Naslov emisije nije samo simboličan. On govori o toj preciznosti analize, nasuprot svakodnevnoj, višedecenijskoj izvitoperenosti društva u tranziciji
Već deset godina, od ponedeljka do četvrtka, na Radio Televiziji Vojvodina emituje se emisija “Pravi ugao” koju uređuje i vodi Ljubica Gojgić. Izraženo u brojkama, to je više od 1500 izdanja razgovora sa relevantnim gostima na aktuelne teme.
Po mnogo čemu, ovo je emisija koja izmiče etiketama, predrasudama i podelama na srpskoj medijskoj sceni. Ona je jedinstvena, gotovo endemska, jer uporno odoleva svim izazovima i devijacijama našeg novinarstva. Kao redovni gledalac, pokušaću naivno da “premerim” taj pravi ugao koji već deset godina nepogrešivo, poput busole pokazuje sever i pomaže nam da se orijentišemo u pustinji i prašumi medijske i političke svakodnevice.
Naslov emisije nije samo simboličan. On govori o toj preciznosti analize, nasuprot svakodnevnoj, višedecenijskoj izvitoperenosti društva u tranziciji. Naša politička scena i javni prostor obiluju populizmom, konformizmom, uz gubitak jasnih etičkih, političkih i demokratskih standarda. Svet anomije i krize je fluidan, nedosledan, isprekidan i grbav, pa je možda najtačnije reći da je bez principa i protivurečan. “Pravi ugao” je tu da otkrije da li je promena pravca, stavova, mišljenja, programa i koalicija posledica prirodnog razvoja i prilagođavanja stvarnosti, pod uticajem novih ideja i činjenica, ili je, što je neuporedivo češće, posledica dnevnopolitičke i makijavelističke borbe za moć i vlast.
“Pravi ugao” zato ne može biti asocijacija za nedostatak dijaloga, zatucanost bilo koje vrste ili nesposobnost da se razume drugo i drugačije mišljenje, već naprotiv, označava stalnu potragu za različitim pogledima i stavovima čije ukrštanje dovodi do pronalaženja “pravog ugla” posmatranja i razumevanja sveta oko nas.
“Pravi ugao” iako u naslovu ima jedninu, ne implicira da postoji samo jedno viđenje stvari, samo jedno tumačenje koje polaže pravo na apsolutnu istinitost, već podrazumeva postojanja više uglova posmatranja. Tu sposobnost razvojni psiholozi prepoznaju u kognitivnom razvoju dece, otprilike predškolskog uzrasta, kada se usvaja tzv. “pojmovno mišljenje”. Ono, između ostalog, podrazumeva začetak empatije i prevazilaženje egocentrizma mišljenja tokom kojeg je dete centar univerzuma. Nažalost, “Pravi ugao” čitavu deceniju pokazuje da je na našoj političkoj sceni taj egocentrizam veoma rasprostranjen, štaviše, on se smatra poželjnim znakom da je taj Neko uvek i u svemu u pravu, bez sposobnosti da sasluša ili se suoči sa drugačijim mišljenjem. Nažalost, u proteklih deset godina mnogo puta smo u ovoj emisiji videli kako Ljubica Gojgić postavlja ona pitanja koja bi građani želeli da pitaju, a ta pitanja ostaju bez pravog odgovora.
Ako pažljivije gledate i slušate, Ljubica Gojgić svoje goste zapravo pita u naše ime, bez potrebe da koristi egocentrične fraze nesigurnih novinara i novinarki koji često koriste pojmove “ja”, “moja emisija”, “moje pitanje” i slično. Svi njeni gosti znaju gde su došli i sa kim razgovaraju, a znaju da sa druge strane ne sedi neko ko će želeti da ih “razvali” ili “ponizi”, već će svaka vaša pametna reč stići do gledalaca, a gluplja još pre.
Druga retka osobina koju Ljubica ima jeste sposobnost da svakog sagovornika tretira sa poštovanjem, bez pristrasnosti i navijanja, bez obzira na versku, političku, nacionalnu ili bilo koju drugu orijentaciju, što frustrira one koji bi voleli da je svrstaju u neki od ovdašnjih “tabora”. Tako sam decenijama, koliko je poznajem i pratim njen rad, slušao budalaštine o tome šta zapravo misli Ljubica, o levici i desnici, Rusima i Amerikancima, Hagu, NATO-paktu, vlasti i opoziciji i za koga radi. Koliko je ja poznajem, radila je za B92 i RTV. Ljubica je odlična novinarka, vrhunski profesionalac čiji rad je priznat i nagrađivan, a nije slučajno što je Vitez Legije časti. Ako kod Ljubice postoji pristrasnost i otvorena simpatija, ona je uvek viteški pokazuje kada pita u ume onih slabih, poniženih i obespravljenih, čiji glas se u našem društvu najređe i najtiše čuje. To je značenje “Pravog ugla”, u vremenima gde se između crnog i belog živi u bezbrojnim i mutnim nijansama sive.
Posebno je zanimljivo kako već deset godina RTV kao pokrajinski Javni medijski servis u svom programu emituje emisiju koja nadilazi okvire Vojvodine i bavi se ne samo Srbijom već i ovim delom Evrope. U ovu emisiju su uvek bili pozvani sagovornici sa celog političkog spektra osim onih koji šire mržnju (versku, političku, rasnu ili bilo koju drugu) i to je neobično važno, jer čak i predstavnici vlasti, navikli na medije koji su čista politička propaganda, u “Pravom uglu” moraju da objasne svoje stavove i saslušaju drugačije mišljenje. Emisija je nailazila na opstrukcije kako od vlasti, tako i od opozicije, koja takođe ponekad nije bila spremna da javno artikuliše i objasni svoje stavove, naviknuta na svoje medije koji će ih nekritično i bezuslovno hvaliti. U tom medijskom i političkom procepu, “Pravi ugao” nije alibi za RTV, već njegov najbolji deo. Nikada mi neće biti jasno zašto se nakon Vojvođanskog dnevnika, od ponedeljka do četvrtka, na RTS-u ne prenosi ova emisija, već je zamenjuje šarada o političkom životu “Šta radite, bre?”.
Eto, to je razlika između dva pogleda na politiku u medijima u Srbiji – jedan iz ugla kafanskog stola “Bre”, što je, čini mi se, dominantan diskurs i argumentovanog razgovora kompetentnih sagovornika u “Pravom uglu”. Zato je neobično važno da sačuvamo taj uglomer. Srećno, Ljubice!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Dok Mineapolis i ostali gradovi u SAD ključaju zbog nezadovoljstva nakon ubistva samohrane majke, reči Roberta De Nira o Donaldu Trampu izgovorene pre dva meseca, dobijaju novo - mračno značenje. Protesti u Americi se šire, a poverenje u institucije nestaje
Kada usamljenost ne bi bolela koliko boli, niko se nikada ne bi odrekao privilegije da zaključa vrata iznutra. Život više generacija u istom domaćinstvu, čak i skladni i solidni brakovi, najbolji prijatelji koji žive zajedno tokom studija – ništa od toga nije moguće bez povremene (u idealnom slučaju naizmenične) požrtvovanosti, bez preuzimanja tuđih tereta i razumevanja za tuđe mane. Ali ostaje i pitanje – dokle trpeti? Kako bi svako od nas trebalo da nauči da prepoznaje tu granicu posle koje požrtvovanost postaje poništavanje sebe i samoponiženje
Da li je moguće da smo, posle hiljada godina imperijalnih poduhvata, sada, odjednom, toliko iznenađeni američkim upadom u Venecuelu, da ne možemo da dođemo do daha?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!