Zašto Vučić samo još u Ćacilendu može biti svoj sa svojima? Zbog čega ne može više vladati bez pendreka, marice i vašljive zatvorske ćelije? Ko u Srbiji ruši pravni poredak, a ko ga uspostavlja? Kuda vodi hapšenje studenata? I šta su dokazale blokade i građanska neposlušnost
Izgledali su poput hunte nakon što je proglasila diktaturu. Desno ministar unutrašnjih poslova, lijevo direktor policije, u sredini šef države, iza njih zastave, mrtva tišina u publici. Mada su htjeli uvjeriti javnost da u uvjetima režimskog terora nad studentima drže pod kontrolom ovu situaciju, Dačić, Dragan Vasiljević i Vučić nisu djelovali poput ljudi sigurnih u sebe. Naprotiv, provijavala je atmosfera zebnje i straha. Dodatno su je naglašavali Vučićev isforsirani trijumfalizam i iritantno hvalisanje. 
Kako je napisala koleginica Jelena Jorgačević, vlast je iz spin prešla u klasičnu diktaturu. To će reći da laži, medijsku represiju, demagogiju i političke manipulacije od sada temelji na pendreku, marici i zatvorskoj ćeliji. Ovim je u sparnoj i mračnoj vidovdanskoj noći završen razvojni put naprednjačkog režima dug trinaest godina.
Nakon svih izbora, obraćanja i obećanja, Vučić je spao na gradonačelnika Ćacilenda. Jedino u čadorima i smradu prijenosnih klozeta ovog zabranjenog grada kuca srce naprednjačke Srbije. Ukratko – poltronstvo, strah, pristanak da se bude tuđi objekt u vlastitom životu, prostaštvo i prihvaćanje propagandne umjesto realnosti. Samo pod najlonskim šatorom i više nigdje drugdje, Vučić može biti svoj sa svojima.
U tom duhu Ćacilendu, pala je i režimska obznana pred Vidovdanski protest o podmetanju bombi u sve željezničke kompozicije. Čim je na prugama obustavljen promet, ovaj “terorizam” je zaboravljen dok se kaže ćaci. Može li itko takvu vlast smatrati ozbiljnom, odgovornom i kredibilnom? Ima li majčinog sina koji im još išta vjeruje?
Bombe u vagonima spadaju u širu operaciju režimskog zastrašivanja građana “krvoprolićima” i “građanskim ratom”. To je odavno dio naprednjače političke tradicije, čiji je intenzitet dramatično porastao posljednjih sedmica. Kako i ne bi, kada se u ovo manijačenje žestoko upleo i čovjek koji stoji iza njega.
Nema kome Vučić nije prijetio – novinarima, predstavnicima nevladinog sektora, opoziciji, profesorima, tužiocima, sucima, cjelokupnom pobunjenom društvu i, naravno, studentima… Obično se poslije tih izljeva mržnje ništa posebno nije dešavalo. Malo-pomalo, Vučić je počeo ličiti na Batu Živojinovića koji u filmu U raljama života stalno ponavlja “Sad ću da te karam” ili D. J. Vučićevića u otkrivanju plenumskih “sabotaža”. Riječju – najmoćniji čovjek u državi postao je smiješan.
Nešto se moralo učiniti. I učinjeno je. Mada nije poznat po hrabrosti, Vučiću je pošto-poto bio potreban bilo kakav eksces ne bi li konačno pokazao svoju silu i moć. Zato je na Vidovdan prešao Rubikon. U najkraćem: nakon onoliko najava nasilja, zloupotrijebio je policiju, ojačanu naprednjačkim paravojnim grupama, da pendreči i hapsi studente, ali i druge demonstrante. To nepočinstvo, praćeno ciničnim opaskama, jedva je trajalo do popodneva sljedećeg dana. Ogorčeni i revoltirani, studenti i građani su blokadama ulica za puka dva sata paralizirali gotovo sve veće gradove u Srbiji. I, kako stvari stoje, građanska neposlušnost se širi.
Kao politički veterani, Vučić i Dačić su prethodno, u trijumfalističkom obraćanju naciji, morali osjetiti kako im se kezi avet Slobodana Miloševića. Obojici je i te kako poznato kuda vodi hapšenje studenata po ulicama i ispred fakulteta. Upravo je takav isti postupak protiv omladine iz Otpora armirao Miloševićev pad.
Istina, dok su Vučić i Dačić sjedili ispred kamera, blokade još nisu počele. Ali ono što jeste, bio je snažan huk nezadovoljstva, nezastrašenosti i otpora dok su brisani krv, ispirane oči od biber spreja i suzavca, po policijskim stanicama traženi kćerke i sinovi, sestre i braća, rođaci i prijatelji… Svako je te večeri shvatio da je sljedeći on ili neko njegov. Na ovu opću opasnost, blokade gradova bile su jedini zdravorazumski odgovor.
Međutim, sve i da želi – Vučić nije u stanju stati. Svaki stvarni dijalog, kompromis ili popuštanje za njega su teško klonuće, slabost i poraz. Zato radikalsko inadžijski i osiono nastavlja hapsiti studente uprkos jačanju narodnog otpora protiv njegove vlasti. U tom kontekstu, ovaj tekst nastaje u noći koju paraju sirene policijskih kola uz istovremenu buku pištaljki i vuvuzela.
Poput svih spin i običnih diktatura, režim je davno izjednačio sebe sa državom i ustavnim poretkom. Sada im se ova teška zloupotreba vraća kao bumerang. Jer kakvi su ta država i poredak u kojim jedan Darko Glišić tokom vlasti postane težak 23 miliona evra, a Irena Vujović – 13 miliona i kusur? Tko tu što ruši? Studenti prilikom borbe za elementarnu pravdu i funkcionalnu državu ili kasta na vlasti koja je sebe stavila iznad Ustava i zakona? Odgovor je jasan, zar ne?
Što je mogao, Vučić je iscijedio iz svoje mašinerije vlasti. On trenutno luta kroz policijski teror, staljinistička hapšenja, represiju nad mladošću i znanjem, udbaške spletke i podmetanja, potkupljivanje u zemlji i svijetu, paranoju, samozavaravanje… Malo tko ga se boji, mnogima služi za sprdnju. Autokrate ovako obično i završavaju. Neće proći mnogo, a Vučić će početi da nudi i moljaka za ono što mu ranije nije palo na pamet da prihvati. Sve to biće suviše malo i stići će suviše kasno. Za njega, naravno.
Zbog čega je Vučić ponižavao svoju disfunkcionalnu ministarsku porodicu, izazvavši mučninu koju je osetila čitava Srbija? Zašto mu zimovanje u Davosu nije leglo kao božićno veselje pod “Informerovom” šatrom? Hoće li ga javnost u direktnom TV prenosu gledati kako drži šetalicu sa natpisom “Raspiši izbore, kukavico”? I da li je kao šahista svestan da je u iznudici, gde nema dobrog poteza
Kako godine prolaze, potrebno je sve češće ukazivanje Vođe koji u svojim obraćanjima postaje ne samo agresivniji, već i ličniji. Umesto značajnih tema, u obraćanjima se pojavljuju lične fantazije, opservacije, razmišljanja i postulati koji važe poput zakona
Velike i trajne patnje pa, usudiću se da kažem, i mentalni poremećaji često su posledica iskustava i osećanja koja nosimo u sebi i ne umemo da ih se otarasimo, tako važnih da sve u nama počne da gravitira oko njih ili čak u njih bude usisano. I osećamo strašnu sputanost, ili fanatičnost, čistunstvo, zabranu, krivicu, koji su počeli tako rano da nam sad deluju kao nešto naše, “druga priroda”, neodvojivo od toga kako doživljavamo sebe. Mnogi se ljudi onda, razočarani što nisu dovoljno jaki da nešto prevaziđu, povuku od sveta, odaju porocima, piju lekove, a problem bi sve vreme mogao biti u tome da u sebi nose tuđu muku
Naša prijava da postoji zagađenje životne sredine ne svodi se samo na pravu žalbu – to je znak da nam je stalo. I to nije malo. Jer samo kad progovorimo, možemo nešto i da promenimo
Javni sastanci i postrojavanje potčinjenih su uobičajni rituali lojalnosti diktatorima. A što se Aleksandra Vučića tiče: videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. Ili što bi rekli stari Latini: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu
Postavka o Jasenovcu u holu Narodne skupštine kao dobrodošlica evroposlaniku Toninu Piculi i ostalim evroposlanicima je na nivou Vučićevog videa na mreži X u kome elaborira kvalitet svog smeštaja u Davosu. Tamo mu je bio kratak krevet, ovde mu je kratka pamet
Zašto je dekan Milivoj Alanović isti kao šovinisti koji su huškali na ratove devedesetih? Zbog čega režimlije ne smeju ni pred sudiju za prekršaje, a kamoli pred Viši sud? I šta je ključni razlog za Vučićev rat protiv naroda i države
Čudo neviđeno u Srbiji – suđenje ministru
Koga plaši slučaj građanina Selakovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
