Da li je Arafat – suvišan

Palestinski predsjednik Jaser Arafat pod enormnim vanjskim, ali i unutarnjim pritiskom izgovorio je ono što je od njega zahtijevala međunarodna zajednica već mjesecima: „Pozivam na potpunu i trenutačnu obustavu svih vojnih aktivnosti, posebno samoubilačkih napada koje smo uvijek osuđivali.“ Arafat je svoju poruku uputio u televizijskom obraćanju naciji povodom završetka Ramadana, samo nekoliko dana pošto ga je izraelska vlada proglasila „irelevantnim“ u političkim kontaktima s Palestincima. Predsjednik palestinske nacionalne vlasti (PNV) obavezao se da će biti „kažnjeni svi oni koji planiraju i izvode ove akcije“. To se odnosi na radikalne islamističke organizacije Hamas i Islamski džihad, ali i naoružane disidente njegovoga pokreta Fatah.

Arafat je naglasio da je prekid neprijateljstva „najveći nacionalni interes“, te ukoliko ga Izraelci ne bi prihvatili, Palestinci „moraju poštovati ono na što su se ranije obavezali“.

Palestinski lider je, dakle, odlučio da se ponovno bori za položaj neprikosnovenog vođe svoga naroda. U dugom političkom životu bio je osporavan toliko puta i uvijek je, barem do sada, uspjevao preživjeti i nametnuti svoj autoritet. U vrijeme libanonske invazije, Ariel Šaron – koji je tada komandirao vojnim operacijama – rekao je: „Imam ga na nišanu.“ Danas, premijer Šaron kaže da je Arafat Bin Laden Bliskog istoka, da je „direktno odgovoran“ za seriju terorističkih napada, ali da odluka o prekidu s palestinskim predsjednikom ne znači da ga izrealska vlada želi „fizički eliminirati“.

ZAVRŠENO POGLAVLJE: Za premijera Šarona Arafat je zaključeno poglavlje. Ipak, valjalo bi malo pričekati i vidjeti da li je i stvarno tako. Naime, izraelski premijer je nakon proglašavanja palestinskog predsjednika nevažnim dobio i dva važna telefonska poziva. Američki državni sekretar Kolin Pauel i francuski predsjednik Širak zatražili su od njega da Arafatu dâ još manevarskog prostora…

Nakon palestinskog napada na izraelske doseljenike na Zapadnoj obali 12. decembra kada je ubijeno deset ljudi, Izrael je započeo svoju najžešću vojnu akciju protiv PNV-a od kada je prije 15 mjeseci započeo drugi palestinski ustanak intifada. Izrelski avioni F16, pored brojnih ciljeva na Zapadnoj obali i u Gazi, raketirali su policijsku stanicu u blizini Arafatovog sjedišta, a tenkovi su se zaustavili na samo 300 metara od njegove rezidencije u Ramali. Paradoksalno, na meti su baš one strukture i institucije koje bi se trebale obračunati sa palestinskim ekstremizmom. S druge strane, najšire mase Palestinaca nasilje Hamasa ili drugih ekstremističkih organizacija doživljavaju samo kao neizostavnu stranu njihovoga otpora prema izraelskoj okupaciji koji će se nastaviti dok god ona traje. Stoga, hapšenja Hamasovih sljedbenika izazivaju veliko ogorčenje, proteste pa čak i otvorene sukobe sa Arafatovim snagama reda. Prema najnovijim istraživanjma koja su napravljena među Palestincima, 85 odsto podržava nastavak intifade. Raste i popularnost Hamasa, koji podržava 60 odsto stanovnika okupiranih teritorija. Ilustracije radi, pomenimo riječi trinaestogodišnjeg dječaka iz Hebrona koji je govorio na sahrani prijatelja i vršnjaka ubijenog u tzv. ciljnom napadu izraelske vojske na palestinske teroriste: „Mi nemamo F16, to je naš način da uspostavimo ravnotežu smrti na drugoj strani.“

Palestinski predsjednik danas očito uviđa da je napad na STC u Njujorku doveo do stvaranja „nove međunarodne situacije“ koju Palestinci moraju imati na umu kada pokušavaju ostvariti svoje političke aspiracije – stvoriti nacionalnu državu sa Jeruzalemom kao glavnim gradom i susjedom Izrealom. Intifada se zato mora zaustaviti, jer je nasilje, kako je rekao u kontroverznom intervjuu izraelskom TV-u, protiv palestinskog naroda.

PARALELA: U sličnoj situaciji Arafat se našao nakon potpisivanja Sporazuma iz Osla (1993), kada je dao nalog za masovna hapšenja islamskih ekstremista. Zahvaljujući opsežnim policijskim operacijama (zatvoreno je oko 1500 ekstremista) mirovni proces je doživio uzlet te je pod geslom „Teritorije za mir“ doveo do nastanka palestinske samouprave u gradovima Zapadne obale i u pojasu Gaze. Činilo se da su šanse za trajan mir velike, ali to se ipak nije dogodilo. Na kraju predsjedničkog mandata Bila Klintona u Kemp Dejvidu su vođeni pregovori između tadašnjeg izraelskog premijera Ehuda Baraka i Jasera Arafata. Pregovori su pobudili velika očekivanja, ali su ipak neslavno propali. Izraelska strana je Palestincima ponudila svoje potpuno povlačenje sa 97 odsto teritorija Zapadne obale i Gaze kao i rubne dijelove Istočnog Jeruzalema koji su većinski naseljeni arapskim stanovništvom. Obavezala se na napuštanje najvećeg broja doseljeničkih naselja, izgrađenih na okupiranim teritorijima tokom proteklih decenija. Jaser Arafat, koji tada očito nije bio spreman na kompromise, odbio je ovu ponudu, nazvavši je „rješenjem diktiranim izraelskim uvjetima“. Nedugo zatim na okupiranim područjima izbila je intifada, Barakova laburistička vlada se našla u ćorsokaku, pa su Izrelci nekoliko mjeseci kasnije izašli na birališta i povjerenje dali desnici Ariela Šarona. Treba podsjetiti da se po sporazumu iz Osla pod palestinskom samoupravom nalazi samo 13 odsto okupiranih teritorija (ovdje u nemogućim uvjetima živi najveći dio palestinske populacije), 29 odsto je pod nekom vrstom dvojne kontrole, a 58 odsto isključivo pod izraelskom. U međuvremenu, u intifadi je poginulo najmanje 800 Palestinaca, među kojima je bilo mnogo nevinih ljudi, poput žrtava terorističkih samoubilačkih akcija u izraelskim gradovima.

Da li je danas predsjednik Arafat zaista postao suvišan? Ugledni britanski časopis „Ekonomist“ smatra da bi Izrael mogao biti još ugroženiji bez njega. „Ako se ne može naći ni tračak svjetlosti u ovoj dubokoj tami, da li je Arafat važan? U nekim drugim okolnostima bilo bi vrlo lako složiti se da je već prešao u penzionu dob. Briljantan kao vođa otpora, on se pokazao kao loš vladar, vodeći svoj narod u nesreću. On nije uspio spriječiti palestinsko nasilje protiv Izraela zatvarajući oči pred terorizmom. On je loš pregovarač, upada u zamke. Što je najvažnije, izgubio je kontrolu. Njegov nasljednik, bio sekularan ili islamist, svakako bi ponudio čvršći program i bio bi veći demokrata. Ali, s obzirom na aktuelni politički konsenzus Palestinaca, oni bi bili radikalniji u svojoj politici prema Izraelu. Arafat je potpuno propao u svom pokušaju da svima ugodi. Ali, ako ga Izrael gura u zaborav, njegov nasljednik mogao bi – na štetu cijele regije – imati program koji ne bi ugađao nikome.“