img
Loader
Beograd, 10°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Nebojša Popov

Poražavajuća kik-nauka

27. март 2003, 12:55 Nebojša Popov
Copied

Kao i svakog ko nešto piše, i mene raduje kada vidim da to neko čita. Radost je tim veća kada se čita i ono što objavljuje „Republika“, list/časopis koji uređujem. Verujem da je svako ko piše i objavljuje svestan rizika kojem se izlaže, a to je da ne zna kako će ga ko čitati i tumačiti. Čitanje i tumačenje članaka iz „Republike“ od strane profesora sociologije Slobodana Antonića, što više čitam njegove polemike, udaljava me od bilo kakvog radovanja.

Pošto je nekolicinu autora i tekstova iz „Republike“ svrstao u negativno označenu „misionarsku inteligenciju“ („Vreme“, 6. februar), Antonić posmatra tok polemike na stranicama „Vremena“ pa u najnovijem broju (20. marta), ceneći da je ona u završnoj fazi, konstatuje da su neki od označenih autora izostali s borilišta na kojem se bitka (polemos) vodi, što on vidi kao izbegavanje megdana od strane Mirka Tepavca i Miodraga Stanisavljevića koji reaguju na Antonićev tekst tamo gde on nije prisutan. Mogao bih mu na sličan način uzvratiti, podsećajući ga da sam očekivao da će doći na jedan razgovor koji je zakazan, nekoliko dana nakon objavljivanja njegovog članka u „Vremenu“, u Radio Politici (11. februara), gde smo mogli „licem u lice“ razgovarati i o njegovom tekstu, ali tek na ulasku u studio obavešten sam da je on svoje najavljeno učešće – otkazao. Da sam mlađi a prpošan, mogao bih se junačiti kako je uvaženi profesor utekao s megdana, ali stvar je ozbiljnija od megdanžijske pripovetke.

Od jednog profesora sociologije očekuje se barem toliko da građu, u ovom slučaju tekstove iz „Republike“, uzima u analizu onako kako su napisani. Međutim, u članku „Misionarska inteligencija u današnjoj Srbiji“ („Vreme“, 6. februar) nalazimo jednu konstrukciju „grupe“ autora i listova, uključiv i „Republiku“, koja, prema Antoniću, piše o Srbima na negativan način, kao da su sposobni i spremni samo za rđave a ne i za dobre stvari, pa i za demokratiju. To nije tačno. U proteklih četrnaest godina u „Republici“ je objavljeno na stotine tekstova (dokumenata, informativnih, analitičkih i istraživačkih) o slobodarskim idejama, akterima i delovanju raznih ličnosti, grupa, stranaka, medija, nevladinih organizacija i pokreta koji su se proteklih godina borili za demokratske promene u Srbiji. Ko nije redovno čitao „Republiku“, to može da proveri u Bibliografiji (1989-2000), objavljenoj u „Republici“ br. 260-262 (1-31. maj 2000). To je mogao i Antonić. Da je to makar i površno uradio, ne bi mogao da tvrdi da su se autori „Republike“ bavili „ruženjem ljudi iz svoga naroda“, i pričama da je „narod u Srbiji, u suštini, primitivan, antimoderan i neevropski“. Dabome, objavljen je i veliki broj tekstova o preprekama na koje nailaze pomenute ideje i akteri, o „stihiji straha, mržnje i nasilja“ koja godinama hara „ovim prostorima“. Ali, ni u njima nema poistovećivanja čitavog naroda s nasiljem, zločinima, pljačkom i drugim zlodelima. Sve to Antonić ignoriše i bez ikakve činjeničke osnove izvodi svoje ocene. Da nije tako postupio, bio bi moguć, a verujem i koristan, dijalog o tome koje su sve ideje i akteri na delu, zašto slobodarske i demokratske ideje i akcije nemaju većeg efekta itd. U polemici, pak, nema mesta za ovu temu dijaloga, tu je jedino važno ko je „ispravan“ a ko nije, ko pobeđuje a ko gubi.

Logično je pretpostaviti da je Antonić u „Republici“ mogao naći i neke tekstove koji odudaraju od opšteg trenda i tona, i koji bi potkrepili njegove ocene. On pominje tekstove Mirka Tepavca, Miodraga Stanisavljevića, Olivere Milosavljević, Stevana Dedijera i jedan moj tekst. Ni citati istrgnuti iz konteksta ne mogu da posluže za Antonićeve ocene da je na delu ruženje srpskog naroda. Umesto opširnog dokazivanja naopake (i opake) interpretacije citata svih autora, ograničiću se na njegovo tumačenje moga teksta.

Antonić tačno citira iz mog članka („Republika“, 1-15. decembar 2002): „U nas već godinama dominira jedna neobična vrsta pluralizma… ideja i ideologija Dimitrija Ljotića, Ravnogorskog pokreta, Milana Nedića i Aleksandra Rankovića.

… Takav košmar je suprotan civilizacijskom i demokratskom poimanju pluralizma“. I, umesto ispitivanja tačnosti navoda, on se okomio na moje, veli, pogrešno shvatanje pluralizma, i to autoratitativnom sentencom – „pluralizam je pluralizam“, dodajući da je „čista ideološka smicalica tvrdnja da postoji nekakav stvarni pluralizam koji, slučajno, uključuje baš nama bliske ideje, dok su sva ostala stanovišta, sa nama nesimpatičnim idejama… lažan i suvišan pluralizam kojeg se, valjda, što pre nekako treba ratosiljati“. Zar ikome, iole nepristrasnom posmatraču ovdašnjih krvavih orgija, ne samo novijih, treba dokazivati da se u njima oglašavaju i ostvaruju ideologije nasilja, zločina i pljačke, da se pristalice tih ideologija i međusobno brutalno obračunavaju, a da nastupaju i jedinstveno protiv zajedničkih neprijatelja? Zar vrtlog tih ideologija nije razorio jednu državu ma kakva ona bila, i ne sprečava uspostavljanje bilo kakve normalne države u kojoj neće moći bezmalo svako ko ima neku moć da nekažnjeno ubija, pljačka i tlači? I ljude na vrhu vlasti a ne samo obične državljane. Antonić prećutkuje poentu mog teksta, a to je da nisu dovoljo artikulisane različite humanističke, liberalne i socijalističke ideje, i da one nemaju veći uticaj na uspostavljanje normalne države. Eto, ovo potonje bi bio graditeljski, civilizacijski i demokratski pluralizam, a ono što već dugo dominira je razarački, varvarski i antidemokratski pluralizam. Tamo gde sam, uz još nekoliko učesnika, izlagao svoje teze, na tribini o pluralizmu, u beogradskom Narodnom pozorištu (23. novembra), prisutne pristalice antidemokratskih ideologija su toliko larmale da smo jedva uspeli da završimo razgovor a da nas ne rasteraju. Ni o tome Antonić ni reči da prozbori, ali se zgraža zbog istupanja sve samih istomišljenika koje je obuzela, veli on, „fiksacija na nacionalizam“ i „opsesija antinacionalističkim egzorcizmom“. Prećutkivanje bitnih činjenica i argumenata i ovde olakšava komotne konstrukcije, diskvalifikacije i zastrašujuće prizore. Po onome što on piše, tekstovi i autori za koje kaže da ruže srpski narod, baš oni imaju fiksideje i skloni su egzorcizmu a ako bi, ne daj bože, došli na vlast, eto nama „još jedno dogmatsko tiranisanje društva“, Srbija bi se našla u „još jednom krugu nasilja, ratova i propasti“.

Ne zanimaju me motivi nastajanja i objavljivanja stavova koji počivaju na neistinama, falsifikovanju predmeta kojim se bave i krcatog pretnjama. Ne znam šta smišlja i smera profesor Antonić. Znam šta je napisao i objavio: da izvesni autori i listovi ruže srpski narod, da oni i ne pripadaju tom narodu, da rade za nekog drugog (Zapad, dabome), prizivaju okupaciju, već sada proizvode rđave posledice i prete još opasnijim namerama.

Imajući sve rečeno u vidu, razumljivo je da nestaje svaka radost što se ovako – izopačeno – čitaju i tumače tekstovi objavljeni u „Republici“. O drugim tekstovima i autorima ništa nisam rekao jer ih nedovoljno poznajem, a odgovoran sam za svoje tekstove i za tekstove objavljene u „Republici“, čiji sam odgovorni urednik, pa mi je dužnost da reagujem na netačna i opaka čitanja i tumačenja u njoj objavljenih tekstova.

Mada je radosti nestalo a na njeno mesto stupa zebnja i strah od posledica borbenog izopštenja iz nacije i ko zna iz čega sve ne, jer „zna se“ šta može da sledi iz već osvedočenih ideologija. Na ideološke manipulacije i egzekucije smo donekle već navikli. Iznenađuje i plaši kada se slično čini u ime nauke. Žao mi je što u tome učestvuje i jedan profesor sociologije koji je pokazao da zna i drukčije da razmišlja, o čemu sam nedavno pisao u „Republici“. Kik-nauka, verujem da to zna i Antonić, nema ama baš ništa zajedničko s naukom, čak ni s korektnom publicistikom. Kečerski zahvati mogu poraziti protivnika na raznim megdanima ali su poražavajući i po sam razum, ne samo razmahanog megdandžije. A što se „Republike“ tiče, ona je i do sada delila sudbinu borbe za demokratske promene, pa nema razloga da tako ne bude i ubuduće.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike POŠTA

Reagovanje

13.јун 2018. Dragan Todorović, novinar

Haiku za Vesnu Dedić

Seksizam i cena knjige, "Vreme" br. 1431

Reagovanje

06.јун 2018. Vesna Dedić, vlasnik IK "Dedić"

Seksizam i cena knjige

Lajkovac – Festival ženskih tajni poznatih autorki, "Vreme" br. 1430

09.мај 2018.  

Ispravka

Reagovanje

21.фебруар 2018. Milan Žunić

Podržavamo Vučića i vladajuću koaliciju

Oj, Krajino, noćas si daleko, "Vreme" br. 1415

Ispravka

13.јануар 2016. Zoran Devrnja

Netačno navedeni iskazi

"Između Boga i društva", "Vreme" br. 1303

Komentar
Takmičenje specijalnih jedinica u Dubaiju

Pregled nedelje

Trbušni ples specijalaca

Zašto je trbušni ples specijalaca na revijalnom takmičenju u Dubaiju toliko važan sa Srbiju i slične autoritarne države? Biće da to i te kako ima veze sa medijskim i drugim slobodama

Filip Švarm

Komentar

Srećna Manja svima koji slave

Manja Grčić dolazi u RTS sa imidžom ratraka – između novinarstva, odanosti režimu i krupnom kapitalu, uvek je birala drugo dvoje

Nemanja Rujević

Pregled nedelje

Život u mafijaškoj državi

U čemu su sličnosti i razlike razlika između klasične mafijaške porodice i mafijaške države? Kakvu ulogu oba slučaja igra Capo di tutti capi? I gde je tu Srbija

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1832
Poslednje izdanje

Ova situacija

Pravda, režimski neprijatelj broj jedan Pretplati se
Šta je Centar za društvenu stabilnost

Produkcija otrova i magle

Mit o krađi glasova u SAD

Kako je Srbija postala kolateralna šteta

Dosije Epstin

Sada tek znamo koliko još ne znamo

Dosije “Vremena”: Vek samoće

Elenor Rigbi i svi ti usamljeni ljudi

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1832 11.02 2026.
Vreme 1831 05.02 2026.
Vreme broj 1830 28.01 2026.
Vreme 1829 21.01 2026.
Vreme 1828 14.01 2026.
Vreme 1827 06.01 2026.
Vreme 1825-1826 24.12 2025.
Vreme 1824 18.12 2025.
Vreme 1823 11.12 2025.
Vreme 1822 03.12 2025.
Vreme 1821 26.11 2025.
Vreme 1820 19.11 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure