Pošto na Balkanu muškarci izvinjenje obično doživljavaju kao sramotu, a žene kao obavezu i automatizam, te je malo ko u tome vešt, evo poslednje stvari koju bi jedan psihoanalitičar mogao poželeti da uradi: pred vama je kratki priručnik za izvinjavanje
...Aleksandar Dimitrijević
Sigurno ste se više puta sreli sa nekim ko odbija da se izvini ili to ne ume da uradi. Istini za volju, verovatno da ne postoji osoba kojoj nekada nije bilo mučno – da li iz besa ili iz ponosa – da preko usana prevali tu tešku, stranu reč “izvini”. Može li se po tom pitanju nešto uraditi?
Izvinjenje je, naravno, direktno povezano sa veoma problematičnim fenomenom osećanja krivice. Počnimo od toga da se “objektivna” krivica i nečije osećanje krivice mogu potpuno razlikovati. Neki ljudi priznaju zločine, ali su ponosni što su ih izvršili; drugi se neprekidno osećaju kao zločinci, a ni mrava nisu zgazili. Taj potencijalni čvor vekovna je enigma za teologe, pravnike i filozofe, a ni psihoterapeuti ne bi lako mogli da vam kažu kojoj bi od gore skiciranih osoba lakše i radije pomogli.
Problemi sa izvinjenjima kreću već ovde. Nekim ljudima deluje da izvinjenje znači da priznaju objektivnu krivicu, a oni bi da vode raspravu o okolnostima, odgovornostima i nepravdama koje su sami pretrpeli. Zbog toga odbijaju ili makar odlažu izvinjenja, kao da ona nemaju veze sa osećanjima. Postoje takođe osobe koje se ne izvinjavaju jer ne umeju da prepoznaju kada bi i zašto to trebalo da urade. Zbog različitih problema sa sopstvenim unutrašnjim stanjima, među kojima može biti i preplavljenost osećanjem krivice, oni nisu u stanju da zamisle unutrašnja stanja osobe koju su povredili, da se udube u njenu poziciju, pa ni ne razmatraju potrebu za izvinjenjem.
Izvinjenje kod dece – ali, verujte mi, i kod mnogih odraslih – može biti doživljeno kao dubok udarac u njihov doživljaj sebe. Ako moram da se izvinjavam, to je kao da moram da priznam da mogu da pogrešim, da nisam svemoguć, nepogrešiv. Pretpostavljam da ste nekad čuli: “Ja ću njemu da se izvinjavam”, ili ono: “Ma, ko si ti da se ja tebi izvinjavam”. Kao da im priznanje greške i preuzimanje odgovornosti oduzima izmaštani osećaj nadmoći nad drugima.
U mnogim situacijama, problem je i to što neko uviđa da bi trebalo da se izvini, ali ne zna kako, pa dragocene prilike da se prevaziđu problemi u međuljudskim odnosima budu propuštene.
ŽAO MI JE ≠ IZVINI
I pošto na Balkanu muškarci izvinjenje obično doživljavaju kao sramotu, a žene kao obavezu i automatizam, te je malo ko u tome vešt, evo poslednje stvari koju bi jedan psihoanalitičar mogao poželeti da uradi: kratkog priručnika za izvinjavanje.
Počinimo od toga da izvinjenje nije isto što i izraz “žao mi je”. Ovo drugo govori samo o emocionalnoj reakciji, a ne kaže ništa o mogućoj odgovornosti i trudu koji smo spremni da uložimo da ne bismo ponavljali svoje greške. Mnogim ljudima je žao kad čuju da se na drugom kontinentu srušio avion. Ali, niko od njih ne dovodi sebe u uzročno-posledičnu vezu s tom nesrećom i ne očekuje od sebe da bi trebalo da predupredi buduće.
ODGOVORNOST I PREUZIMANJE KRIVICE
Izvinjenje u sebi mora da sadrži punu svest o preuzimanju odgovornosti za postupak kojim smo povredili neku osobu, grupu, pisana ili nepisana pravila. Sama reč u sebi sadrži izraz “vin”, koja je koren za “vinost”, koje mi danas uglavnom koristimo u pravnom kontekstu, ali su nam bliskije reči “nevinost” i “vinovnik”. Sve ovo ukazuje na to da je izvinjenje priznanje i preuzimanje krivice a, nadamo se, i prvi korak iz nje ka popravljanju greške i prevazilaženju krivice.
Ako je izvinjenje posledica odgovornosti za grešku ili povredu, da li je, barem nekad, dovoljno reći: “Izvinite, nisam namerno”? Drugim rečima, da li je namera neophodna za odgovornost ili bi trebalo da se izvinimo i kad smo nešto uradili “slučajno”? Mišljenja se ovde mogu razlikovati, ali čini se da je odraslim osobama, u većini socijalnih situacija, moguće da predvide posledice svojih reči i postupaka, namernih kao i nenamernih. Zbog toga bi onda trebalo reći “izvini” ne zbog, recimo, grubih reči, već, “zato što nisam unapred razmislio o tome koliko bi te moje reči mogle povrediti”. Mada ovo može delovati kao strog zahtev, mnogi oblici ljubavi, kao što su roditeljstvo ili prijateljstvo, zasnivaju se na tome da (stalno) mislimo na dobrobit drugog i pokušavamo da predupredimo ono što bi ga moglo povrediti.
ČUVANJE ODNOSA
Izvinjavanje je jedna od socijalnih situacija gde presudno važno može biti gledanje u oči. Nisu pisma loša, naravno, ali, posebno ako je povreda bila jako bolna, suočavanje može biti neophodno. Neka druga osoba vidi da se stidim i koliko se stidim, ali da neću pred tim ustuknuti – to je mera mog napora da sačuvam ovaj odnos.
Na malo složenijem nivou, svaka ovakva situacija uključuje mešavinu pokušaja da se priznanjem umiri unutrašnja krivica, da lakše sami sebi oprostimo, te da se reši problem u nekom međuljudskom odnosu. Mada je teško o ovakvoj temi govoriti u formulama, otvoren razgovor verovatno ukazuje na ovo drugo.
A ako već budete počeli da govorite, obavezno eksplicitno recite za šta mislite da ste krivi, za šta se tačno izvinjavate. Drugoj osobi je najverovatnije presudno važno da vidi da razumete šta ste uradili, jer to pokazuje da ste se udubili i da ima nade da ćete se boriti za boljitak. Takođe, podelite, oprezno, kako zamišljate posledice svoje greške i to kako bi ona zbog nje mogla da se oseća. Tek to zaokružuje sliku o vašoj iskrenosti.
Kad ste izlistali sve svoje greške, na red dolazi najosetljiviji deo čitavog procesa. Čuveno pitanje “šta da sam to ja!?” moramo da postavimo sebi i da ga izdržimo. Sada treba da kažete kako mislite da je druga osoba povređena, šta je ona zbog vaših postupaka doživela. U pokušaju da se do toga dopre, ništa se ne podrazumeva, ponajmanje da veličina objektivne greške dobro predviđa intenzitet subjektivne boli. Ovaj deo je najosetljiviji zato što se često zasniva na zamišljanju unutrašnjih stanja druge osobe koja nam je o sebi rekla tek ponešto ili čak ništa. Treba naslutiti tip povrede i dubinu rane, pa ste obično na “klizavom terenu” gde mala greška može sve da učini još gorim.
Ako, pak, postoji nešto što nipošto ne bi trebalo da kažete, to je – “ali”. Svaka relativizacija odmah uništava čitav prethodni trud. Na “ali šta si ti pre toga meni…” gotovo svako reaguje odbrambeno, razočaranjem i udaljavanjem. Možda bi se čak moglo reći: ako ne možete bez “ali”, nema razloga ni da počinjete sa izvinjenjem.
POSLE REČI, DELA
Na ovom mestu je važno preispitati se. Ako niste uradili ništa povređujuće, nemoralno, protivno dogovoru, itd, nemojte se izvinjavati. To što se neko možda oseća loše ili čak zahteva izvinjenje, još nije dovoljan razlog za to da se baš vi izvinite. Možda ste iznutra ophrvani osećanjem krivice i deluje vam da bi zbog svega na svetu trebalo da se neprekidno izvinjavate; baš vi treba dva puta da razmislite ima li u toj konkretnoj situaciji vaše odgovornosti.
Ako ste procenili da treba da se izvinite, možda se pitate i da li treba da se odužite osobi kojoj ste učinili nažao. Pitanje može biti jednostavno kad su u pitanju materijalne stvari: kupite knjigu koju ste izgubili ili očistite nešto što ste isflekali. Sve, međutim, postaje komplikovanije s apstraktnim stvarima: da li je dovoljno da prosto vratim ono što sam ukrao? Ako sam uništio nešto unikatno, što sad više ne mogu da kupim i nadoknadim, da li da vam onda dam svoju omiljenu, na primer, sliku? I nemoguće je, naravno, sa složenijim moralnim kategorijama, jer je suludo da nekome ponudimo vaučer na dve laži ili na neispunjavanje obećanja.
I tek sada dolazimo do ključne rečenice svakog izvinjenja. Kad ste pokazali da shvatate u čemu je bila greška, morate da kažete nešto poput “Daću sve od sebe da mi se to više ne ponovi!” Sagovorniku naš sentiment i kontemplacije nisu dovoljni. Da bi nešto moglo da se popravi, neophodna je i nekakva moralna akcija. Šta druga osoba ima od toga što ja nešto osećam i razumem ako se ništa neće promeniti, te je nova povreda gotovo izvesna. Zbog svega ovoga, kad god niste spremni na ovakvu promenu, nemojte ni počinjati sa izvinjavanjem jer je tek to put u bolno razočaranje.
Od kvaliteta ovih poslednjih detalja zavisi konačni uspeh (ili neuspeh) izvinjenja: da li će doći do oproštaja i obnavljanja poverenja. Ne smemo da izgubimo iz vida da su ovde i jedno i drugo moralne, a ne emocionalne kategorije. Svoje rođake ili prijatelje nekada toliko volimo, a od roditelja, romantičnih partnera ili dece možemo toliko da zavisimo, da smo spremni da im sve oprostimo. Ovo, međutim, ne može da traje dugo i po pravilu se menja s prvom sledećom emocionalnom burom. Da bi naš oproštaj imao “stabilnost”, moramo da uzmemo u obzir i svoja osećanja, ali presudno je da smo uvereni kako je druga osoba razumela svoju grešku, kaje se i boriće se za to da napreduje.
Svi grešimo. Kad smo pod pritiskom, grešimo često i lako. Kad ne bismo jedni drugima opraštali, svet bi bio u večitom ratu i ćutanju. Najvažniji – i najjednostavniji – način da iz toga izađemo jeste da budemo spremni da se iskreno izvinimo i da, kad god je neophodno, to i vežbamo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Električnu energiju plaćamo bezmalo duplo skuplje nego 2012. godine, a dug Elektrodistribucije je u odnosu na 2023. šest puta veći. Zašto EDS sve više propada
Policija, maskirana i tetovirana, bije i hapsi, pa sledećeg dana samo legitimiše studente i građane, pa opet bije, hapsi i za bolničke krevete veže uhapšene i povređene “teroriste”, uprkos tome “Kadinjača nije pala”
Zbunjuje kolektivna frustracija Tompsonove desno i ultradesno opredeljene publike. Pogotovo što su hrvatski nacionalisti ispunili sve istorijske planove – od nezavisne države, preko članstva u EU i NATO do smanjenja broja Srba na nivo statističke greške
Od apologeta režima ne treba očekivati prosvećivanje. Ali od opozicione humanističke inteligencije bi valjalo očekivati razmađijavanje prinude moralizma. Na pendreke odgovarati i časom anatomije
Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše. Ista je to politika, samo prilagođena vremenu
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić abolira siledžije i ludake koji prebijaju i gaze studente, dok iste te studente hapsi. Narodu u pobuni više ni goli život nije zagarantovan – ali ceh će na kraju platiti ovaj režim
Protesti u Srbiji ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!