
Državni sagovornici
„Jao ljudi“: Kako aktivisti SNS-a za potrebe tabloida menjaju zanimanja i izjave
Verovali ili ne - ovako bi se mogla nazvati rubrika svih ispada tabloida koji „razgovaraju sa običnim narodom“ na ulici
Čak i na super brzim punjačima elektromobil mora da provede najmanje 15 minuta, realnije je dvaput duže, a što je neuporedivo sa dva, tri minuta koliko je potrebno da se napuni rezervoar benzinom, dizelom ili tečnim naftnim gasom
Ako ste intenzivan korisnik mobilnog telefona, pa još ako ga imate duže od tri godine, dobro znate kako je to kada vam u rano popodne baterija padne na minimum. Tada se bacate u trku da nađete najbliži punjač ili utičnicu, naročito ako ste usred nedovršenih poslova. Naravno, moguće je nositi sa sobom dodatnu bateriju, ali to obesmišljava ideju lepo dizajniranog, tankog i laganog telefona.
Sad zamislite da svi imamo takve aparate, čije baterije ne duže drže od pet, šest sati i već oko dva popodne svi gledamo gde ćemo da se “uštekamo”. Samo što za toliko ljudi ne bi bilo dovoljno štekera, pa bi svako dobio po petnaestak minuta, tek da namakne neki procenat. Daleko bilo.
Takav scenario je, međutim, sasvim izgledan za električne automobile, ako se omasove bez da se prethodno značajno unapredi infrastruktura koja bi morala da ih prati. Čak i na super brzim punjačima elektromobil mora da provede najmanje 15 minuta, realnije je dvaput duže, a što je neuporedivo sa dva, tri minuta koliko je potrebno da se napuni rezervoar benzinom, dizelom ili tečnim naftnim gasom. I tako je na svakoj benzinskoj pumpi, dok super brzih punjača ima veoma malo čak i u zemljama koje su najdalje otišle po pitanju elektrifikacije prevoza, poput Norveške. Tako da se vreme punjenja baterije najčešće meri satima. Onda zamislite šta znači biti treći u redu za struju.
Ove priče oživele su poslednjih meseci kao posledica alarma u evropskoj auto industriji koja se nije ljudski oporavila od kovida, a sada joj se ukazuju još crnji dani. Pre nekoliko godina EU je zacrtala 2035. kao izlaznu godinu za korišćenje fosilnih goriva u saobraćaju, a najmanje pet godina pre tog roka evropska auto industrija planirala je da prestane sa proizvodnjom motora sa unutrašnjim sagorevanjem, to jest planiran je potpuni prelazak na struju. Rok se približio i sada je jasno da od toga neće biti ništa. Jer za takvu tranziciju ne postoje uslovi. Čak i u Srbiji, gde je broj elektro automobila jednocifren u procentima, nije moguće dobiti punjač na garažnom mestu jer postojeće elektro instalacije to ne mogu da podrže. Javnih punjača na putevima je malo, nisu raspoređeni tako da se električnim automobilima može komforno putovati, ne postoji sistem koji bi upućivao vozača namernika do najbolje opcije za punjenje dok je na putu.
Drugi udarac stiže iz Kine koja je toliko daleko odmakla po pitanju elektrifikacije i proizvodnje električnih automobila od Evrope i SAD da joj evropski i američki automobili više nisu potrebni, ni benzinski ni električni. To je pojačalo krizu evropske auto industrije koja više nema dovoljno tržišta za svoje kapacitete i kreće u zatvaranje fabrika. A auto industrija čini 7 odsto BDP-a Evropske unije. A ako auto industrija bude “na leru”, povući će sa sobom još najmanje toliko pratećih poslova te će pad biti dramatičan, pandemijski takoreći, samo na duži rok.
Ono što je mnogo opasnije po Evropu je da će prestati da bude mesto gde nastaje bilo šta značajno za industriju budućnosti, pre svega digitalnu. Već deset godina ne postoji prestižan evropski mobilni telefon, kompjuter, televizor. Evropa gubi trku od Kine u telekomunikacionoj opremi, a sada su na udaru automobili, takoreći poslednji rov. Kontinent na kome su nastali kompjuteri Spektrum i Oliveti, Nokija, telefoni Simens i Soni Erikson, televizori Filips i Grundig, ne sme ni da razmišlja o tome da Reno, Fijat, Folksvagen, Mercedes i ostali podele tu sudbinu. Ako nekome još nije jasno zašto će se ta linija očajnički braniti, po svaku cenu.
Verovali ili ne - ovako bi se mogla nazvati rubrika svih ispada tabloida koji „razgovaraju sa običnim narodom“ na ulici
Zašto je Vučić saopštio da je pitanje dana kada će neko biti ubijen? Zbog čega se prilikom najave ubistava setio Alda Mora, a ne Zorana Đinđića? Šta još govore njegove tanatološke izjave? Da li ih daje frustrirani i uplašeni političar ili predstavljaju opasno samoispunjavajuće proročanstvo
“Na policajce su bacali betonske kocke, kamenice, staklene flaše i druge predmete, ugrožavajući njihove živote i zdravlje. Ženska osoba sa fotografije u tom trenutku je metalnom šipkom udarala pripadnike Žandarmerije koji su sredstva prinude upotrebili sa ciljem odbijanja napada od sebe”, tvrdi MUP
Predsednica Narodne skupštine navela je da “nadstrešnica nije pala sama od sebe” i da je bila “planirana diverzija”. Budući da je navedene izjave dala predsedavajuća najvišeg predstavničkog tela u Srbiji, koje je nadležno da vrši nadzor nad radom bezbednosnih službi i kojem BIA i VBA dostavljaju izveštaje, postavlja se pitanje da li predsednica Narodne skupštine zna nešto što javnost Srbije ne zna, i ako zna, od kada zna i zašto to nije iznela ranije ili ne iznese sada? Kako su državni organi dospeli u situaciju da se u svaku njihovu reč sumnja
Gotovo svaka tajna može da buja u nama poput kakvog psihološkog tumora, počne da usisava okolno “tkivo” u sebe i raste sve više. Nametnuta tajna čini to na još maligniji način, pošto može da nam donese i uverenje da se zapravo ništa nije dogodilo, da smo sami sve izazvali ili da nismo imali snage da se suprotstavimo. U političkom domenu, ovo se verovatno dešava svakodnevno, pošto propagandna mašinerija svake autoritarne vlasti ili moćne internacionalne kompanije može bezbrojnim izvorima “belog šuma” bez problema da zaguši svaki pokušaj razotkrivanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve