Koliko policija broji MUP Srbije? Šta tu pokazuju slučajevi inspektora Milenkovića i Mitića, a šta hapšenje Belivukove bande? Zašto MUP nije čuvao studentske blokade i zbog čega je počeo? Kako je svaki karijerista i poltron u policiji dobio priliku da tobože štiti zakon i poredak? I na kakav način se preti onim policajcima koji to zaista čine
Kapacitet Narodnog pozorišta u Leskovcu iznosi 278 sjedišta. Tu je Aleksandar Vučić 22. marta obavio još jedan u nizu “razgovora sa narodom”. Istovremeno, ispred teatra i policijskog kordona, višestruko veći broj Leskovčana zviždao je predsjedniku Srbije.
Vučić je ipak rekao nešto što se moglo zapamtiti. A to je da će biti promijenjeni policajci i tužioci koji neće da štite “zakon i poredak”. Mada obje institucije odavno nisu pretrpjele veći udarac, tekst se – ovog puta – drži samo MUP-a.
Šugavo stanje u policiji nije tajna. Svega se tu može naći: korupcije, kriminala, politizacije, zloupotreba, stranačkog zapošljavanja i napredovanja… Poslušništvo se cijeni i nagrađuje, profesionalizam i uspjesi u borbi protiv kriminala – kažnjavaju. Najbolji primjer su sudbine inspektora Slobodana Milenkovića i Dušana Mitića. Umjesto da budu nagrađeni i unaprijeđeni, prolaze najveću šikanu u novijoj istoriji policije zbog otkrivanja ogromne plantaže marihuane na imanju Jovanjica. Za to vrijeme, Predrag Koluvija – prvooptuženi u ovom predmetu – uživa sa ministrima na žurkama “Informera”.
Također, Milenković i Mitić su, što bi rekao Vučić, promijenjeni sa svojih funkcija. Da nije možda zbog odbijanja da štite “zakon i poredak”?
Inače, suđenje za “Jovanjicu II” nikako da ljudski počne. A i kako bi? Optužena je grupa policajaca, pripadnika BIA i vojne službe za zaštitu Koluvije, pa tu svašta može isplivati u sudnici. Možda – i po čijem su naređenju tako štitili “zakon i poredak”.
Afere, slučajevi Koluvije i Dijana Hrkalović, čitav način smjenjivanja Nebojše Stefanovića, a potom imenovanja Bate Gašića, Vulina i Dačića za njegove nasljednike na funkciji ministra unutrašnjih poslova ostavili su trajne ožiljke i teške posljedice. Konkretno: MUP je isparceliziran na zaraćene frakcije koje servisiraju interese svojih političkih zaštitnika i njihove klijente.
Čitalac se sigurno sjeća hapšenja Veljka Belivuka i njegove ekipe. Iako je policija dobro znala ovu bandu, pala je tek poslije političke odluke. I to – da ne bude nesporazuma – sa samog vrha. Ali kad je Vučić isto tako najavio istragu zbog korupcije u Upravi carina, vjetar je odnio čitav slučaj poput perja, a da javnost nikada ne sazna zašto. I to je, valjda, u službi zaštite “zakona i poretka.”
MUP Srbije se drži noktima za ivicu svoje funkcije u društvu. Umjesto da odmah na osnovu svog zakonskog imperativa zaštiti studentske blokade, policija je vrtjela palčevima. Što i da radi kad joj je lično šef države poručio da zalijetanje kolima u mirne demonstrante nije ni saobraćajni prekršaj.
A onda preokret. Nakon što su gaženja djevojaka šokirala i do srži uznemirila zemlju, Vučić se predomislio i naredio policiji da iziđe na ulice. Što je čekao? Izgovor da studenti nisu prijavljivali svoja okupljanja ne pije vodu. To ne rade ni sada, pa ih policija ipak čuva. Odgovor zato glasi – ne brine MUP o mladima, već o Vučićevom rejtingu.
Ipak, najveći dio policajaca – pogotovo oni u uniformama koje građani svakodnevno susreću – pošteno i časno vrši službu. Nisu oni nikakve moralne gromade već jednostavno dijele sudbinu rođaka, prijatelja i komšija. Kad im se naredi, čuvaće “ćacije” i praviti kordone. Nema tu posebnog entuzijazma, ali takav je posao.
U ovoj situaciji, generalno gledano, policajci nisi pribjegavali prekomjernom nasilju. Možda je to posljedica političke procjene da bi ispalo kontraproduktivno, a moguće je i da starješine na ulicama nisu htjele dati povod nadređenima da narede pendrečenje. Opet, ne treba odbaciti ni pretpostavku da pojedine frakcije u MUP naprosto žele diskvalificirati rivale kao nekog tko svojom pasivnošću odbija da štiti “zakon i poredak”.
Ali da stvarno stanje reda i mira više nije od značaja, lično je objavio šef države. Da narodu bude jasno – svaka frakcija u MUP (vulinovci, gašićevci, stefanovićevci, dačićevci i razni drugi) sada može pendrečiti, proglašavati biber sprejeve i štitnike za koljena terorističkim oruđem, privoditi po nahođenju, uskraćivati zaštitu i, uopće, maltretirati mirne demonstrante…
Zašto i ne bi, oni štite “zakon i poredak”, a ko drugačije kaže – u službi je “obojene revolucije” i mora biti promijenjen. To je ujedno i prilika za svakog poltrona i karijeristu da iskoristi značku kako bi izišao u susret željama predsjednika Srbije. Kakva profesionalna, važna je samo stranačka afirmacija.
Leskovački govor Aleksandra Vučića u tom smislu zaista je značajan. Na leđa MUP-a, pretovarenom unutrašnjim podjelama, podmetanjima i aferama, dodao je novi teret. Koliko ga još može izdržati policijska kičma, niko nema odgovor.
Sve što dotakne, kralj Mida je pretvarao u zlato. U Srbiji, poslije Vučićevog dodira ostaje samo prah, pepeo i skandal. Zašto bi policija bila izuzetak?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Vučićev apetit za medijskim prostorom na televizijama zapravo je dostigao maksimum koji sistem može da izdrži. Sledeći korak bi jedino mogao biti direktan prenos ili rijaliti u kojem bi ga kamere uživo pratile od jutra do sutra
Stranka slobode i pravde, Srbija Centar, pokret Solidarnost i Novi DSS imaju legitimno pravo da 25. oktobra izađu na izbore sa sopstvenim listama. Ali imati pravo i doneti moralno ispravnu odluku nisu iste stvari. U trenutku kada je poraz režima bliži nego ikada u poslednjih trinaest godina, insistiranje na sopstvenim kolonama nije demonstracija pluralizma, već rasipanje glasova koje šteti isključivo jednoj strani – opozicionoj. Argument je jednostavan: ove liste neće preći cenzus
Vreme da se levica, kao društveno orijentisana opcija, vrati svojoj snazi. Ovo nije pitanje političke mode ili trenutnog interesa, već temeljne potrebe da se isprave nepravde predatorskog kapitalizma, šovinističke i autokratske politike koja građane tretira kao neprijatelje, a krupni kapital kao robu
Koje elemente bi mogla posedovati zvanična definicija ropstva? Prvo je posedovanje – neka osoba u potpunosti pripada nekome drugom, nema slobodu, prava, izbore, kao da je “alat koji govori”; drugo je mogućnost i pravo robovlasnika da proda svog roba ne tražeći nikakvu saglasnost, da ga trampi ili izgubi na ruletu; treće, robovi najčešće služe tome da obavljaju neki prisilni rad, koji ne mogu da odbiju, o čemu ne mogu da diskutuju ili da nešto promene. I konačno, robove je dozvoljeno fizički i seksualno zlostavljati, pa čak i ubijati. Bez lanaca na rukama ili opasnosti da ih neko razmeni za novac, barem tri velike grupe ljudi i dan-danas žive poput robova
Kako su studenti od „izdajnika“ i „terorista“ već na početku zvanične naprednjačke predizborne kampanje postali „silovatelji“? Hoće li do 25. oktobra biti preimenovani u pedofile i ubice, recimo?
Zbog čega bi za Milenka Jovanova ispalo bolje da je u Kragujevcu klečao i tihovao kao onomad direktor Jovine gimnazije u Novom Sadu nego što je govorio o dijalogu i programima? I zašto mu ne veruje ni poslednji crnokapuljaš
Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.