Čitam u prednovogodišnjim novinama, govori u intervjuu jedan ruski aktivista, očito pametan i hrabar čovjek, kako Vladimir Putin za razliku od Goebbelsa nema samo novine i radio, već ima i televiziju i internet i društvene mreže i algoritme pa je zato moć njegove propagande još veća i razornija. I pitam se, onako usput dok čitam, koliko je ljudi i zbog čega zatvorio u Rusiji Vladimir Putin, kako to da se sve, ali baš sve okrene protiv jadnog naivnog naroda. I televizija i internet i društvene mreže, sve na kraju bude protiv njih, sve to bude u službi režima.
I listam dalje novine, odlažem jedne, uzimam druge, podjednako ozbiljne u kojima i sam ponekad nešto napišem. I čitam, govori pionir informatike u Sloveniji, naučnik na institutu Jožefa Štefana, očito pametan i ozbiljan čovjek, kako bi trebalo što prije uvesti umjetnu inteligenciju u škole i u sve pore društva, jer jedino tako, uz pomoć umjetne inteligencije, čovječanstvo može preživjeti vlastitu smrt koja će neminovno doći. Izračunao je da su civilizacije kratkog vijeka i da nas jedino nešto mnogo pametnije od nas može spasiti od vlastitog kraja koji bi, barem prema izračunima tog pametnog i ozbiljnog čovjeka, trebao nastupiti kroz tisuću do deset tisuća godina.
Odlažem novine i uzimam knjigu. Dobra je to knjiga, Slučaj vlastite pogibelji, i sjajan ju je pisac napisao, po istinitoj priči je napisana, govori o smrti jednog mladog, poštenog policajca, kojeg je ubila nepravda, natjerala ga da počini samoubojstvo. I čitam u toj knjizi o nama, prepoznajem nas, da, to smo mi, govorim si, beskrajno korumpirani, zatrovani vlastitom nemoći da se ne uvijamo i ne savijamo, nemoćni da se suprotstavimo sistemu koji je tek neprekidni lanac usluga i međusobnog ulagivanja, naših usluga i našeg ulagivanja. Budimo si dobri, mislimo si, mi dole i vi gore, mi ćemo biti fini i tihi, a vi nas tu i tamo pohvalite, nasmiješite nam se, barem sa izbornih plakata, ako ne već iz svojih automobila. Istovremeno sam i ljut na nas i žao mi nas je, takvih jadnih i bijednih.
Onda ustajem, ono malo kave što je ostalo u šalici ohladilo se do neprobavljivosti pa odlazim u šetnju. Izlazim na svjež zimski zrak da malo pročistim misli, da mi hladan vjetar propuše kroz uši i pomiješa sve ove tri priče u jednu, jer sve su te priče o nama tu i sada, a nekako neće zajedno, jedna drugoj prkose i kontriraju.
Dok šetam, pitam se čita li i onaj naučnik sa instituta Jožefa Štefana knjige i novine, imaju li naučnici koji se bave umjetnom inteligencijom uopće vremena čitati knjige o nama, prirodno inteligentnim jadnicima i bijednicima, stignu li oni razmišljati o tome tko smo i kakvi smo mi, kako smo poredani uzduž, a kako poprijeko. Strahuju li oni, kao i mi, jadni i bijedni, od toga da bi umjetna inteligencija, kada se poput svih drugih tehnoloških otkrića okrene protiv nas, mogla okončati našu civilizaciju? I to čak tisuću godina prije naučno izračunatog vremena?
Zapravo, u zadnje vrijeme mi se čini sve vidljiviji jaz između njih koji u svojim silicijevim dolinama tapkaju po tipkovnicama svojih superračunala i nas koji sa strepnjom iščekujemo kako će njihovo tapkanje, sva ta njihova istraživanja, izumi i eksperimenti preobličiti naš mali jadni i bijedni svijet. I sve mi se više čini da niti mi znamo išta o onome što oni zapravo rade, a još manje o onome što snuju i razvijaju, niti oni znaju išta o nama, o našim potrebama, o našem jadnom i bijednom svijetu. Niti ih to zanima, rekao bih.
Pa onda zamišljam, satirički podrugljivo, osvetoljubivo pomalo, kako za nekoliko godina čitam one iste novine, na telefonu ih čitam jer tiska više nema, i govori u intervjuu jedan američki aktivista, kako, za razliku od Putina koji je imao samo novine i radio i televiziju i internet i društvene mreže, Donald Trump ima i ChatGTP i DALL-E i DeepFaceLAb.
A onda se iznenada sjetim, ni sam ne znam zašto, kako sam se prije dvadesetak godina zamjerio svojoj dobroj prijateljici koja mi je poslala mail sa jednim od onih slajdšoova. Stariji ljudi će ih se sjetiti, redale su se slike uz neku klajdermansku muzikicu nekoliko minuta, a na kraju se ispisala neka duboka poruka, neka misao Dalaj Lame ili Gandhija, ono kao ne gubite vrijeme, život je kratak, provedite ga sa ljudima koje volite i tako to.
I sjetim se kako sam tada svojoj prijateljici, onako mladalački zlobno odgovorio kako mi se čini glupo gubiti vrijeme na poruke koje me podučavaju da ne smijem gubiti vrijeme. Nešto tako sam joj odgovorio, sjećam se da sam bio sarkastičan i zajedljiv, a još se nisu stavljali emotikoni umjesto uskličnika na kraju poruke, jer se onda još vjerovalo da su ljudi dovoljno pametni i da mogu sami shvatiti šali li se netko. A ja sam se šalio, barem mi je tada to bilo smiješno. Danas mi je žao, naravno, ali tako to biva.
Kad se danas sjetim toga, pomislim da se mi zapravo u tih dvadesetak godina (upravo onih dvadesetak koje smo proživjeli u Europskoj uniji) nismo pomakli s mjesta i da je sve, usprkos svim mogućim promjenama, ostalo isto. Tada smo si po mailu slali .pps fajlove, a danas imamo tiktok i instagram, ali više-manje i dalje mi, jadnici i bijednici, sa svom tom tehnologijom samo gubimo vrijeme. Kao naši roditelji ispred televizije ili kao što će naša djeca ispred neke umjetno inteligentne sprave. Na kraju se mi, buranija, kako bi nas nazvao moj stari, uz sav taj tehnološki napredak samo malo manje dosađujemo.
I strah me i pomisliti koliko sam samo vremena u životu izgubio otkada sam svojoj prijateljici napisao da upravo to ne želim. Jer bilo je perioda, u više navrata, kada sam svakih pet minuta uzimao svoj pametni telefon da vidim je li mi netko nešto poslao, pa makar i neku glupost sa youtuba ili facebooka. Govorio sam sebi da je to bolest i da je to isto kao kad bih svakih pet minuta silazio u prizemlje i zavirivao u poštanski sandučić da vidim je li mi poštar ili netko drugi štogod ostavio. S mukom sam se odvikavao od toga kao što se drugi odvikavaju od pušenja ili slatkiša. I uspijevalo mi je disciplinirati se, ali bih onda opet, obično u jeku nekog stresnog posla, podsvjesno iz džepa vadio telefon, otvarao mail i viber i whatsapp i skrolao naslove najnovijih vijesti pa isto tako podsvjesno vraćao telefon u džep, baš kao što pušači gotovo podsvjesno vade i pripaljuju cigaretu ili kao što i ja ponekad podsvjesno ubacim nešto slatko u usta.
Sve je protiv nas, bezbroj sam puta pomislio gledajući meni bliske i starije ljude, neću ih ovdje prozivati, kako kao opsjednuti zure u telefon. Tipični ovisnici, usamljeni, sa pregršt vremena za gubljenje, a tamo je sve što ih zanima: slike unuka, smrtovnice, prepirke o skeniranim crnobijelim fotografijama, poruke školskih drugova iz Kanade, prave istine o cjepivima ili ratu u Ukrajini, golišave slike američke starlete (one koja je snimila onaj video, nisam gledao, ali se pričalo o tome), sramotna izjava opozicijskog funkcionera, slika mrtvo pijanog glumca (baš onog koji je nešto srao protiv vlasti, ma u očima mu vidiš da je narkoman), videoklip iz filma Balkanski špijun i snimak nekog Kineza koji baš smiješno pada sa svog bicikla. Sve je na tom malom ekranu sa kojeg mnogi stariji ljudi gotovo više da i ne dižu pogled, opijeni, omađijani lajkovima njihovih postova. I jedino što ih razlikuje od njihovih unuka je to što imaju pravo glasa na izborima.
Da će nas takve spasiti umjetna inteligencija zvuči zato više kao loš vic nego naučna teorija. Loš i star vic zapravo. Jer su nam taj isti vic pričali i prije dvadeset godina samo što nas je tada obećavao spasiti Internet. A nekada prije valjda televizija. A još prije nje radio. Puno toga nas je do sada već trebalo spasiti, opametiti i osloboditi, svašta nas je trebalo sačuvati od vlastite pogibelji, ali ta su obećanja o spasenju očito bila predizborne vrste.
Vraćam se kući i vraćam se knjizi, Kristian Novak se zove pisac, hvala na pitanju. Čudno je to, ali nalazim nešto utješno u njegovoj knjizi. To je taj naš svijet, razmišljam. Svijet iz iranskog ili rumunjskog filma, svijet u kome nitko ništa ne obećava jer svi znaju kako stvari stoje. Svijet u kojem nitko ne vjeruje da bi ga mogla spasiti umjetna inteligencija jer ona ne može donijeti pravdu ljudima koji pravdu ne žele kao što ne može donijeti pamet onima koji bi da ostanu glupi i neuki, jer im to savršeno odgovara. Tješim se, jer dok čitam knjigu o tome kako sistem melje pojedinca željnog pravde, iskrenosti i jednakosti, razmišljam: hajde umjetna inteligencijo, hajde da te vidim kako ćeš si ti polomiti zube na tim i takvim ljudima, na takvoj neuništivoj sprezi moćnih i nemoćnih, oholih i poniznih, imućnih i potkupljivih, pokvarenih i strpljivih.
Ma biće sve u redu, kažem si naposlijetku. Jer nema te umjetne inteligencije i nema tog stroja koji može nas dotući, i nema tog napretka koji nas može unaprijediti. A nema ni tog sutra koji može današnje nas promijeniti, ni na bolje, a ni na gore.
I bar na trenutak predahnem. Pomiren sam, gotovo sretan.
Autor je pisac i reditelj iz Ljubljane
