Izbrisani ljudi nisu osuđeni na smrt, mada među pričama o izbrisanima ima i onih doista tragičnih, ali je izbris ljudima ipak odnosio živote. Izbrisanima je u velikoj većini slučajeva uskraćena mogućnost da žive život kakav su sami željeli živjeti
U romanu Crtice slovenske spisateljice Tine Perić postoji poglavlje u kojem četveročlana obitelj Batić odlazi za vikend na Krk, no odlazak na otok, gdje redovito ljetuju tisuće slovenskih obitelji, samo je na prvi pogled uobičajen. Kćeri Mia i Katarina već su odrasle i stvaraju vlastite obitelji, majka Helena i otac Mile u poznim su godinama i dugo nisu bili na moru. Njihovo obiteljsko putovanje na Krk stoga je samo imitacija putovanja na koje je obitelj trebalo otići godinama ranije, dok su sestre bile još male, a njihovi roditelji mladi, ali im se tada nije pružila prilika. Na Krku, odrasle Mia i Katarina te ostarjeli Helena i Mile glume mlađe verzije samih sebe, glume obitelj iz neke davne prošlosti. I to ne iz prošlosti koja se jednom stvarno mogla dogoditi pa se sada želi ponoviti, već iz prošlosti koja se nije mogla ili smjela dogoditi; iz prošlosti koja je obitelji Batić grubo onemogućena i oduzeta; iz prošlosti koja je nekoć bila izbrisana prije nego što je uopće mogla postati prošlost.
Do sada je napisano nekoliko knjiga i snimljeno više filmova o izbrisu, birokratskom zločinu kojim je slovenska vlada 1992. godine oduzela pravo na stalni boravak velikom broju stanovnika Republike Slovenije, njih više od dvadeset i pet tisuća; na različite je načine zabilježeno stotine osobnih svjedočanstava o užasu koji je na vrlo različite načine pogodio vrlo različite ljude. Ali problem s pokušajem da se ispriča priča o izbrisu upravo je u tome što nas svaka od dvadeset pet tisuća šest stotina sedamdeset i jedne priče izbrisanih osoba i njihovih obitelji navodi na pomisao da su druge priče slične njoj iako to baš i nije tako. Priče izbrisanih mogu biti tragedije s ljudskim žrtvama ili mogu biti kafkijanski apsurdne birokratske zavrzlame sa sretnim krajem. Naravno, svim izbrisanima bez iznimke su kršena temeljna ljudska prava, no kršenje nije u svim slučajevima bilo jednako pogubno. Stoga moramo svaku priču shvatiti kao samo jednu moguću priču i biti oprezni pri generaliziranju.
Unatoč tome, usudio bih se reći da je prizor obiteljskog izleta u romanu Crtice bolno točan prikaz onoga što brisanje zapravo jest. Kad bismo izbris morali nacrtati, trebali bismo nacrtati upravo neobičnu obitelj Batić koja, nakon što otac Mile, poslije dvadeset godina bespravnog života bez državljanstva i dokumenata, konačno dobije slovensku putovnicu i sa njom dozvolu prelaska državne granice, sjedi na jednoj klupi uz jadransku obalu, gleda u more i jede sladoled.
Na ovoj naizgled sasvim običnoj slici izbris bi se krio u dvadeset godina prestarim licima koja bi jedina kvarila sliku sretne obitelji pretvarajući je u očima gledatelja u neobičnu i nesretnu. Jer izbris nije ono što možemo vidjeti ovdje i sada, izbris je vrijeme koje je nepovratno propušteno, to je prošlost koje nije bilo. Izbris je upravo tih minulih, propuštenih dvadeset godina u kojima je za ovu obitelj sve bilo drugačije nego što je moglo biti. Ili bolje rečeno, kako bi trebalo biti. I tih se dvadeset godina, u trenutku kad obitelj Batić sjedi uz more, može samo naslutiti ili iščitati s njihovih ostarjelih lica.
Moglo bi se, dakle, reći da je izbris uobičajenost koja je ljudima bila nasilno oduzeta. Izbrisani ljudi nisu osuđeni na smrt mada među pričama o izbrisanima ima i onih doista tragičnih, ali je izbris ljudima ipak odnosio živote. Izbrisanima je u velikoj većini slučajeva uskraćena mogućnost da žive život kakav su sami željeli živjeti. Izbris je dvadeset pet tisuća šesto sedamdeset i jednu osobu i najmanje toliko članova njihovih obitelji osudio na drugačiji život, tuđi, gorak i često neuobičajen život, život u kojem je moglo proći i dvadeset godina prije nego što je otac ponovo vidio sina; život u kojem bi moglo proći dvadeset godina prije nego što taj isti otac odvede svoje kćeri i suprugu na tek nekoliko sati vožnje udaljeni jadranski otok.
Slika obitelji Batić na obiteljskom izletu za mene je stoga jedna od najpotresnijih, a ujedno i najtočnijih literarnih ili filmskih slika patnje koju je izbris prouzrokovao ljudima. Iako im se na izletu ne dogodi baš ništa tužno i iako je to naizgled jedno lijepo obiteljsko putovanje, za čitatelja knjige Crtice krajnje je bolno zamišljanje fiktivne obitelji Batić – koja, naravno, nije uistinu fiktivna, jer slutimo da Tina Perić priča o stvarnoj obitelji i o stvarnim izbrisanim ljudima, ili kao što je sama zapisala na početku romana, “likovi su izmišljeni, događaji nešto manje”. Jer čitatelj osjeća da je putovanje na Krk komemoracija i da na Krku obitelj Batić u more baca posljednje ostatke života koji im je oduzet izbrisom.
Na Krku, između sestara Mie i Katarine, majke Helene i oca Mileta, većina stvari ostaje neizrečena, a i u romanu u tom poglavlju mnogo je toga nenapisano. No čitatelj koji je pročitao prethodna poglavlja knjige Crtice lako može čuti i razabrati sve što se čuti i razabrati treba pa se bol zbog gubitka upravo na ovom mjestu razrasta do neizdrživosti.
Jer na Krku su zajedno s Batićima svi ljetni raspusti koje Mia, Katarina, Helena i Mile nisu proveli 1993, 1998. ili 2003; tamo su svi njihovi nepolizani sladoledi i nepojedene pice, sve njihove neotvorene boce vina; tamo je plaža na kojoj Mia i Katarina nisu naučile plivati; tamo je meduza koja nije opekla Katarinu; tamo je stijena s koje Mia nije skočila na glavu; tamo su obiteljski prijatelji i njihov brod kojim nisu zajedno otplovili na susjedni otok; tamo su svi zalasci sunca koje nisu vidjeli; tamo je prečuti šum valova i tamo je neudahnuti miris borova.
Bol koju osjećamo na Krku, bol je amputiranog života. To je zapravo bol koja izbija iz svake rečenice knjige Crtice. To je bol izbrisa, bol izgubljenog, nepovratnog, nenadoknadivog. Uz sve to još i dodatno zaboli spoznaja da je tako lako zamisliti život kakav bi obitelj Batić mogla imati.
Njihovu domovinu nije zahvatio višegodišnji krvavi i razarajući rat koji bi je razorio do neprepoznatljivosti te preživjelima onemogućio i samu pomisao na drugačiji, sretniji život. Da bi, recimo, žrtve bosanskog rata mogle zamisliti život bez rata, njihova mašta morala bi biti beskrajno kreativna i doslovno iz ničega stvoriti svijet potpuno drugačiji od onoga koji mogu vidjeti golim okom. Njihove vizije izgubljenog života zato su najčešće utopijska sanjarenja, neopipljiva i maglovita, tek nepovezane slike sličnije vizijama neke obećane, onostrane zemlje nego stvarnom životu.
S druge strane, običan život obitelji Batić u Sloveniji nije potrebno zamišljati i ne moraju se za nj u glavi stvarati alternativne povijesti i imaginarni svjetovi. Dovoljno je tek pogledati oko sebe, osvrnuti se po dvorištu, školi, trgovini, jer je takav život posvuda i žive ga svi. Svi osim Mije i njezine neobične obitelji. Životom kakvim bi mogla živjeti obitelj Batić žive njihovi susjedi, žive Mijine prijateljice iz naselja i Katarinine kolegice iz razreda, žive Helenine kolege s posla i Milini poznanici. Svi ti ljudi nesmetano žive svoje uobičajene živote i svi mogu svakoga ljeta otputovati na Krk. Jer svi imaju putovnice pa mogu posjećivati rodbinu u Sloveniji ili izvan nje. U Mijinim očima svi su ti ljudi samo nepregledna masa istih, sretnijih i uobičajenijih, koja stoji nasuprot njoj i njezinoj obitelji, nasuprot njih četvero malih, nesigurnih, preplašenih i neuobičajenih.
Roman Crtice sav se kreće po toj tankoj, nevidljivoj crti koja Miju i njezinu obitelj razdvaja od preostatka slovenskog svijeta; po crti koju se ne može izbrisati ni blizu tako lako kao što je bilo moguće izbrisati dvadeset pet tisuća šesto sedamdeset i jednu osobu; po crti koja je bila povučena jednim birokratskim dekretom i koju mnogi izbrisani osjećaju i danas, više od trideset godina kasnije, pa zato i dalje ostaju zarobljeni na svojoj strani te nevidljive barijere. I to unatoč svim sudskim presudama, unatoč svim iskrenim i neiskrenim isprikama predstavnika slovenske države, unatoč spomeniku koji odnedavno stoji usred Ljubljane. I možda Crtice Tine Perić treba shvatiti kao pokušaj da se ta crta ipak izbriše. Barem za Miju i njezinu obitelj, barem za Tinu Perić.
“Nije to bio moj rat, ali već cijeli život živim njegove posljedice”, priznao mi je nedavno moj beogradski prijatelj i vršnjak, a sličnu rečenicu mogla je izreći ili napisati i Tina Perić. Naravno, izbris nije isto što i rat, ali osjećaj djece izbrisanih roditelja može biti vrlo sličan osjećaju djece obitelji zahvaćenih ratnim vihorom. Bili su tu, ali su bili nemoćni utjecati na bilo što, bili su prisiljeni živjeti živote drugih. I zato mnoga djeca izbrisanih i danas žive živote drugih. Nisu ništa skrivili, ništa nisu mogli promijeniti, ništa nisu mogli učiniti drugačije od onoga što su učinili, a opet su tamo gdje ne žele biti, i sami izbrisani. Iako možda nisu zbrojeni u brojku 25.671.
Autor je pisac i reditelj iz Ljubljane
Među uhapšenima za tragediju na železničkoj stanici u Novom Sadu su i ministar građevinarstva u ostavci Goran Vesić, kao i Jelena Tanasković, vršilac dužnosti generalne direktorke „Infrastruktura železnice Srbije". Vesić demantuje da je uhapšen i tvrdi da se sam prijavio istražnim organima
Raspala se država, raspao se sistem; da li je barem jedno od toga moglo da opstane, makar nauštrb onog drugog? Ili su bili vezani istom bodljikavom žicom?
Porast vojnog budžeta Srbije izazvaće reakcije drugih zemalja u našem regionu u kojem nismo uspeli izgraditi međusobno poverenje i predvidljivost. Ne treba biti spoljnopolitički ekspert da se već sada predvidi virtuelna trka u naoružanju zemalja u regionu koje to sebi ne mogu priuštiti
Privatni univerziteti, domaći i strani, dobiće pravo na finansiranje iz budžeta, a status budžetskog studenta verovatno će se deliti više po naklonosti i lojalnosti nego po zasluzi. Ne delim mišljenje ministarke prosvete da mladi ljudi odlaze iz ove zemlje zato što u njoj nema dobrih univerziteta. Oni odlaze iz ove zemlje zato što u njoj više nema nade. A bez kvalitetnog obrazovanja, nema ni budućnosti
Alija Balijagić ne može biti ni junak, ni hajduk, već samo dokaz nemoći države da kontroliše ekstremno nasilje. On je samo do kraja razgolićena slika surove društvene stvarnosti koja razume samo strah
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
