
Donji Banjani, kod Ljiga
Obećanje, asfalt i 200 kila rakije
Vučić diže glavu, iz glave reče: Kukuruz pustio metlicu, puni zrno! Pa iz glave nastavi: Ma koliko se ne razumem, ovog puta sam ja u pravu, pšenica će podbaciti samo 20 posto
Vučić diže glavu, iz glave reče: Kukuruz pustio metlicu, puni zrno! Pa iz glave nastavi: Ma koliko se ne razumem, ovog puta sam ja u pravu, pšenica će podbaciti samo 20 posto
Otvoreno pismo Slaviše Ristića upućeno Vladimiru Putinu samo je pokušaj jednog doslednog političara da ukaže na neistine i poluistine kojima se ovaj režim služi, i da objasni, svakako ne samo Putinu, nego pre svega zainteresovanoj srpskoj javnosti, posebno onoj na Kosovu, da nisu prethodnici Vučićevi oni koji su "sve izgubili" na Kosovu, i ostavili Vučiću ništa, kako on to uporno tvrdi
Pre 14 godina, 23 osobe sa intelektualnim teškoćama dobile su priliku da zajedničkim životom pomognu jedni drugima; iz Doma za decu i omladinu ometenu u mentalnom razvoju u Sremčici preselili su se u pet stanova u Beogradu. Nakon što su izgradili svoje živote, postali svesni da mogu da žive van institucije, prevazišli strah, nakon što su ispoljene predrasude društva počele ozbiljno da se krune, većina njih je ovih dana morala da se vrati u domove. Na pitanje – da li je moguće da nije bilo načina da se to spreči – upućeno nadležnom Ministarstvu, kao i Gradskom sekretarijatu za socijalnu zaštitu, odgovor nismo dobili
Teritorija koja se danas naziva Zapadnim Balkanom oduvek je zbog svog geostrateškog položaja bila na meti interesa velikih sila. Trend koji je bio dominantan tokom cele istorije ovog podneblja, nije se promenio do danas, što bitno utiče i na politiku koju vode vlade zemalja koje su nastale raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Zbog svega ovoga, kao i u svetlu obeležavanja sedamdesetogodišnjice donošenja Rezolucije Informbiroa, nedeljnik "Vreme" i Centar za međunarodne odnose i održivi razvoj (CIRSD) organizovali su 26. juna diskusiju pod nazivom "Srbija između Rusije i Zapada". Učesnici panela su bili profesori Ivan Vujačić, Vladeta Janković i Dejan Jović, te Vuk Jeremić, predsednik CIRSD-a i bivši ministar spoljnih poslova Republike Srbije. Razgovor je vodio Filip Švarm, odgovorni urednik nedeljnika "Vreme"
Nikada, naravno, nećemo znati da li je Vučićev "imperativ" da se Švajcarska "mora pobediti" dodatno opteretio trenera i igrače i uticao na to da, suprotno svim fudbalskim rezonima, naša grogirana reprezentacija pred kraj krene u neke smušene napade i tako pokuša izboriti "zacrtanu" pobedu. Ali sve ono što je toj utakmici prethodilo i sve što se dešavalo tokom i posle nje, apsolutno potvrđuje da politiku i sport (i rat!) ne treba mešati više nego što je to već po prirodi stvari – pogotovo kada su nacionalne reprezentacije u pitanju – povezano
"Ceo proces memorijalizacije u Srbiji, ako se zakon bude primenjivao, nema za cilj odavanje počasti žrtvama nego dokazivanje našeg narativa, naše istorijske istine i ispravnosti svake borbe koja je u naše ime vođena"
Pristojna kazna Mirjani Marković, ne samo za stan – bila bi pokazna vežba pravne države, siguran znak da će sve Mirjane i svi Slobodani jednog dana ipak platiti za ono što su učinili. Tim pre što se i ovog trenutka, sigurno, radi isto ono što je radila supruga bivšeg predsednika i što raznorazne Cice sada dodeljuju stanove dadiljama, bodigardima, kelnerima i ostalim služiteljima vladajuće kaste
Plašenje naroda ratom deo je predreferendumske taktike ovih što su sada na vlasti. Taj strah je indukovan uz svesrdnu podršku medija koji služe režimu, uz svakodnevne udarne naslove i vesti o planiranom upadu Šiptara – u različitim formacijama i uz različite oblike asistencije – na severni deo Kosova
"Nismo skloni završecima u ovim krajevima, više smo za dugotrajne zaplete i odugovlačenje radnje, za odgodu kulminacije. Kao u seksu. Rat nas je trajno obilježio. Trauma koja se ne liječi. Pomalo smo pomaknuti ostali. Zaostali za onima koji smo mogli biti da ga nije bilo. Ono što sigurno znamo nakon svega, znamo lučiti: ko je Srbin, ko je Hrvat, ko Bošnjak, znamo jasnije raspoznavati ljude koji nam ne pripadaju. Mrzimo puno lakše nego do tad"
Glasom pisana istorija Dragoslava Simića, knjiga njegovih transkribovanih radijskih emisija u kojima poznati i nepoznati, pričajući o sebi, svedoče o prošlom veku kakvog ne znamo
"Grčka i Srbija su kao lice i naličje na sitnom novčiću boga obilja. Glava ili pismo – nama je svejedno, naša uloga u ovoj večito savremenoj svetskoj komediji ne menja se mnogo. Mi smo nešto kao Rozenkranc i Gildenstern u Hamletu, kraljevima smo uvek manje-više isti"
"Ako sudimo o 1948. i njenim posledicama, vidimo da je tada došlo do guranja u stranu emocionalnog shvatanja politike i prihvatanja novih pravila igre. Jer, ko to ne uradi, taj je potpuno propao. Jugoslovenski komunisti bili su prinuđeni da pronađu racionalno rešenje da bi opstali i da to nisu uradili, završili bi oduvani sa istorijske scene uz ko zna kakve posledice po stanovništvo. Njihov ideološki otklon nikad nije bio potpun, ali je 1948. dovela do umekšavanja i reformisanja sistema. Uradili su nešto što je do tada bilo nezamislivo – presekli su pupčanu vrpcu koja ih je tako čvrsto vezivala za sovjetski model"
Socijalni lift je očigledno u kvaru. Ljudi sa dna društvene lestvice su "prilepljeni za pod", a oni najbogatiji su "prilepljeni za plafon". Srednja klasa je u rascepu. Neophodna je reanimacija socijalno odgovorne države u vreme neoliberalne demontaže države blagostanja
"Primedbe koje je Venecijanska komisija dala su ozbiljne i vrlo su slične onima koje je i struka imala tokom debate o ustavnim amandmanima. Za Komisiju je neprihvatljivo da parlament bira javne tužioce, takođe je neprihvatljivo da ministar pravde bude u sastavu Vrhovnog saveta tužilaca. U stvari, nije sasvim jasno čime je ministarka pravde zadovoljna"
Kada preuzmete vlast, onda garantujete da možete da obezbedite osnovna ljudska prava. Ako vam se svaki dan dešavaju ubistva, onda vi niste nikakav garant mojih osnovnih prava da mogu bezbedno da šetam ulicom ili da mi nećete dići kola u vazduh. Ne zaboravite, sve što se tako javno dešava, bilo na ulici bilo u medijima, ostavlja sliku i pečat moći države
Pobedom Erdogana na predsedničkim i parlamentarnim izborima na snagu stupa predsednički sistem koji mu daje gotovo neograničena ovlašćenja. Treba očekivati da će sada još žešće da se obračunava sa opozicijom, da će nastaviti sa islamizacijom zemlje, da će voditi još agresivniju spoljnu politiku
Kako je ministar odbrane Aleksandar Vulin dobio Medalju srpskih generala ako je upravo on svojim izjavama poremetio odnose Srbije sa zemljama regiona i izazvao zvaničnu reakciju SAD? Kako je istu medalju dobio Nebojša Pavković, kome je uručena tokom zatvorske posete
Predsedniku Aleksandru Vučiću, kome je dodeljena glavna uloga u rešavanju kosovskog problema, neophodna je atmosfera straha, miris baruta i scenografija rata kako bi se, primoran da potpiše pravno-obavezujući sporazum sa predstavnicima kosovskih vlasti, što defakto jeste priznanje Kosova, među Srbima (prevashodno svojim glasačima) predstavio kao onaj koji će, kako i sam kaže, uspeti ništa da pretvori u nešto. Realnost je, međutim, drugačija
Kako je jedna fotografija sa stadiona u ruskom gradu Samari razjarila predsednika Srbije? Šta je važnije: pitanje bezbednosti njegovog sina ili opravdanosti pitanja kako se on na tom mestu našao, sa kim je tamo bio i kako su oni u čijem je društvu snimljen uopšte došli do Rusije s obzirom na svoj kriminalni dosije
Revizija je potpuna: nisu oni svima nama ukrali trinaest godina života, nego smo mi njima ukrali trinaest fotelja
Vučić nam tvrdi da je spoznao formulu koja povezuje političku popularnost i moć s mogućnošću bogaćenja, samo što je on ne primenjuje nego živi od plate. Još da nađe nekog u Srbiji ko mu veruje na reč
U trenutnoj ponudi TV programa, čini mi se, nekako odjednom, nalećem na gomilu primera neobično konzervativnog odnosa prema ženi, njenoj ulozi i vrednostima
Debitantski roman Amerikanca Bena Lernera, smešten u savremeni Madrid, duhovita je i inteligentno vođena priča o odrastanju
"Rebetske pesme pisali su rebetisi za rebetise. Rebetis je bio čovek ophrvan tugom, koju je izbacivao iz sebe", piše u knjizi Gejl Holst o supkulturnom muzičkom žanru nastalom kao otpor grčkog naroda protiv diktature