Mit o Vučićevoj konsolidaciji

Ima neko vrijeme kako cirkuliraju priče da je nakon svih onih protesta od novembra 2024. do danas Vučić uspio konsolidirati svoj režim. Pa se kaže: napunio je rukovodeća mjesta u policiji ultralojalistima, rastura pravosuđe ko svinja masnu kesu, samo što nije udavio N1 i Novu S u medijskoj plinskoj komori, sve je manje ljudi na ulicama i trgovima… Ovdje valja još ubrojiti i oplakivanje protesta od 15. marta 2025. kao zauvijek propuštene prilike za promjenu vlasti.

foto: anđela radoičić

Pošto su kmečanje i mračenje glavne nacionalne discipline, postavlja se ozbiljno pitanje da li su građani Srbije zaista toliko jadni da nisu u stanju zamisliti izborni poraz aktualnog režima. Liče li – otprilike – na išibanog psa iz “Common people” “Palpa” koji neočekivano ujede, pa se uplaši se svoje hrabrosti i ponovo pobjegne u svoj ugao.

Pesimizam u ovoj situaciji zato nije pokazatelj gledanja istini u oči, već alibi za povlačenje. Istovremeno i zagrijavanje za start tradicionalne trke na društvenim mrežama u uzajamnom predbacivanju, svađanju, okrivljavanju i sumnjičenju. Ne košta ništa, niti obavezuje na bilo što.

Ali – da li se Vučić zaista konsolidirao?

FRKA OD NARODA

Super ultra turbo lojalisti u MUP-u ne pokazuju snagu režima već veliku slabost. U pitanju je fakat da su borba protiv kriminala i zaštita javnog reda i mira prepušteni policajcima sa prljavom značkom. Nije mnogo bolje bilo ni pod običnim lojalistima, ali izgleda da ove unaprijeđene verzije imaju čvršće veze sa podzemljem i slabije skrupule.

Stvar je vrlo jednostavna: izašavši iz zakonitosti i pravnog poretka, režim pokušava kupiti vrijeme zastrašivanjem, nasiljem i zloupotrebom policije. Kuda će to odvesti, ni Vučić nije siguran. No, kako je sam priznao, upravo se 15. marta odlučio za “vaninstitucionalne” instrumente borbe protiv “obojene revolucije”. A to ne radi nijedna vlast koja računa na podršku naroda ili, makar, njegovog znatnijeg dijela. Naprotiv.

U tom razaranju Republike Srbije, režim je stigao do tačke kada je policija odbila nalog Visokog javnog tužilaštva u Nišu da uhapsi gradonačelnika Bora Aleksandra Milkića i petoro drugih funkcionara u ovom gradu. Naravno, ta odluka nije mogla biti donesena u samom MUP-u, već su odatle morali pitati onog gore, a to svakako nije Đuro Macut. I još nešto – postupak policije pokazuje da je u proteklih četrnaest godina iz nje odstranjen elementarni profesionalizam. Ovo se ne odnosi na dobar dio policajaca koji i dalje žele raditi svoj posao, ali i te kako vrijedi za sve one koji ih vode.

LOMAČA ZA PRAVOSUĐE, ZAKON I USTAV

Uglavnom, Milikić punom parom vodi predizbornu kampanju u Boru (vidi tekst na strani 8). Slično nepoštovanje zakona već mjesecima traje u obližnjem Zaječaru. Tamo je Viši sud donio odluku da gradska skupština nije zakonski formirana. Dakle – nije legitiman i legalan organ lokalne vlasti. Međutim, naprednjaci zure u nebo, vrte desnim stopalom i zvižduću, očigledno smatrajući da su iznad zakona i pravde.

Da li oba ova slučaja demonstriraju Vučićevu konsolidaciju? Nimalo. Jer da jeste tako, valjda bi bez po muke našao nekog da nastavi kampanju u Boru i ponovio izbore u Zaječaru. Ovako tek produbljuje krizu i gomila probleme vjerujući da će nestati sami od sebe. A neće.

U istom kontekstu je Vučićev rat sa pozicije izvršne vlasti protiv sudske. Ako išta destabilizira Srbiju, onda je to upravo ovo. Konkretno – naprednjaci su spremni da unazade zemlju, odvedu je u anarhiju i izruče je u ruke mafiji. Postavljanje lojajilista na pravosudne funkcije ovdje je tek palijativna mjera pošto nemaju nikakav suvisao odgovor na pitanje kako su kriminal i sistemska korupcija postali zaštitni znak režima.

Nijedna vlast sigurna u sebe ne bi radila ništa slično. Ako ni zbog čega drugog, bar zbog proste činjenice da će i njenim nosiocima kad-tad zatrebati zakonitost i fer postupak. Međutim, nekadašnji “najbolji student Pravnog fakulteta” od Velikog praska sada se uzda isključivo u golu silu. Njegov režim na njoj može neko vrijeme opstajati, ali ne i vladati u parlamentarnoj i višestranačkoj državi – kakva god da je Srbija.

ZAUSTAVITE N1 I NOVU S

U novijoj istoriji nije bilo većeg gospodara obraćanja i televizijskog vremena od Vučića. Zašto je onda toliko napeo da zatravi N1 i Novu S? Da li je moguće da su te dvije kablovske televizije toliko efikasna protuteža onolikim režimskim televizijama? Pa zar predsjednik Srbije do sada nije dobivao svake izbore uprkos njihovom djelovanju? Što se promijenilo?

Izgleda – naprednjačko biračko tijelo. Osim za najtvrđi dio tih glasača, propaganda vlasti je počela šlajfovati u mjestu. Ukoliko građanin – bez obzira na to što je toliko puta glasao za Vučića – želi saznati što se u zemlji dešava, to mu neće uspjeti na režimskim medijima. Naprotiv, shvatiće da ono što vidi na ekranu ne odgovara onome što gleda kroz prozor. I ovdje je ključ Vučićeve fejk konsolidacije – pored pravde, istina mu je postala glavni neprijatelj. Obraćanja, obećanja, kineska tabla, intervjui sa samim sobom rade sve manje.

Što se tiče koleginica i kolega na N1 i Novoj S, valja vjerovati da će uspjeti obraniti svoje pravo na profesionalan rad i uređivačku politiku. Ukoliko to ne uspiju uslijed gole sile, opet će režim pucati sebi u koljeno. Jer sve ono što su radili i rade na N1 i Novoj S neće nestati, a oni će kao vrsni novinari naći način da nastave gdje su stali. U digitalnom dobu studenata i zborova, nije moguće sakriti istinu.

SIGURNI GLASOVI PROTIV REŽIMA

Točno je da je manje ljudi na ulicama nego u isto vrijeme prošle godine. Ali to ne znači da je nastupila oseka pobunjene Srbije. Lani je Srbija vidjela najveće protestne skupove i šetnje u istoriji. Oni su u isti mah pokazali želju za promjenom i snagu građana. Ukratko – njihova funkcija je potpuno ispunjena, što ne znači da će ista takva okupljanja izostati u izbornoj kampanji.

Protesti sada imaju drugi zadatak. A to je ukazivanje na čitav niz konkretnih primjera bezočnog čerupanja naroda i države, plus nepravdu prevaziđenog režima. Naprosto, radi se o logičnom razvoju pobune izbile nakon tragičnog pada nadstrešnice. I što je posebno važno, tobože konsolidirani Vučić nije u stanju silom okončati proteste niti postići ikakav sporazum sa demonstrantima. Ono u čemu uspijeva jeste sljedeće – svako tko je bar jednom izišao na ulicu da podrži studente i ukaže na porazno stanje u zemlji, siguran je glas protiv režima.

Na kraju – oplakivanje 15. marta. Što je tada moglo biti urađeno, urađeno je. Režim je htio nasilje, narod nipošto. Suština je u tome da ogromna većina građana – posebno studenti koji nisu “profesionalni revolucionari” – instinktivno zna da se vlast u Srbiji stiče i gubi na izborima. Tako je bilo za vrijeme Zimskih protesta 1996/1997 i Petog oktobra 2000, a tako će biti – sva je prilika – i poslije narednih parlamentarnih izbora. Bilo što drugo je avanturizam kratkog daha.

Ako se pobunjeno društvo ičeg treba bojati, onda je to – kako je rekao Franklin Delano Ruzvelt – sam strah. Nezadovoljstvo i želja za promjenom prošli su horizont događaja poslije kojeg više nema povratka. Nagledaće se Srbija represije i svakovrsnog nasilja, ali Vučić više ne može ama baš ništa osim da još neko vrijeme mrcvari narod. On i njegov režim ne mogu se reformirati. To će reći – ni konsolidirati. Kao i uvijek, oni su na pogrešnoj strani istorije.