Veštačka inteligencija savršeno montira; ako je potrebno, imitiraće i greške koje bi mogao da napravi pravi montažer tek da ne bi bilo “presavršeno”. Najgora posledica korišćenja AI je – nesigurnost
Praistorijske 2007. Si-En-En i tek nastali Jutjub pravili su debatu kandidata Demokratske stranke za predsedničkog kandidata i dozvolili su građanima da postavljaju pitanja. Uz jedan uslov ‒ pitanje je moralo da se postavi u video- formatu kako bi se izbegla mogućnost manipulacije i podmetanja pitanja s neprijateljske strane. Jednostavno, smatralo se da je video nemoguće falsifikovati, a ako bi neko pokušao, bio bi brzo (i lako) provaljen. Dobra, stara vremena.
Foto: VremeZoran Stanojević
Nepune dve decenije kasnije, jasno nam je da uz deep fake i druge tehnologije veštačke inteligencije to što vide naše oči na nekom ekranu više nije nikakav dokaz ničega. Sve je moguće verno “nacrtati”, svačiji lik možemo naterati da kaže šta god mu podmetnemo i da uz to još pravi odgovarajuće grimase. Ne samo to, moguće ga je staviti u (ne)poželjan kontekst, okružiti ga ljudima koji mu ne priliče i šta vam već padne na pamet. Digitalna tehnologija ukida svaku granicu osim one koju postavlja naša mašta, a i to može da se reši.
Veštačka inteligencija savršeno montira; ako je potrebno, imitiraće i greške koje bi mogao da napravi pravi montažer tek da ne bi bilo “presavršeno”. Kada se iskoristi kako treba, ni ljudsko oko ni drugi kompjuter ne može da razluči da li je u pitanju pravi ili kompjuterski generisani snimak, što mnogo toga obesmišljava.
Primer koji smo već spominjali u ovoj rubrici je slika Borisa Eldgasena generisana veštačkom inteligencijom kojom je pobedio na konkursu za pravu fotografiju. Eldgasen je, umesto da primi nagradu, “priznao” prevaru sa namerom da pošalje jaku poruku – digitalnim slikama se više ne sme verovati bez dodatne provere.
Njegov kolega, multimedijalni umetnik Majl Astrej otišao je pre par nedelja korak dalje. On se prijavio na konkurs za slike generisane pomoću veštačke inteligencije, ali je i on varao – poslao je pravu sliku. Na njoj se nalazio flamingo koji je sakrio glavu u sopstveno telo na prilično neverovatan način. Toliko neverovatan da je lako poverovati kako tako nešto može samo da se nacrta.
“Flamingone” (izguglajte) je pobedio na konkursu i to odlukama i žirija i publike, svi su se složili da je autor najbolje “promptovao”, niko nije posumnjao da se radi o pravoj fotografiji dok se on, kao i Eldgasen, nije sam razotkrio. Odmah je diskvalifikovan, ali uz pohvale i oduševljenje i samog žirija jer je svojim činom pokazao da priroda može da se takmiči sa kompjuterom i da pobedi.
Ako se pitate u kakvom mi to svetu živimo, to znači da ste rođeni u prošlom veku i odrastali u analognom svetu, gde je svako, uz malo truda, mogao da prepozna razliku između ritam mašine i pravog bubnjara, o plejbeku da ne govorimo. Danas, ako vidite da bubnjar palicama mlati po vazduhu, nemojte se kladiti da ne udara po virtuelnim bubnjevima. Najgora posledica korišćenja veštačke inteligencije je – nesigurnost.
Ako nismo sigurni da je to što vidimo istina, na ekranu ili u realnom svetu, onda je prostor za manipulaciju neograničen. Flamingo je možda pravi, možda je digitalan, svirač “vazdušne” gitare možda stvarno svira neku gitaru “proširene stvarnosti”. Sve bi to bila puka zabava da na osnovu onoga što gledamo mi ne donosimo odluke od kojih su neke radikalne. Ono što je jako loše jeste to što živimo u vremenu u kome zakoni i propisi (za sada) ne mogu da nam pomognu jer je svaka provera upitna. Ostaje nam da verujemo u ono u šta želimo da verujemo. U takvom svetu Zemlja može biti i okrugla i ravna.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Pozivamo vas da učestvujete u kratkoj anketi o odnosima Srbije i Kine. Želimo da saznamo kako građani Srbije vide „čelično prijateljstvo“ i ko, po njihovom mišljenju, ima više koristi od ovog partnerstva.
Zašto je Vučić saopštio da je pitanje dana kada će neko biti ubijen? Zbog čega se prilikom najave ubistava setio Alda Mora, a ne Zorana Đinđića? Šta još govore njegove tanatološke izjave? Da li ih daje frustrirani i uplašeni političar ili predstavljaju opasno samoispunjavajuće proročanstvo
“Na policajce su bacali betonske kocke, kamenice, staklene flaše i druge predmete, ugrožavajući njihove živote i zdravlje. Ženska osoba sa fotografije u tom trenutku je metalnom šipkom udarala pripadnike Žandarmerije koji su sredstva prinude upotrebili sa ciljem odbijanja napada od sebe”, tvrdi MUP
Predsednica Narodne skupštine navela je da “nadstrešnica nije pala sama od sebe” i da je bila “planirana diverzija”. Budući da je navedene izjave dala predsedavajuća najvišeg predstavničkog tela u Srbiji, koje je nadležno da vrši nadzor nad radom bezbednosnih službi i kojem BIA i VBA dostavljaju izveštaje, postavlja se pitanje da li predsednica Narodne skupštine zna nešto što javnost Srbije ne zna, i ako zna, od kada zna i zašto to nije iznela ranije ili ne iznese sada? Kako su državni organi dospeli u situaciju da se u svaku njihovu reč sumnja
Devojke i momci – žrtve krvave nedelje – konačno su privukli pažnju Evrope. A u zemlji, dobar deo naprednjačkog biračkog tela više se ne pita da li će biti penzija i plata ako Vučić ode s vlasti, već hoće li ih primati ako ostane
Policajka Radosavljević jedva se suzdržavala da ne brizne u plač, dok je stajala kao štit komandantu JZO Marku Kričku kada su mu građani došli na vrata
Rimski imperatori su građansko nezadovoljstvo smirivali politikom „hleba i igara“. Pokušao je to i Aca Srbin, ali bezuspešno, pa sa opredelio za „laži i šamara“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!