Hrvatska lijevo ili desno, centar gotovo nestao – najčešći je i najkraći opis onoga što se zbilo na hrvatskim lokalnim izborima u nedjelju, 20. svibnja. Uz apstinenciju više od polovine od 3,8 milijuna upisanih birača, oporavio se HDZ, drastično poražen u januaru 2000. godine, koji je u većini županija dobio određeni broj vijećnika (pobijedio u Ličko-senjskoj, Zadarskoj, Sisačko-moslavačkoj, Karlovačkoj, Brodsko-posavskoj, Dubrovačko-neretvanskoj županiji), pa najbolje pojedinačno plasirani SDP ne može praktično nigdje vladati sam, nego mora u koalicije s nekom od stranaka „šestorke“ koje su se „plasirale“ u lokalnu vlast.
Iznenađenje je činjenica da je HSLS Dražena Budiše i Račanov najvažniji partner u „šestorci“ propao u Zagrebu i još nekim županijama i gradovima, ali i to da je u istom Zagrebu Nezavisna lista predvođena Miroslavom Tuđmanom, očevim prvorođencem, osvojila čak osam posto glasova. SDP je, kao prva stranka u šestoglavoj koaliciji, uspio zadržati vodeći položaj u većini gradova i županija, dok je u samom Zagrebu osvojio 27 posto glasova, u kojem je, pak, Hrvatski blok (HDZ, HKDU i HSP) na drugom mjestu. Značajan izborni uspjeh zabilježila je i Vesna Pusić sa svojom Hrvatskom narodnom strankom, koja je u Zagrebu na trećem mjestu s 18 posto, ali je prag (pet posto) prešla u gotovo većini ostalih izbornih jedinica.
Najveći gubitnici lokalnih izbora su Budišin HSLS (čak ni u Splitu nisu bolji od šest posto glasova!), te odmetnuti hadezeovci u Demokratskom centru, poput Mate Granića i Vesne Škare Ožbolt, kao i Liberalna stranka Zlatka Kramarića, lidera koji je proteklog desetljeća bio gradonačelnik Osijeka, čak i za hadezeove vladavine.
NOVE KARTE: Lokalni izbori, slažu se analitičari, donijeli su novo dijeljenje karata u kojem su dominantne bile dvije pojave: polarizacija i fragmentacija, koje su dovele do inflacije stranaka (prvi puta su se nezavisne liste pojavile u tolikom broju) i grupiranje u dva suprotstavljena bloka, pa će koalicije koje će se formirati na lokalnom nivou biti vrlo zanimljive, a nadasve nezamislive iz perspektive dosad neprikosnovene vladajuće šestorke.
Usprkos pokušaju SDP-a, IDS u Istri i dalje ostaje neprikosnoveni vladar (čak 55 posto glasova, u odnosu na drugoplasirani SDP sa 14 posto, HSLS s 10 i HNS sa osam posto), iako je u gradu Puli odnos nešto drugačiji, usprkos tome što je IDS i dalje najjača stranka. Istra je, činjenica je, neposlušni dio Hrvatske, kojega centralna vlast tradicionalno želi disciplinirati – bez obzira da li je riječ o HDZ-u ili SDP-u – bilo to zabranama da talijanski bude ravnopravan jezik u službenoj upotrebi, ili pak u otimanju zarađenih para od turizma bezobraznim smanjivanjem vrijednosti njemačke marke u odnosu na nacionalnu kunu uoči turističke sezone.
Rezultati izbora posljedica su i nametnutog razmjernog izbornog sistema, smišljenog u kuhinji Ivice Račana, Dražena Budiše i Zlatka Tomčića (SDP-HSLS-HSS), koji su tim sistemom htjeli svoju partijsku kontrolu proširiti s državnog nivoa na lokalnu razinu. Tako su nedavno, usprkos velikim obećanjima prije januara 2000. godine, prije parlamentarnih izbora na kojima je poražen HDZ, donijeli zakon po kojem će se gradonačelnici ponovo postavljati političkom odlukom, umjesto da se biraju neposredno. Ivica Račan, naime, želi za „prvog Zagrepčanina“ i dalje zadržati svog privatnog Hercegovca Milana Bandića (vjerojatno bi ga u neposrednim izborima porazila puno „gradskija“ i suptilnija građanka Vesna Pusić), kao što je ideja Budišina bila da u Splitu zadrži svog pulena Ivicu Škarića, predvodnika i podržavatelja desničarskih splitskih gibanja.
Na stranu sve to: činjenica je da je Hrvatska podjeljenija više no ikad u proteklih deset godina. U tome prednjači grad Zagreb, u kojem je lista predvođena jednim notornim Tuđmanom, sinom Franjinim, Miroslavom, prešla prag i polučila osam posto glasova, a da je HDZ drugi na listi. Tuđmanova lista je išla pod firmom „nezavisne“, jer je riječ o udruženju građana koje se nije registriralo kao stranka, a bok uz Tuđmana juniora drže Andrija Hebrang i Nenad Ivanković, dojučerašnji zloglasni urednik „Vjesnika“. Obistinila se, do jučer blesava, Budišina izjava da „ljevica maršira institucijama, a desnica ulicama“. Nije važno pri tome što ljevice u Hrvatskoj praktično nema, činjenica je da će oni koji su Hrvatsku doveli do stvarnosti u kojoj je svaki napredak virtualan, ući u vlast grada koji je sam četvrtina Hrvatske.
PORAŽENI U USPONU: Hrvatski lokalni izbori, međutim, pokazali su još nešto: trend uzdizanja poraženih u siječnju 2000. godine. Zasluga je to u prvom redu premijera Ivice Račana i njegovog SDP-a. Umjesto da se, kao što je to „šestorka“ obećavala, hadezeovska klika pozove na odgovornost za sve opljačkano i uništeno, te da se razmontira tuđmanizam kao takav, HDZ je neoštećen preživio i oporavio se prije nego što su to i najveći optimisti priželjkivali, a Franjo Tuđman i njegovo (ne)djelo su jači no za života pokojnika. I poslije Franje Franjo, reklo bi se. Govori u prilog tome i izlazak birača: „njihovi“ su se potrudili da izađu, „naši“ su umorni, razočarani i beznadežni, jer se „šestorka“ nije potrudila da sruši ma i jedan od stubova tuđmanizma.
Naprotiv, ojačala ih je i teško da nakon ovih izbora u Hrvatskoj ima mnogo onoga što joj je najpotrebnije: nade.
