img
Loader
Beograd, 22°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Srđa Popović:

Kapitulacija pred zločinom

04. septembar 2002, 19:08 Srđa Popović
Copied

Prvih pet pisama u rubrici "Reagovanja" odnose se na polemiku započetu tekstom "Dehelsinkizacija gospođe Biserko" ("Vreme" br. 604). Ta polemika traje već četiri nedelje i u opremi tekstova nije navedeno na koji tekst se ta pisma odnose radi uštede na prostoru. Naslovi su, manje-više, redakcijski

Dragi Stojane, kada smo pravili „Vreme“, nisam mogao ni zamisliti da ću se jednog dana dopisivati sa tobom preko ovih stranica. Šta ti i ja tražimo među pismima čitalaca? Zar ti (i Nenad i Žare) nisi imao živaca i pouzdanja da sačekaš da tebe (i „Vreme“) brane verni čitaoci? Da oni kažu da si ti „najviše uradio u protivljenju zlu“ (tj. „niko više od tebe“)? Da oni potvrde da „Vreme“ objektivno izveštava iz Haga? Otkuda ta nervoza, otkuda to neodmereno polemisanje sa čitaocima (od kojih se živi)? Sećaš li se: „Mi ćemo izveštavati, a čitaoci neka sami prosuđuju?“ Pa, evo, prosuđuju. Neki. Neki drugi možda misle drugačije. Pa, zar to nije u redu? Zašto se ljutiš?

A ljutiš se! Ljutiš se, jer su ti čitaoci po tvom mišljenju „moralni fundamentalisti“, „postomoderni informbirovci“, koji „neku podršku još dobijaju pošto je na Zapadu ostalo nešto novca u fondovima“, „tu se negde nalazi njihov zajednički interes“ (ha! plaćenici!). Oni „pričaju gluposti“. I to sve samo zato što se u nečemu ne slažu sa novinarem, tobom, koji si učinio najviše u protivljenju zlu! Čini mi se to neprofesionalno i svakako arogantno.

Pa pišem ovo sa zebnjom, šta li će mi se sručiti na glavu kada ti kažem da se ni meni ne dopada način na koji Nenad izveštava iz Haga, a ne slažem se ni sa onim što sam u tvom „pismu čitaoca“ pročitao?

Ne slažem se, naime, sa tvojim osnovnim stavom da bi trebalo „prestati da se prenemažemo nad nesrećama za koje više nema leka“ i da treba umesto toga „da pokažemo dobru volju, da se oprosti što se oprostiti može, da se ispolje saosećanje i milosrđe, a ne samo osvetnički bes“.

Prvo prevod: „nesreće za koje više nema leka“ to su, naravno, zločini počinjeni nad nevinim ljudima. Čemu taj eufemizam „nesreće“? (Tako je govorio Milošević: Tragedija!) „Za koje više nema leka“, znači „pojeo vuk magarca!“ Nije li to malo cinično? Kako li to čitaju tvoji čitaoci koji su u tim „nesrećama“ izgubili očeve, majke, sinove, kćeri? Ili ti računaš samo na „naše“ čitaoce? Neke naše čitaoce. Ubili, spalili, oterali, silovali, pa šta, nema leka! Lek je u civilizovanom svetu sud, koji restituiše ono što je moguće restituisati, a to je pre svega da žrtvi bude vraćeno ljudsko dostojanstvo (nisu poklani prasići!), a da preživeli dobiju makar moralnu satisfakciju u saznanju da društvo u kome živimo osuđuje zločin. Ti na to kažeš – nema veze, „ništa vas ne čini imunim na istoriju, ratove, zločine i nesreće“. Pa onda, da kapituliramo?

Možda me ovo čini moralnim fundamentalistom, ali takva kapitulacija u mom shvatanju upravo ohrabruje „istoriju, ratove, zločine i nesreće“. Jesmo li mi aktivni učesnici te „istorije“ ili njeni cinični i duhoviti posmatrači? Kome se onda ostavlja kreiranje „istorije“?

Kolikogod pokazuješ ravnodušnosti prema žrtvama (Milošević: „Dobro to što su vam pobili čitavu porodicu, ali da li vam je poznato koliko je to selo udaljeno od onog sela?“), toliko pokazuješ i „ljudskog razumevanja“ za zločince, prema kojima bi trebalo pokazati „saosećanje i milosrđe“ („da se oprosti što se oprostiti može“, a šta može? Sarajevo, Srebrenica, Vukovar, reci nam bar). Ovako je to nekakva generalna amnestija u koju može svako da se ušvercuje. Naime, zločinci, naravno, misle da se sve može oprostiti. I tako te i čitaju. Mislim i ja, i u praksi sam to često tražio, da i zločinac bude shvaćen kao čovek, ali tek kada ga stigne pravda. Tek onda kada se rehabilituju žrtve. Saosećanje prvo ide žrtvama, zločincu, ako nešto ostane.

Bojim se da tvoji stavovi, bar ovako kako sam ih ja razumeo, sasvim nepotrebno vode upravo u ono za šta ti optužuješ kritičare „Vremena“ – u kolektivnu krivicu. Ti nisi naređivao zločine, nisi ih ni činio, osuđivao si ih („najviše od svih“), ali kada se sada zalažeš da se ne prenemažemo nad zločinima (jer nas se u stvari ne tiču, makar bili počinjeni i u naše ime) i kada tražiš (pre i bez suđenja) saosećanje i milosrđe za zločince, ti ih naknadno sankcionišeš, prihvataš za svoje, pa si za njih i kriv i uvlačiš u tu kolektivnu krivicu i druge. Ili si se ti ispisao iz „naroda“, isto onako kako si se ispisao iz istorije? Bojim se da to nije moguće.

Konačno samo par reči o „deetnifikaciji“ zločina. Zločini o kojima govorimo bili su „etnički“. Niti ima potrebe da se oni „etnfikuju“ niti ih je moguće „deetnifikovati“. Motivi i umišljaj učinilaca imali su „etnička“ obeležja, tzv. napadni objekt imao je etnička obeležja. Genocid, na primer, ne može uopšte ni da se definiše bez primene utvrđivanja etničke pripadnosti zločinca i žrtve jer je napad na pripadnike „neke nacionalne, etničke ili verske grupe“ ugrađen u samu zakonsku definiciju tog krivičnog dela. Zalud je govoriti „zločin nema nacionalnost“, ovaj se ne može uopšte zamisliti bez „nacionalnosti“.

I najzad, što se tiče odgovornosti uopšte. Postoje tri vrste odgovornosti za ove zločine: prva, obuhvata naredbodavce i izvršioce, i ona je krivična. Postoji druga odgovornost, odgovornost onih kreatora javnog mnjenja (tzv. elita) koji su te zločine podsticali, opravdavali ih, zataškavali ih, branili ih, bagatelisali ih, relativizovali ih. Ta odgovornost je moralna: neizbrisiva krmača na tim biografijama, njihova trajna fusnota. Postoji i treća vrsta odgovornosti, političko-istorijska: to je odgovornost onih koji su nekoliko puta birali zločinačku vlast, nosali okolo slike Miloševića kada je već bilo jasno o kome se radi, s cvećem ispraćali tenkove, širili „rodoljublje“ i onih koji danas nose majice sa slikama Ratka Mladića i Radovana Karadžića (Mladić-heroj, Svi smo mi Radovani), a ta je, bojim se, „prilično kolektivna“ i trajaće dok traje i kolektivno poricanje, pravdanje i zataškavanje tih zločina u koje si se, nažalost, nepotrebno, zakasnelo i tužno upustio i sam. Eh, Stojane!

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike POŠTA

Reagovanje

13.jun 2018. Dragan Todorović, novinar

Haiku za Vesnu Dedić

Seksizam i cena knjige, "Vreme" br. 1431

Reagovanje

06.jun 2018. Vesna Dedić, vlasnik IK "Dedić"

Seksizam i cena knjige

Lajkovac – Festival ženskih tajni poznatih autorki, "Vreme" br. 1430

09.maj 2018.  

Ispravka

Reagovanje

21.februar 2018. Milan Žunić

Podržavamo Vučića i vladajuću koaliciju

Oj, Krajino, noćas si daleko, "Vreme" br. 1415

Ispravka

13.januar 2016. Zoran Devrnja

Netačno navedeni iskazi

"Između Boga i društva", "Vreme" br. 1303

Komentar

Komentar

Narodno blokiranje Srbije

Nikad se još nije desila istovremena blokada svih većih gradova u zemlji za puka dva sata. Sada jeste. Studenti i građani tu neće stati, jer osim otpora nemaju drugog izbora. Kako će teći narodno blokiranje Srbije i što se dalje može očekivati

Filip Švarm

Komentar

Nasilje je počelo u 21:42 – pre trinaest godina

Pobunjeni studenti i narod mogu da bace pokoju kamenicu, ali ne mogu biti zbilja „nasilni“. Jer, Srbija je odavno u modusu samoodbrane od režimskog nasilja, onog koje uništava i briše živote

Nemanja Rujević

Komentar

Vidovdan, dan posle: Studenti, hvala i nema nazad

Kome smeta generalni ton u kom se odvijao jučerašnji protest “Vidimo se na Vidovdan”, nek se seti: 28. juna 2025. godine pod pendrecima su krvarile glave jer je Aleksandar Vučić “branio” zapišani, smrdljivi vašar u koji je pretvorio Pionirski park. Nemamo druge studente koji će vam se više svideti. Ovo je jedina prilika da se oslobodimo represivnog režima, druge biti neće

Jovana Gligorijević
Jovana Gligorijević
Vidi sve
Vreme 1799
Poslednje izdanje

Vojska i municija

Muke “vrhovnog komandanta” Pretplati se
Kulturna politika

Čitajte ratne i druge zločince

Košarka

Skupocena pojačanja

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.
Vreme 1790-1791 23.04 2025.
Vreme 1789 16.04 2025.
Vreme 1788 10.04 2025.
Vreme 1787 03.04 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure