
Intervju – Snežana Trišić, rediteljka
Kad je vlast opsesija
"Kao maestro krvavog pira istorije, Ričard Treći odigrava i razotkriva svoju ulogu lažova i manipulatora jer zna da, kao u najboljoj drami apsurda, nema promene čak i ako znamo istinu"
"Kao maestro krvavog pira istorije, Ričard Treći odigrava i razotkriva svoju ulogu lažova i manipulatora jer zna da, kao u najboljoj drami apsurda, nema promene čak i ako znamo istinu"
Ulicama gradova Srbije kreću se ovih dana vrlo raznoliki ljudi, ideološki verovatno nepomirljivi. "Drogirana omladina", "Ovde sam samo zbog para", odgovor je mladih na medijsku satanizaciju u provladinim tabloidima. "Rođen sam na dan početka bombardovanja, zato sam ovako radioaktivan", kaže za "Vreme" Mihajlo (18), koji dodaje da se oseća – herojski
"Ono što se meni čini, i na šta bih ja volio da skrenem pažnju, jeste da smo prestali činiti bilo šta povodom bede. I to je najveći grijeh datog nam konteksta. Što mi nemamo ni odgovor ni želju za odgovor na pitanje kako da zaustavimo patnju, bijedu, zlo, laž, propadanje"
Mladi pesnici o statusu naše današnje poezije, ovdašnjoj aktuelnoj pesničkoj sceni i sopstvenoj poziciji
"Ja se u pozorištu stvarno ne mogu baviti izborima u Srbiji. To je tako malo i dosadno i nebitno. Ali ono u šta se svet pretvara pred mojim očima poslednjih 20 godina, to je ono o čemu ja ovde govorim. O porazu slobodoumlja"
O čemu razmišlja, kako piše i šta vrednuje najmlađa generacija naše dramaturške i scenarističke scene
Kako i o čemu razmišlja najmlađa generacija domaćih reditelja
U modi televizijskih serija, prirodno je setiti se onih starih, rado gledanih, uglavnom boljih od sadašnjih, i njihovih autora. Recimo, Ace Popovića i serije Ceo život za godinu dana
"U Elektri, kao i u svakoj složenoj formi književnosti i pozorišta kakva je tragedija, nemoguće je pronaći krivca u jednom čoveku ili jednom motivu. To je ono što tragediju čini umetnošću, a ne ponavljanjem života na sceni"
Ja sam Branimir Milovanović. Početkom 2013. godine proveo sam 26 dana u Mjanmaru, upoznajući, fotografišući i snimajući ljude i život oko sebe. Ovo je moja priča o zemlji u kojoj se, u velikim gradovima ili selima u planinama, pored puta se mogu naći ćupovi sa svežom vodom koju svakoga jutra neko donese za slučaj da putnik, koji tuda naiđe, bude žedan
"Postoji veliki prostor između nauke i tehnologije sa jedne, umetnosti i dizajna sa druge i humanistike i društvenih nauka sa treće strane, a postoje i velike društvene i tržišne potrebe za ljudima koji mogu da funkcionišu negde tu između", kaže za "Vreme" Uroš Krčadinac
Izbeglice i azilanti gosti na operskoj predstavi ovogodišnjeg BUNT-a, nov primer kako spojiti kulturu i svakodnevicu
"Mi studenti stalno pričamo o profesorima, ali nikad se nije desilo da nam se mišljenja toliko poklope kao kad su u pitanju njegova predavanja i njegov odnos prema studentima. Medenica predaje celom fakultetu, a poznaje svakog od nas", kaže Mina Ćirić, studentkinja dramaturgije
Pokušaj "uklanjanja" Ivana Medenice s FDU nije samo osveta povređenih sujeta nego i deo najstarijeg srpskog kontinuiteta: borbe između ljubitelja promaje i buđi
Nemoguće je govoriti o Bitefu izvan konteksta u kome je nastao, on je bio izuzetna pojava, ali i deo tadašnjih političkih i društvenih okolnosti – kaže Borka Pavićević, koja je deo prvih decenija Bitefa
"Rešili smo da na libansku predstavu, i zbog teme i zbog nepostojanja jezičke barijere, dovedemo migrante iz Sirije koji se trenutno nalaze u Krnjači – da budu publika kao i svi mi ostali"
"Čini mi se da stvaraoci uvek imaju potrebu da razotkrivaju neke nezvanične verzije naše zbilje – otud i ti filmovi koji se ne dopadaju delu javnosti. Međutim, taj isti deo javnosti bi se zgrozio realno prikazanom slikom o sebi samima. Oni sebe doživljavaju kao holivudski film"
"Postoji taj jedan monolog sa ženom i konjem, sa ženom koja je radila u fabrici pločica, i to je bukvalno monolog o sećanju, i tematski i formalno. Taj monolog razotkriva neke od mehanizama po kojima se konstruiše i kroz generacije opstaje kolektivno sećanje. Napisala sam: onda je to bilo na televiziji, onda se o tom snimio film, ali je meni baba rekla da ja nisam bio tu"
Kako pamtimo prošlost – onako kako se desila ili kako su nam je prikazali filmski autori nastojeći da zadovolje istinu i estetiku
Protestima umetničkih udruženja protiv Ministarstva kulture, od prošle nedelje pridružili su se i izdavači
"Ja želim da ovaj film bude jedna od refleksija moje generacije i njenog odnosa prema novijoj istoriji. Njime želim da naglasim značaj preuzimanja i pokretanja priča o odgovornosti, bez večitog traženja alibija i upiranja prsta ili kamere ka onom Drugom. Treba ugristi i zagnjuriti u taj svet za koji su odgovorne generacije naših očeva", kaže reditelj Ognjen Glavonić o svom dokumentarnom filmu o hladnjačama potopljenim u Dunavu i masovnom grobnicom u Batajnici s leševima kosovskih Albanaca ubijenim na Kosovu 1999, a koji će biti prikazan na predstojećem Beldoksu
"Raspadom Jugoslavije, nestao je imperativ povlađivanja nadnacionalnom identitetu, pa Srbin u kosovskom filmu, kao i Albanac u srpskom, dobija dominantno, ako ne i isključivo političko obeležje, determinisano novom političkom situacijom. Zajednički jugoslovenski mit koji treba podržavati je nestao, pa je i film postao oruđe aktuelne propagande uslovljene politikom, odnosno sučeljavanja nacija kao otelotvorenje vekovnog sukoba apsolutnog dobra i zla. S obzirom na takve okolnosti, u analizi likova Albanaca u srpskoj i likova Srba u kosovskoj kinematografiji, nema mnogo čega neočekivanog, a svaki izuzetak samo ide u prilog onog filma koji izbegava nametnute zamke nacionalizma"
Svedoci smo porasta i produkcije i kvaliteta i interesovanja za dugometražne dokumentarne filmove, kako u svetu tako i kod nas. Razlog uspona ove filmske forme nalazi se, pored ostalog, i u krizi igranog filma. "Dokumentarni film donosi saznanje o životu i svetu", kaže jedan od naših sagovornika. "To saznanje je za mnoge dragocenije nego ono što nam donose igrani filmovi iz industrije zabave"
"Stereotipi su proizvod nepoznavanja i neznanja, a predrasude, stereotipi, postojali su i za Bosance, Crnogorce, za svaki narod u Jugoslaviji, ne samo za Albance. I za to nije kriva naša generacija, bilo je to i pre nas. Ali tad su se puno pričali vicevi na tu temu, pričao sam ih i ja kad sam se šetao po Jugoslaviji. Čini mi se da više nema viceva, davno nisam čuo neki novi vic o Albancima i Srbima. A nije dobro što ih nema zato što je vic znak da je situacija opuštena. Čim se ne čuju vicevi, mora da ima neke tenzije"