Lični stav
Studentski protesti: Kasno je za pričam ti priču
Nijedna „viđenija“ strana ambasada i njihove vlade ne podržavaju studentske proteste. Naprotiv, njima bi više odgovaralo da se sve vrati u „normalne“ tokove
Bilo koji postjugoslovenski političar, ako rođenjem, opredeljenjem i delovanjem ne pripada “srpskom svetu”, može u Vučićevoj Srbiji dobiti jedino javni i zvanični tretman s mučninom i uz škrgut zuba tolerisanog uljeza, kojeg puštamo da se maje po hodnicima moćničkih palata samo zato što je ovde stigao kao izaslanik malo nezgodnijih političkih adresa
Da li postoji i da li uopšte može postojati savremeni hrvatski političar koji bi bio bar malko, bar u minimalnoj meri, po volji tzv. političkog Beograda, ovog sadašnjeg, Vučićevog? Ne mora da ga “voli”, dovoljno je da ga podnosi… Levi, desni, iz vlasti, opozicije, liberalan, konzervativan, bilo kakav/kakva? Samo da na njega/nju ne gledaju unapred i do kraja kao na par smrdljivih čarapa. Avaj, ja stvarno ne znam za takvog, uključujući, ako bi se govorilo iskreno, čak i Milorada Pupovca, jedinu važniju hrvatsku političku ličnost rođenu bez opake (etno)genetske mutacije koju Vučić ne prašta.
Hajde dobro, nije da odavno ne znamo da je, kad je varijetet ljudskog roda zvan “Hrvati” u pitanju, Vučić osoba s posebnim emotivnim potrebama, to je i sam priznao još dok je Isus zemljom hodio, a mi o tome pisali na ovom istom mestu. Ali, nisu Hrvati jedini problem mada im niko ne može ni na puškomet. Postoji li savremeni slovenački političar, ako su mu se interesi, dužnosti i poslovi ikada negde ukrstili s “političkim Beogradom”, koji nije bio izložen ritualnom preziru? Setite se samo kako je ovde godinama kroz toplog zeca svakovrsnih difamacija prolazila Tanja Fajon, dobronamerna i politički benigna socijaldemokratkinja. Doduše, ipak postoji jedan “dobri Slovenac” po kriterijumima po kojim se međunarodni politički bašibozuk međusobno njuši i radosno bratimi, a to je Janez Janša, ali taj je u Slovenijii naizmenično niko i ništa i predsednik Vlade, a u oba agregatna stanja nema mnogo vremena ili prilike da se bavi Srbijom.
Manje je važno za današnju priču, ali ne stoje li isto stvari i sa “političkim Sarajevom”? Postoji li bosanski političar iz Federacije, naročito ako je “bošnjačkog” imena i, hm, predznaka, a da nije desno od Drine sveden na prezreno Ništa? Opet, svejedno je li iz vlasti ili opozicije, sekularan ili polumesečast, urban ili ruralan, etnički ili građanski, sa ili bez ratne ili poratne istorije prekodrinskih prekonsiranja?
Izgleda, dakle, da bilo koji postjugoslovenski političar – čak ni crnogorski, bajdvej – ako rođenjem, opredeljenjem i delovanjem ne pripada “srpskom svetu” može u Vučićevoj Srbiji dobiti jedino javni i zvanični tretman s mučninom i uz škrgut zuba tolerisanog uljeza, kojeg puštamo da se maje po hodnicima moćničkih palata samo zato što je ovde stigao kao izaslanik malo nezgodnijih političkih adresa od zagrebačkih i ljubljanskih, najčešće onih briselskih. Jer su oni, eto, zvanično “Evropa” a mi nismo, nego smo u redu molilaca za prijem u tu pomalo uštogljenu kuću, što je svinjarija i nepravda, a da je po pravdi, kanda bi bilo obrnuto, ili zapravo ne bi bilo ni tako jer mi nismo baš načisto treba li nama ta “Evropa” uopšte, osim kao imućni komšija od kojeg možemo da uzajmimo ili prosto štrpnemo po nešto tu i tamo kada nam zatreba, ali s kojim ne bismo da delimo domaćinstvo jer nam se baš i ne dopada kućni red koji bi oni hteli da poštujemo iako ga nismo napisali, a zna se da smo mi ljudi opušteni, pa nerado poštujemo i kućni red koji jesmo napisali.
I tako naposletku stigosmo do nesrećnog Tonina Picule. Koga?! Da, ako ne pratite hrvatsku unutrašnju politiku, mogli ste i da ne čujete za njega ili da ga zaboravite pre nego što ste ga zapamtili, a i nije da biste time bogzna šta izgubili. Osrednji aparatčik Račanovog i posle Milanovićevog SDP, bio na nekim poluistaknutim funkcijama na kojima dosledno nije ostavio traga, odavno je u dubokoj opoziciji, ali se odlično uhlebio u Briselu, i tako, evo, postao – izvestilac EP glede (nepostojećeg) napretka Srbije u evrointegracijama. Preuzimajući tu dužnost, ispustio je sve one zvuke koji se sa tog mesta i očekuju (demokratija, vladavina prava, usklađivanje zakona i prakse s Unijom… a šta bi drugo?). Međutim je to ovde sa zvaničnih adresa i iz njihovih paramedijskih klonjara dočekano provalama jarosti, a Picula nazvan ustašom i sličnim epitetima. Benigni politički čovek bez svojstava, ni po čemu ekstreman niti zlonameran, levičar u pokušaju, lik koji bi za vreme socijalizma bio idealni Predsjednik međuopćinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda sjeverne Dalmacije – ustaša? Pa ima li granice, ima li dna?
A neko kao Picula bi trebalo da bude dobra vest za nas jer poznaje jezik, kontekst, situaciju. Eh, naivni Pančiću! Pa upravo zato ih, uz one Vučićeve nelečene probleme, dočekuju s tolikom odbojnošću: zato što poznaju jezik, kontekst, situaciju! S Ursulama i Boreljima je uvek nekako lakše: malo znaju a još manje ih zanima gde su i s kim su, ali se svakog meseca zbog toga intenzivno ne sekiraju na putu do banke.
Nijedna „viđenija“ strana ambasada i njihove vlade ne podržavaju studentske proteste. Naprotiv, njima bi više odgovaralo da se sve vrati u „normalne“ tokove
Uspeh protesta valja odmeravati ne prema onome šta bismo sve želeli da se kroz njih postigne nego prema onome što su već postigli. A to što je postignuto ogromno je. Sve i kad bi protesti bili smesta obustavljeni, njihov trag ne bi se izgubio nego bi, naprotiv, delovao kao važna činjenica naše političke budućnosti i ovoj bi vlasti zasigurno skratio životni vek. Protesti mogu da dođu i prođu, ali njihov trag i učinak ostaje kao trajno političko dostignuće
Crvenim srednjim prstom je kao putokazima praktično ocrtan povratak u škole i na fakultete. Bilo je potrebno manje od par dana da se ova kampanja zaustavi, jer je ona praktično političko samoubistvo
Strah je nestao, nema prostora za manipulaciju organizacijom protesta, propaganda dopire do sve manjeg broja ljudi i ostavlja sve slabiji utisak. Ako jedan psihološki faktor može igrati važnu ulogu, to su zrelost ličnosti i snaga da se poraz prizna pre nego što budu uništeni i poslednji ostaci nezavisnih institucija i bude došlo do još masovnijeg prolivanja krvi
Dok građani Srbije masovno izlaze na ulice i dok se studenti brutalno prebijaju, zemlja je ostala bez dva ključna stuba vlasti – vlade i Regulatornog tela za elektronske medije (REM). U isto vreme, proces izbora novih članova REM-a, tela koje bi trebalo da obezbedi nezavisnost medijskog prostora, potpuno se raspao zbog nepravilnosti i političkih manipulacija koje su dovele do povlačenja kandidata iz većine predlagačkih oblasti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve