da bi danas ona bila posebna izborna jedinica na izborima za hrvatski sabor, ali su brojni problemi ostali: u vrijeme izbora i danas se pronalaze silni nepostojeći građani kojih je na desetine ili stotine prijavljenih na samo jednoj adresi u pograničnoj zoni sa Bosnom i Hercegovinom, na primjer, ali i oni koji zahvaljujući nacionalnosti i nesređenim podacima o prebivalištu primaju i neke prinadležnosti, poput socijalne pomoći, porodiljske naknade, čak i duplih penzija.
To je, sasvim logično, bio motiv hrvatskih vlasti da se uhvate u koštac sa problemom, ali čini se da su sa godinu dana starim Zakonom o prebivalištu ponovo napravile problem. U mnogo vidova.
Građani kao građani, bilo gdje na svijetu, ne čitaju zakone dok se oni ne počnu odnositi direktno na njihovu sudbinu. Zato ovih dana imamo pravu opsadu hrvatskih konzulata svuda gdje postoje, pa i u Beogradu i u Subotici, gdje – kao, uostalom, i usred grada Zagreba – u stvari, pojma nemaju kako se sa problemom izboriti.
Po spomenutom Zakonu, naime, građani koji imaju namjeru provesti više od godinu dana u inozemstvu, moraju svoj odlazak iz Hrvatske prijaviti nadležnima; jasno, uz silne papire i potvrde koje uz to idu (valja administraciju hraniti). Tu u obzir dolaze razlozi liječenja, školovanja, ali i posla u inozemstvu, s time da se ovih dana pokazuje da konzulati priznaju jedino inozemno zaposlenje u hrvatskoj firmi koja posluje negdje izvan zemlje, ali ne i firme zemlje u kojoj netko boravi. Ponovo imamo situaciju u kojoj nije bitno što u Zakonu piše, nego kako se on tumači.
IZBEGLICE: Propisi kažu: osobe koje imaju prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj i žive u inozemstvu, a obuhvaćene su programom obnove ili stambenog zbrinjavanja i nekretnina im još nije obnovljena, vraćena ili nisu na drugi način stambeno zbrinute u Hrvatskoj, dužne su najkasnije do 29. 12. 2013. godine to prijaviti policijskoj upravi ili postaji na čijem području imaju prijavljeno prebivalište ili diplomatsku misiju-konzularni ured Republike Hrvatske na čijem području borave u inozemstvu.
Osobe koje imaju prijavljeno prebivalište na području Republike Hrvatske, ali nemaju važeću osobnu iskaznicu, kao i osobe koje imaju prijavljeno prebivalište na adresama koje nisu evidentirane u registru prostornih jedinica (nepostojeće adrese) dužne su najkasnije do 29. 12. 2013. godine policijskoj upravi ili postaji na čijem području imaju prijavljeno prebivalište ponovno prijaviti prebivalište. Ako do navedenog dana ponovno ne prijave prebivalište, izvršit će se odjava njihovog prebivališta iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu.
Onih iz prve kategorije je puno manje od onih iz druge, pogotovo kad se zna da problem stanarskih prava nikad u Hrvatskoj nije riješen i da su bivši „nosioci“ i danas ljudi ne druge, već ente kategorije građana, onih koji su vjerojatno zauvijek ostali bez svoje imovine i svoga prava, osim ako su pristali da postanu korisnici „stambenog zbrinjavanja“, projekta koji nikad nije postao iole ozbiljan i u kojem će hiljade ljudi ostati vječni gubitnici.
Ovi drugi – oni kojima je osobna iskaznica istekla ili je nikad nisu ni izvadili – brojniji su. Ovih dana telefoniraju uokolo, što zivkajući stalno zauzete brojeve diplomatskih predstavništava u zemljama u kojima borave, što svoju rodbinu koja i dalje živi u Hrvatskoj. Rezultat: nula, nema informacija. U zagrebačkoj Policijskoj upravi, na primjer, savjet koji znatiželjni dobijaju jest da se sačeka još koji dan, da oni koji ne odjave prebivalište neće baš odmah biti kažnjavani (već nakon nekog vremena, iako nitko ne zna koliko to „neko vrijeme“ traje), kao i to da se ne zna kakva je punomoć potrebna da bi netko od u Hrvatskoj živućih rođaka to obavio umjesto njih i za koje novce.
U konzulatima, inače, lakonski pričaju onima koji ih zovu: sve je jednostavno, samo morate donijeti neke dokumente i platiti cijenu koja je prava sitnica, oko 30 eura…
I tu je vjerojatno poanta: kad se zna da je Hrvatska iseljenička zemlja, iz koje i danas odlaze najpametniji mladi ljudi, proračun će dobro biti napunjen. Pogotovo kad je riječ o „neeuropskim“ susjedima, Bosni i Hercegovini i Srbiji.
EMIGRANTI: Ovi drugi su, ne bitno, ali ipak malkice drugačija priča: svi iz Evrope sada u Hrvatsku dolaze mimo graničnih kontrola i teško će im se moći naplatiti taj ceh nevoljenja države u iznosu od 500 do 5000 kuna.
I oni su zbunjeni. S jednog foruma, na kojem već mjesecima ljudi pokušavaju naći izlaz iz situacije, prenosimo dio karakteristične poruke: „Pratim ovu temu već duže i čudno mi je kako niko da pomene pravi razlog donošenja ovog novog zakona o prebivalištima. Stalno se navode prednosti i mane, ali niko da bekne ono pravo… – u Hrvatskoj ima ‘jako puno ljudi’, koji su uz to ‘Srbi’ (ili su markirani kao takvi), koji ne žive u Hrvatskoj, a koriste razna prava.“
Pa kaže: „Ovaj zakon je odličan za ‘neke’ građane u Hrvatskoj jer: u startu, do 29. 12. mnogi DRUGI državljani Hrvatske će izgubiti prebivalište – od tih, samo neki će odlučiti da se i dalje bakću sa tim, uzimaju nove osobne, onda se privremeno ‘priboravljuju’ i ‘odboravljuju’ – potom dolaze svakih pet godina na ‘hadžiluk’ u MUP. Generalno, mnogim ljudima će to smetati i smatraće to nepotrebnim i iživljavanjem države, što to i jeste. Ko će biti ti ljudi – najviše Srbi zato što mnogi stvarno već duže ne žive u Hrvatskoj (preko pet posto od ukupnog stanovništva). Nakon njih, najveća grupa su oni koji bez obzira na naciju vole razmišljati svojom glavom… smatraju da je normalno da ako ti osobna važi deset godina – da ne moraš ni misliti o njoj tih deset godina.“
Hrvatskoj vlasti, kaže taj forumaš, odgovara da ljudi koji nemaju visoko mišljenje o lošoj državi prosto ne žive u toj državi, ali bilo bi idealno kad bi tu i tamo sipali nešto eurića, raznih dolara ili afričkih dinara u državni proračun i pomogli tako onima koji ostaju, koji vole državu i koje ta država voli…
USTAVNOST: Citirani forumaš je posve u pravu: ovo jest posve na liniji micanja nepodobnih s biračkih spiskova i adresa, jer će se kola slomiti uglavnom na Srbima iz Hrvatske. Uklapa se to i u priču vukovarsku, koja traži – kao „mjesto posebnog pijeteta“ – da se jedno pismo, ćirilica, može uvesti tek tamo gdje su manjine dosegle 50 posto od ukupnog broja stanovnika; tko je tu onda, ako smo fifti-fifti varijanta, većina, a tko manjina?
Ta protuustavna priča u ovom novom zakonu o prebivalištu ima svoj nastavak. Naime, prema hrvatskom ustavu svatko – ali baš svatko, bez obzira na nacionalnost – ima pravo domovinu napustiti kad mu to padne na pamet i jednako tako, kad god mu se hoće, vratiti se u Hrvatsku. Novi zakonski propisi, pak, govore upravo suprotno: da se morate prijavljivati i odjavljivati, najprije ako namjerite godinu dana biti izvan države (ali razna tumačenja govore i mimo tog roka), pa da se onda nakon pet godina boravka u inozemstvu opet morate prijavljivati nekom konzulatu ili MUP-u, da država u principu postaje Veliki Brat kojega morate obožavati i prijaviti svako odsustvo tog obožavanja, makar i formalnog…
Nije teško zamisliti da će mnoge odluke policijskog ranga pasti pred Ustavnim sudom Hrvatske; ako ne, onda će pasti pred Evropskim sudom za ljudska prava, jednako kao što bi trebale pasti i ovlasti policije da obilazi prebivališta navodnih sumnjivaca koji ne borave na svojim adresama, pa da ih samostalno odjavi iz „zbirke“ prebivališta. Kako to u praksi izgleda: dođe policajac iz neke policijske uprave, pozvoni vam dvatriput na vrata tokom dva dana (vi ste možda na pijaci, ili na poslu, ili na putu, ili kod ljubavnika/ce u tom času) i zaključi da vas prosto nema, da ste negdje u dijaspori i da lažete da stanujete na toj adresi, makar i uknjiženoj i legalnoj prema svim prethodno usvojenim državnim pravilima i propisima. Kad se to dogodi, kao građanin nemate pravo žalbe, možete tek pokrenuti upravi spor, koji će vas koštati godina sudovanja i godina plaćanja silnih taksi i advokatskih honorara.
Cijela ta priča koja se svela na policijski nivo je potpuni promašaj, gotovo jednak onom kojega je politika iznjedrila kad je prava dodjeljivala po principu podobnih hrvatskih krvnih zrnaca, umjesto po kriteriju prava građana. Ponovo će, u ovoj situaciji, ceh platiti najranjiviji, oni koji su već izgubili podosta od svojih života, oni koji će – kad im oduzmu i ovaj posljednji doticaj sa tzv. domovinom – plaćati poreze na svoje nekretnine, spaljene i neupotrebljive, na svoje njive i voćnjake, kao i oni koji će – imali ili nemali tu famoznu „osobnu iskaznicu“ i stali ili ne sa za državu (ne i za podanike) tričavih 30 eura u pretpraznične redove ispred predstavništava države koju vole (a koja očito ne voli njih) – uz sve nepravde na sebe primiti i ovu najnoviju.
Ima tu mjesta onoj izreci da se ne pitaš što država može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za nju. U ovom konkretnom, hrvatskom slučaju, to je karikatura: država će sve učiniti da od najslabijih otme i ono što oni mogu učiniti tek za sebe, a da se ništa drugo neće riješiti; da jednima ne uzmemo nezaslužena boravišta i materijalne privilegije, spremni smo odreći se onih koji su se – u nedostatku domovinske brige – nekako snašli po svijetu, a tako dođe dobro da se stalo na kraj i toj remetilačkoj srpskoj manjini.
