
TV manijak
Poslednja revizija Petog oktobra
Vučić je počeo da naziva petooktobarske promene Prvom obojenom revolucijom, dok je sada u toku druga
“Društveni metabolizam besa” vanredno je značajan za Srbiju, društvo s viševekovnom istorijom traumatizacije, koje još nije uspostavilo dogovor o osnovnim političkim institucijama, društvo u kojem je većina ljudi nezadovoljna životom i lišena čak i nekih osnovnih prava. Bes izazvan nejednakošću – koliko zbog brzog i protivzakonitog bogaćenja, toliko i zbog neprimenljivosti zakona na privilegovane – potpuno je prirodan, ali mora biti kanalisan u političku akciju koja će to osećanje koristiti samo kao izvor energije za transparentno demokratsko odlučivanje
Bes – zabranjujemo ga drugima, bojimo ga se, u sebi ga ne prepoznajemo ili ne umemo da ga kontrolišemo. Kada govorimo o negativnim osećanjima, verovatno da većini prvo padne na pamet upravo bes, jer može da vodi sukobima, destruktivnom ponašanju, zlostavljanju… Veći je problem, međutim, što mi ne znamo šta ćemo s njim, kako da ga iskoristimo kad je neophodan i kako da ga obuzdamo kad je preteran ili neopravdan.
Pogrešna je ideja da su neka osećanja negativna. Svako od njih ima svoj evolucioni smisao, inače ne bi bilo ovde. Neka su neprijatna, bolna ili teška, ali i dalje nose izuzetno dragocene informacije o tome kako u određenom trenutku doživljavamo svet. Sve ovo važi i za bes. Kad vidite da se neko razbesneo, to znači da bi trebalo da pokušate razumeti šta je to u interakciji te osobe sa spoljašnjim svetom, društvenim koliko i fizičkim, delovalo tako da je bes bio neophodan, odnosno zašto nije moglo drugačije. Naravno, ako imate luksuz da bes posmatrate s distance i ne brinete za svoju bezbednost.
VISOKA CENA ‘KLJUČANJA’
Osećanja, po definiciji, troše našu mentalnu i telesnu energiju, koju, uzgred budi rečeno, volja stvara a mišljenje štedi, ali to je posebna, složena tema. Bes je, u tom smislu, izrazito “skupo” osećanje i može da vam “sagori” ogromnu količinu energije za tili čas. Mi i kažemo “iskipeti ili proključati od besa”, dok je Bes u crtanom filmu Inside Out prikazan kao muškarac izrazito crvene boje, kome povremeno u glavi izbije požar i podigne mu lobanju. Većina ljudi doživljava bes na načine koji su drugima očigledni. Lice promeni boju – ka crvenoj, a u nekim slučajevima i modroj – vilice i pesnice se stegnu, pogled postaje užaren, ritam srca i disanja se ubrzava. Nekad posmatrač ovo primeti i pre osobe koja se razbesnela.
Bes deluje tako da nakratko osetimo nalet energije, da nam se učini kako smo snažniji no što je realno i spremni na odbranu ili čak i napad. Nakon ovoga, kad se osećanja smire, dolazi period emocionalne ispražnjenosti ili čak iscrpljenosti. Smisao ovoga prilično je očigledan – bes vas priprema za trenutke velike pozornosti, opasnosti, ugroženosti, odnosno može da se aktivira u trenucima jake frustracije ili kada vas okolnosti podsećaju na neke stare gubitke, povrede ili frustracije, zato što vam je mnogo energije potrebno da biste se odbranili. Takođe, bes je naša osnovna reakcija na frustraciju, a sličnu pojavu primetićete svuda u prirodi. Gladni ste, vidite hranu, ali ne možete da dohvatite granu, otvorite konzervu, priuštite slatkiš (ili ga dobijete od roditelja) – reagovaćete tako što ćete gotovo automatski prvo osetiti bes (tema eksploatisana u mnogim crtanim filmovima). Takva reakcija nije konstruktivna, nije zrela, ne rešava problem, ali je jednostavna i svima dostupna: kad pritisak raste unutra, mi ga izbacimo kroz bes i osetimo olakšanje, često ne obraćajući pažnju na to da će neko drugi morati njime da se bavi. Iste reakcije mogu izazvati različiti oblici frustriranosti, a one hronične vode i tome da razdražljivost postane osobina ličnosti.
SASTOJAK ZA GRANICE
Na složenijem nivou, bes vam ukazuje na to da morate da se branite. Preciznije rečeno, bez određene količine besa odbrana je nemoguća, mada on nije jedini uslov i činilac dobre odbrane. Vrlo lako se može desiti da, ne samo u prirodi, već i u socijalnom životu u gradovima, bude neophodno da neko nasluti makar mogućnost da se razbesnite da bi prestao da vam nanosi bol, da bi imao razloga da vas se boji, da bi se zaustavio u neempatičnom ponašanju. Neki ljudi druge poštuju ili opažaju kao slabe u zavisnosti od kapaciteta za ispoljavanje besa, a poštovanje im može biti izjednačeno sa strahopoštovanjem.
Slično kao s odbranom sebe, granice ličnosti uvek sadrže jednu dozu besa i spremnosti da, ako je neophodno, drugome pokažete gde mora da se zaustavi, pa čak i ako bi ga to moglo povrediti. Gde ili kad tog besa nema, uvek se nađe neko kome su baš potrebni vaše vreme, podrška, znanje…
(NE)KONSTRUKTIVNO ISPOLJAVANJE
Bes je prečesto izjednačen s destruktivnošću. Mada može biti deo agresivnog ponašanja i među životinjama, u prirodi bes nije neizostavni deo napada. Dolazak do hrane, lov i ubijanje deo su instinkta koji vodi preciznom ponašanju, gde bi bes mogao biti jedino ometajući faktor. Među ljudima, gnev ili razjarenost mogu voditi i suženju svesti i neuračunljivosti, ali takvi slučajevi su vrlo retki. Destruktivnost je veoma često hladna i planirana, a ni sadizam i mazohizam (koji po pravilu idu u paru) nisu proizvod besa.
Naš problem počinje time da deca ne uče kako da konstruktivno izraze bes. Ovo je, naravno, vrlo složena veština, s obzirom na potencijalnu snagu tog osećanja. Ipak, već je deci, a da ne govorim o odraslima, moguće objasniti da je to osećanje potpuno prihvatljivo, ali da su neka njegova ispoljavanja nedozvoljena. Isto ih je tako moguće naučiti da, kad su besna, dođu i to kažu pre no što bilo šta urade, da moraju da naprave pauzu i “izbroje do deset”, da bes ne treba ispoljavati na osobama ali da nije tako strašno da ga, ako moraš, ispoljiš na predmetu, posebno ako je on nelomljiv. Kad ovako počne – ili potpuno ispoljavanje, ili potpuna zabrana – posle mora doći do problema. Slično može biti sa seksualnošću, tugom ili nekim drugim društveno neprihvatljivativim osećanjima.
U ispoljavanju besa postoje velike razlike. Jedna je rodna. Dečake ohrabrujemo da budu besni i ponosni, brane se i uspostavljaju dominaciju, dok devojčicama sve to zabranjujemo. Zato se često može primetiti kako muškarci, kad su tužni, počnu da viču i prete, dok žene, kad su besne, počnu da plaču. To se uvuklo u izbor igara, sportova i profesija, a ta predrasuda je tako raširena da nezavisni posmatrači ponašanje bebe opisuju kao nežno i krhko ako je obučete u roze, te kao energično i odlučno ako je presvučete u plavo. Druga razlika je kulturna. U Berlinu postoji izreka koja kaže da, ako se trojica Turaka razbesne, desetorica Nemaca beže. Osim na auto-putevima, u Nemačkoj je posle Drugog svetskog rata otvoreno izražavanje besa praktično nestalo. U Engleskoj je tako bilo oduvek (oni se, ljudi, ne prave Englezi već to stvarno jesu), pa se tamo bes izražava kroz omalovažavanje, aroganciju, hladnoću, ambicioznost, a sigurno i kroz dozvolu da se kolonizovani ubijaju kao da nisu ljudska bića, te da se pije i tuče na fudbalskim stadionima. Na jugu je, pak, bes mnogo vatreniji i direktniji, čak i prema rođenoj deci, ali se često brzo i zaboravlja.
ODGOVOR TELA
Možda zvuči paradoksalno, ali lako bi moglo biti da više problema stvori neizraženi bes nego onaj koji smo se usudili i umeli da izbacimo iz sebe. Veliki broj ljudi nosi u sebi pounutrenu zabranu da stupe u kontakt sa svojim besom i postanu ga svesni, a do izražavanja nikad nisu ni došli. Oni varaju i sebe i druge da su isuviše dobri ili nežni da bi osećali bes. Problem je u tome što je bes, šta god mi verovali, prirodna reakcija i neće sam od sebe ispariti. Kao voda u zidovima ili trauma u društvima, osećanja uvek nađu svoj put, a kad to uvidimo, bude nam žao što nismo reagovali na vreme.
Neizraženom besu se mora pronaći alternativni izlaz. Ako ga ne budemo osvestili, izrazgovarali, izvrištali, istrčali, bes postaje opasan sastojak unutrašnjeg života. “Progutani” bes jedan je od mogućih temelja psihosomatskih oboljenja, jer, poput neke kiseline, nagriza i mentalni svet i telesna tkiva, pa može da dovede do pojave čira na želucu, srčanog udara, nekih kožnih oboljenja i problema sa endokrinim sistemom, na primer, sa tiroidnom žlezdom, koja, opet, ima dramatično veliki uticaj na funkcionisanje organizma, ili da dovede do pogoršanja stanja u slučaju da ta oboljenja već postoje.
U filmovima se često prikazuje kako neizraženi bes može voditi do iznenadnih, potpuno nekontrolisanih eksplozija. I mada to uistinu može biti slučaj, mnogo su češće pojave takozvane pasivne agresivnosti, kada neko ne uradi ili ne kaže ništa što bi otvoreno ukazivalo na bes, ali kroz uskraćivanje, ćutanje ili tvrdoglavost može drugome naneti više boli nego da ga je direktno napao. Slično je i s verbalnom agresijom – uvredama, psovkama, ponižavanjem, podrivanjem nečijeg samopoštovanja – koji jesu drugačiji nego fizičko ili seksualno zlostavljanje, ali mogu ostaviti celoživotne posledice i onemogućiti da neko prihvati sebe, razvije samopouzdanje ili samostalnost. Psihoterapijski rad često pokazuje da je samokritika zapravo ponavljanje onoga što su nam drugi nekad govorili, posebno ako su vam bili važni, ako ih je bilo mnogo ili se iskustvo ponavljalo, pa tako ti zlostavljači nastave da žive u vama.
GRUPE I BES
Bes nekada može da zahvati čitave grupe pa se one obračunavaju nošene silom osećanja, bez plana i sistema. To rade navijači, takva su bila linčovanja, a i mi kažemo “kad se digne kuka i motika”. Takav bes je izrazito opasan, zato što, kad smo u grupi, lako odbacujemo uobičajeni osećaj odgovornosti, možemo postati podložni “emocionalnoj zarazi” i onda bes potpuno izmakne kontroli. Naravno, neuporedivo su opasniji slučajevi socijalne traume iza kojih stoje infrastruktura, planiranje i sistem. Tako je Holokaust zavisio od postojanja železnice, velikog broja vozova, preciznih voznih redova (setite se koliko Kiš piše o njima), mašinovođa, nafte ili uglja da pokrenu vozove, skretničara, a vatreni bes ga je samo mogao ometati.
“Društveni metabolizam besa” vanredno je značajan za Srbiju, društvo s viševekovnom istorijom traumatizacije, koje još nije uspostavilo dogovor o osnovnim političkim institucijama, poštovanju zakona i procedura, društvo u kojem je većina ljudi nezadovoljna životom i lišena čak i nekih osnovnih prava. Bes izazvan nejednakošću – koliko zbog brzog i protivzakonitog bogaćenja, toliko i zbog neprimenljivosti zakona na privilegovane – potpuno je prirodan, ali mora biti kanalisan u političku akciju koja će to osećanje koristiti samo kao izvor energije za transparentno demokratsko odlučivanje.
Autor je psiholog
Vučić je počeo da naziva petooktobarske promene Prvom obojenom revolucijom, dok je sada u toku druga
Nasuprot rasprostranjenom verovanju da je socijaldemokratija kapitalizam sa socijalističkim odlikama, ekonomska demokratija je mnogo bliža ovom idealu
Radeći na ovoj slici, Leonardo izmišlja novi umetnički žanr. Prikazujući oči i usne žene nekog firentinskog trgovca, on slika njen unutrašnji život. Mi gledamo površinu, ali on nam pokazuje unutrašnjost; gledamo naslikanu kožu, on nam predstavlja portret duše
Desetine hiljada građana okupilo se u subotu, 4. oktobra, u blizini Trga slobode u Gruziji, na poziv opozicije i na dan lokalnih izbora koje nekoliko opozicionih stranaka bojkotuje
Istraživanje “Vremena”: Medicinski otpad na jugu Srbije
Kako vlast zamenjuje državne ustanove privatnim firmama Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve