

Nemačka
Prepolovljena prognoza privrednog rasta
Umesto ranije predviđanih 1,3 procenta, nemačka ekonomija ove godine će porasti samo 0,6 odsto




Možda bi bolji naslov bio "Igre preterivanja". Naime, zbog jednog još nerazjašnjenog incidenta, bez obzira na osnove za sumnju, došlo je do talasa uzajamnog proterivanja desetina diplomata sa Zapada i iz Rusije, čega nije bilo ni usred Hladnog rata. Slučaj je zapravo inaćenje i iskazivanje lojalnosti Velikoj Britaniji bez stvarne potrebe i političkog smisla
Vest od danas (utorak): Rusija proterala jednog crnogorskog diplomatu; jednog i crnogorskog. Pre toga je Crna Gora proterala jednog ruskog diplomatu. Slično se desilo i sa Hrvatskom i još nekim zemljama. Veliki su radili na veliko: SAD i Rusija su proterale na desetine diplomata, Britanija nešto manje itd. Kakav je smisao te epidemije proterivanja?
Sve je počelo od trovanja ruskog dvostrukog špijuna Skripalja i njegove kćeri u Solzberiju, Engleska. Radna pretpostavka je i dalje da su ga otrovali Rusi izvesnim nervnim gasom, specifično ruske proizvodnje, ali se takve sumnje forenzički jako teško dokazuju, kao što vidimo iz dugih i uzaludnih napora britanske policije i ABH jedinica.
Rusi su reagovali na hladnoratovski način: tvrde da su Skripaljeve otrovali Englezi (sada pominju i Amerikance). Onda je Britanija preduzela drastične mere i proterala nekoliko desetina ruskih diplomata. Zanimljivo je da pre desetak godina, u slučaju ubistva (opet trovanja) dvostrukog agenta Litvinjenka nije bilo takve drame mada su dokazi bili jači (čovek koji se hvali da je ubio Litvinjenka čini to javno i član je ruske Dume).


INAĆENJE: Diplomatske konvencije i dobri običaji nauka su za sebe, koja se razvija vekovima. Odatle institucija agremana (dozvole za stranog diplomatu da dođe u zemlju i stupi na dužnost), ali i institucija persona non grata (nepoželjna osoba) čijom primenom se stranom diplomati nalaže da se u određenom roku vrati kući (dužina roka takođe je poruka po sebi: što kraći, to je domaćin više ljut). U načelu se za personu non grata navodi kao razlog „ponašanje nespojivo sa diplomatskim statusom“. To može biti svašta: od nedoličnog ponašanja u društvu, krivičnih dela, pa do špijunaže koja spada u najozbiljnije prekršaje konvencija i protokola. Akreditovani diplomata ili konzularni činovnik sa imunitetom uhvaćen dok vodi agenturnu mrežu leti kući glavačke. Takvo je pravilo igre već više od sto godina i toga se svi drže.
Takvih slučajeva bilo je u istoriji i biće ih još: bez obzira na napredak nauke i tehnike na koju se lakosmisleni tehnokrati toliko oslanjaju, ljudski izvor, obaveštajni agent, na terenu često je nezamenljiv. Ali kontraobaveštajci treba da dokažu vezu i uhvate agenta i diplomatu-kontrolora na delu. Dalje je lako. To je čist slučaj.
Ovo što se događa sa najnovijim i najvećim „u novijoj istoriji“ uzajamnim proterivanjem diplomata daleko je od takvih čistih slučajeva. Nijedna od zemalja koje proteruju ruske diplomate nije tvrdila da su se bavili aktivnostima „nespojivim sa diplomatskim statusom“. Rusi pogotovo nisu. Pre će biti da je reč o uzajamnom političkom inaćenju, da ne kažemo pasjaluku i pakosti. E, sada ćete da vidite! E, sada ćete i vi da vidite! Takav stav je neproduktivan, beskoristan i na kraju krajeva – štetan.
Osim toga, u ovoj epidemiji uzajamnih proterivanja to se lupa o glavu malim zemljama, jer je proterivanje ruskih diplomata postalo ispit lojalnosti ne samo Britaniji i SAD, nego i NATO-u, zapadnoj civilizaciji, „načinu života i sistemu vrednosti“, sve to na način nepodnošljivo hladnoratovski i makartistički. Tako dolazi do blesavih situacija da jedna Hrvatska ili Crna Gora moraju, htele ne htele, da simbolično proteraju nekog ruskog diplomatu (ni krivog ni dužnog), pa onda Rusi proteraju jednog njihovog, podjednako nedužnog. Tako se institut persona non grata dovodi do apsurda. Naš ministar inostranih poslova Ivica Dačić s pravom je odbio i samu ideju da Srbija pristane na takve gluposti i niko se nije uvredio.
POSTPOLITIČKO VREME: Uzgred, kada se tokom one slaboumne afere oko „državnog udara“ u Crnoj Gori 16. oktobra 2016. ispostavilo da su u to umočila prste i dva ruska obaveštajca (obojica su netragom nestali, soli na rep), Crna Gora nije osetila potrebu da nekog ruskog diplomatu najuri makar simbolično kao personu non grata; valjda zato što su ta dva ruska obaveštajca pomogla u montaži te blesave afere.
Ima tu još jedan komični element: proterujući određenog diplomatu, ne ukida se njegovo formacijsko mesto u diplomatsko-konzularnom predstavništvu date zemlje. To znači da će pre ili kasnije biti zamenjen novim diplomatom. Treba neko da se bavi vizama i drugim diplomatskim poslima kad se situacija jednom normalizuje. Tako se diplomate i njihove porodice samo štrapaciraju, sele tamo-amo, otkazuju stanove i već sve to – nizašta. Da bi se njihove zemlje dokazivale na detinjast način. Od svega toga nema nikakve koristi ni za koga, niti će se tako otkriti ko je i kako otrovao Skripaljeve.
Pravi način bio bi da prvo medicinari, forenzičari i stručnjaci za hemijsko ratovanje završe posao i dođu do nekog rezultata, pa da se tek onda ide u svađu sa Rusima – ako je o njima reč, mada izgleda da jeste. Pritom se ne vidi zašto bi se u to mešala bilo koja treća država. Ali, mi očito živimo u postpolitičko vreme u kome pravila više ne važe, gde se vlada i pregovara Tviterom – šta ćete više?


Umesto ranije predviđanih 1,3 procenta, nemačka ekonomija ove godine će porasti samo 0,6 odsto


Tramp je u obraćanju naciji iz Bele kuće rekao da će SAD uništiti sve iranske elektrane i da će gađati naftna postrojenja, ako se sa iranskim liderima ne postigne dogovor


“Moramo da dejstvujemo brzo i punom silom da okupiramo teritoriju, odatle sve proteramo, sve uništimo i pretvorimo je u mrtvu zonu”, kaže penzionisani izraelski general Uzi Dajan. Zašto se veći broj Izraelaca tome ne suprotstavi? Zašto ista ta većina poziva Irance da u ime slobode i progresa izađu na ulice i sruše teokratsku vlast, a nemo posmatra kako Izrael gubi atribut “jedine demokratije Bliskog istoka”


Estonija, članica NATO-a i Evropske unije koja se graniči sa Rusijom, živi između priprema za najgori scenario i svakodnevice koja je još uvek mirna. Dok država ulaže u odbranu, najveće podele ne pravi granica već jezik, generacije i identiteti


Rođena je u Odesi iste 1889. godine kao i Čarli Čaplin, Tolstojeva Krojcerova sonata i Ajfelov toranj, pisala precizno o radosti prve ljubavi i o bolu slomljenog srca, tri puta se udavala i bila najbolja prijateljica tuđih muževa, suočila se sa smrću prvog muža pesnika Nikolaja Gumiljova i robovanjem sina, gubila nadu bez samosažaljenja, lični bol i tragedije svoje nacije pretvorila u besmrtne stihove, u starosti bila dostojanstvena u samoći i umrla je 5. marta 1966, istog dana i istog meseca kad je 1953. umro Josif Staljin – na dan koji je pri kraju života redovno svečano obeležavala
Režimski Napad i odbrana Beogradskog univerziteta
Ne boje se kriminala, boje se obrazovanja Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve