U društvu u kojem više od trideset godina vlada zaglušujući muk u odnosu na devedesete, u kojem smo okruženi muškarcima koji nose neobrađene traume sa ratišta, svaka iskrena reč koja doprinosi suočavanju, posebno izrečena u momentu duboke krize i potrage za pravdom, isceliteljska je
“Lepše nešto od ovoga odavno nismo videli”, poručili su studenti i studentkinje Državnog univerziteta u Novom Pazaru na društvenoj mreži Iks nakon govora Gorana Samardžića, ratnog veterana koji je pozdravom “Selam alejkum” pozdravio okupljene ispred blokade RTS-a stojeći uz transparent “Pazar je svijet”.
foto: skrin šotGOVOR KOJI JE ODJEKNUO SRBIJOM: Veteran Goran Samardžić
“Želim da poručim roditeljima ove dece iz Novog Pazara da se ne brinu i da više nema naše i vaše dece, sve su to naša deca”, rekao je Samardžić i naveo da je u maju 1992. godine, sa nepunih 21 godinu, ranjen u Sarajevu gde je išao da se bori, kako kaže, “pod navodnicima, sa ‘balijama’ i ‘Turcima koji su hteli da naprave islamsku državu na tlu Evrope’, a mi da ‘spasavamo svete srpske zemlje i da zaštitimo srpski narod’”.
POKAJANJE JE VAŽNO BEZ OBZIRA NA MOTIVE
Govoreći o svojoj generaciji, Samardžić je naveo da se “primila na te laži” koje su potekle upravo iz zgrade RTS-a, dok je današnja omladina ustala protiv toga.
Za mnoge od nas koje se godinama zalažemo za suočavanje Srbije sa prošlošću, ove reči su duboko potresne. To ne znači da su one udžbenički primer preuzimanja odgovornosti. Kako kaže novinar Dejan Kožul: “RTS je bio neopisivo zlo. Ali ima nešto i u ljudima”.
Ipak, u društvu u kome više od 30 godina vlada zaglušujući muk u odnosu na devedesete, u kome smo okruženi muškarcima koji nose neobrađene traume sa ratišta, svaka iskrena reč koja doprinosi suočavanju, posebno izrečena u momentu duboke krize i potrage za pravdom, isceliteljska je.
I Radislav Krstić, nekadašnji komandant u Vojsci Republike Srpske, koji je osuđen za pomaganje genocida u Srebrenici, u svom pismu za javnost priznaje odgovornost za počinjeni genocid i takođe ima poruku za mlade: “Voleo bih da moje reči pročitaju i razumeju mladi ljudi koji danas žive na prostorima gde je nekada postojala zemlja pod imenom Jugoslavija. Voleo bih da ljudi koji će tu živeti dugo nakon što mene ne bude, ako ove reči nekako pronađu put do njih, zastanu i pomisle – nikada više. Nikada više rat, nikada više smrti uzrokovanih nečijom drugačijom religijom, nacijom ili verovanjima, nikada više genocid”.
RAT SE UVEK VRAĆA KUĆI
Nažalost, njegove reči nisu pronašle put do većine društva u Srbiji. Na njih nisu reagovali ni vlast, ni opozicija, a preneo ih je tek retko koji nezavisni medij. Krstićevo pismo za koje je zamolio sud da bude javno dostupno, dodatak je formalno uloženom zahtevu za ranije puštanje na slobodu. Ta činjenica nudi opravdan osnov za sumnju u iskrenost njegovog pokajanja, posebno jer primere lažnih priznanja zarad lične koristi već imamo u skorijoj istoriji. Ipak, ovo priznanje, kao i Samardžićeve reči koje dolaze u potpuno drugačijem kontekstu, ne samo da su otrežnjujuće već takođe nude značajan podstrek za razgovor, ne samo o ratu, već i o njegovim uzrocima i posledicama.
“Rat se uvek vraća kući”, reči su Staše Zajović iz Žena u crnom, jedne od retkih antiratnih grupa koje do danas ne samo da nisu prestale da zahtevaju odgovornost za ratne zločine počinjene u naše ime, već su i u doslednom, neisprekidanom kontaktu sa žrtvama svih nacionalnosti. Prošle godine sam učestvovala u susretu Žena u crnom sa ženama koje su preživele različite ratne zločine, između ostalog i sa onima iz Srebrenice. Nijedna od njih nije rekla da veruje u Krstićeve reči, ali je zato svaka rekla da joj njegovo priznanje ipak znači. Jer, dok je društvo iz kog dolaze zločinci ćutalo, o Krstićevom pismu naveliko se govorilo u društvu žrtava.
“Bog ne žuri”, rekle su žene iako se rane iznova otvaraju i nikome nije do kraja jasno ima li takav čin nakon toliko godina uopšte ikakvog smisla.
Samardžićeve reči izrečene na studentskom protestu upućuju na to da traženje smisla ipak nije potrebno samo žrtvama. I pored tišine sa ove, ali i pojedinih krajeva sa one strane Drine, traume devedesetih isplivavaju i onda kad im se najmanje nadamo.
Šta o njihovoj potisnutosti govori više od izjave Adnana Alića, studenta iz Novog Pazara, koji je povodom učešća na velikom studentskom protestu u Kragujevcu pre dva meseca rekao: “Osetili smo se stvarno dobrodošli. Prvi put, onako, da ne postoji neka tenzija, da ne postoji nešto u vazduhu, da se stvarno osećamo dobrodošlo. Prvo što sam student Državnog univerziteta u Novom Pazaru, pa što sam Pazarac i Bošnjak. Kao da smo prvi put stavljeni na mapu ove države”.
REFLEKSIJA ZA BOLJU BUDUĆNOST
Međutim, ćutanje ne znači da smo zaboravili (na) Srebrenicu i ratnu prošlost. Ta, za jedne najbolnija, za druge je najprofitabilnija stvar kojoj se okreću kada žele nekoga da diskredituju i napadnu. Tako su režimski tabloidi samo prošle godine u više navrata targetirali mlade ljude. Davud Delimeđac, student Fakulteta političkih nauka, bio je napadan jer je na profilnoj slici na društvenim mrežama koristio šablon na kome, uz srebrenički cvet, stoji natpis “Never forget Srebrenica, 11.7.1995.” (Nikada ne zaboravimo Srebrenicu).
Mesecima pre studentskih blokada, izrežirani napadi bili su organizovani i na Milu Pajić, studentkinju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, kao i na još četiri mlade žene koje su na društvenim mrežama govorile o značaju usvajanja Rezolucije UN o Srebrenici u aprilu prošle godine. “Podržavamo ovu rezoluciju jer verujemo da se trajni mir mora zasnivati na istini i dijalogu, a ne na mržnji i neprijateljstvu … Rezolucija o Srebrenici je važna jer skida odgovornost sa naroda i podseća nas da postoje odgovorni pojedinci čija imena dobro znamo”, rekle su one tada, zbog čega su dobile pretnje na društvenim mrežama.
Iako do skoro to nismo mogli da slutimo, značajan je broj mladih ljudi koji su rođeni nakon ratova, a koji ipak poznaju teret prošlosti koja im je data u nasleđe. Oni danas stvaraju prostore da jedan ratni veteran održi govor za koji mnogi stariji kažu da su ga čekali duže od 30 godina. Oni znaju da prepoznaju kontinuum nekažnjivosti koji je utkan i u sve pore sadašnjice. Jer, kako kaže profesor Nenad Dimitrijević, “takva refleksija predstavlja nužan preduslov za drugačiju budućnost”. I zaista, ništa lepše od toga odavno nismo videli.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Pošto ne ide sa štrajkom glađu Studenata koji oće da uču, da se zamoli bivši predsednik Tomislav Diplomislav, koji u tome ima iskustva, a i toliko je učio da ne zna kako mu se zove fakultet, da to obavi. Opravi mu se beli čador sa bazenom i garažom, i on će se žrtvuje za demokratiju
Da li su izmene i dopune medijskih zakona zaista u skladu sa preporukama Evropske komisije i Medijske strategije? Koje su sve sporne tačke tih izmena i dopuna? I koliko je duga lista propuštenih šansi? Kakva nas medijska situacija čeka? I šta na sve to (ne) kaže Evropska unija
Studenti su najstamenitiji, oni ćute istinski, ćute duboko, prepuštaju svaki atom svog bića njima šesnaestoro i to rade bezrezervno – ćutanje sa studentima je čas posvećenosti nakon kog se osećate inicirani u pročišćene misli i dela
U pismu jednom od svojih savetodavaca, Man predlaže da se po svim društvenim pitanjima bude liberalan, a po svim kulturnim konzervativan. Deluje da bi se sličan princip mogao primeniti i na njegovo delo: uglavnom liberalan u političkim stavovima i izboru tema, a potpuno konzervativan u vernosti najzahtevnijoj umetničkoj formi
Zakleo se Vučić u vlast i u med da će u Kosjeriću da zavede red, mogla bi da glasi pesmica o apsurdno brutalnoj funkcionerskoj kampanji koja se vodi u ovoj malenoj opštini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
“Stojim u kordonu, a moja ćerka mi viče ‘av, av, ubice’. Kako da postupim? Da mi narede – bacio bih pendrek i pancir i stao na stranu svog deteta”, kaže za “Vreme” policajac sa juga Srbije koji po potrebi radi u Policijskoj brigadi Beograd
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!