Padaj silo i nepravdo

Pola stoljeća od bitke na Neretvi – jedne od najvećih pobjeda jugoslovenskih naroda u borbi za slobodu, nacionalni opstanak i život dostojan čovjeka – 1993. nije imao tko da obilježi. Na tim istim prostorima u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, i ne samo na njima, ponovo su, kao i 1943, gorila sela i gradovi, ponovo su izbjeglice drhtale po zbjegovima, ponovo se masovno klalo i streljalo. Naoko – u magluštini ljepljivoj od krvi šovinističkih orgija; stvarno – zbog gole vlasti, otimačine i pukog slugeranjstva u trenutku kada je Jugoslavija, ta država stvarana i zajedničkom pobjedom na Neretvi, došla u priliku da napravi novi civilizacijski iskorak. Dvadeset godina kasnije, tlo se sleglo. Na sceni više nema „očeva nacije“, gospodara ratova i svih onih dobrovoljnih davalaca tuđe krvi. Njihova tekovina su zavađene patuljaste državice trgovčića i gostioničara, političke elite kojima gaće spadaju pred svakim trećerazrednim činovnikom iz bijelog svijeta, trajan osjećaj manje vrijednosti, duboke provincijalnosti i potpune irelevantnosti svake vrste. Da li su, dakle, iz perspektive od sedamdeset godina, gladni i promrzli borci proleterskih i drugih divizija na bodljikavoj žici ispred bunkera, u jurišima ručnim bombama na tenkove i u držanju odstupnica do posljednjeg čovjeka uzalud rasuli kosti; da li su svi oni ranjenici i tifusari koji su tri mjeseca pješačili više od pet stotina kilometara i ni zbog čega umirali od gladi i iscrpljenosti po smetovima, poluurušenim pojatama i po kozjim stazama; da li je sav onaj narod, žene djeca i starci, povlačeći se sa svojom vojskom pod avionskim bombama, artiljerijskom vatrom, bez hrane i zaklona na ciči zimi stradao bez potrebe? Da li je vrijedilo? Jeste, vrijedilo je. Ideje za koje su se svi oni borili i žrtvovali nikad ne umiru – samo se smjenjuju simboli istog značenja novih generacija.

Druga dalmatinska brigada Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, 6. mart 1943. Brojno stanje: u stroju – 855 partizana, ranjenih i bolesnih – 185. Naoružanje: 655 pušaka, 37 puškomitraljeza, 10 teških mitraljeza, protivtenkovski top, četiri minobacača od 81 mm, 46 revolvera i pištolja. Municija: 94.527 puščanih i mitraljeskih metaka, 88 minobacačkih mina, 46 protuoklopnih granata, 1202 ručne bombe.



Kad se smrklo tog 6. marta 1943. svi bataljoni Druge dalmatinske – izuzev jednog – otvorili su paljbu sa zapadne obale Neretve uzvodno i nizvodno od Jablanice; jedinice Jugoslavenske vojske u otadžbini, ili, prosto, četnici, uzvratili su im sa suprotne strane. Dok traje razmjena vatre, Treći bataljon devetnaestogodišnjeg Bruna Vuletića neopaženo se prikrao porušenom jablaničkom željezničkom mostu. Dobrovoljci, „Grom desetina“ Steve Opačića odmah je počela da prelazi rijeku niz ostatke konstrukcije. Najprije nizbrdo. Zatim, slažući daske preko sredine hladne i nabujale Neretve, ravno do drugog dijela prekinute konstrukcije. Pa uzbrdo, puzeći, prema četničkom bunkeru sa teškim mitraljezom na kraju porušenog mosta. Bljeskovi i odjeci paljbe u kanjonu, uzajamno dovikivanje i vređanje onih koji pucaju; „Grom desetina“ se penje bez riječi uz konstrukciju bar sat vremena. Na kraju su otkriveni: četnički mitraljez obara dva partizana, kratka konfuzija, Opačić prvi uspijeva da stigne do pred vrh, baca bombe, a zatim i ostali iz njegove desetine. Slijedi kratak napad i zauzimanje bunkera.

Dvije bombe bačene u rijeku znak su za dvojicu ljudi da je zadatak izvršen. Prvi je komandant Trećeg bataljona Vuletić – njegovi borci u koloni po jedan, u mraku, započinju sa prebacivanjem preko rijeke kako bi učvrstili i proširili mostobran. Drugi je Vladimir Smirnov zvani Vlado Rus, komandir Pionirske (inžinjerske) čete Vrhovnog štaba NOVJ. Ova jedinica je 2. marta 1943. po naređenju vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita sa stotinjak kilograma eksploziva srušila most; Vlada Rus sada ima samo osamdeset kila čavala kupljenih u Prozoru na crnoj berzi za ustaške kune da, opet po Titovom naređenju, na istom mjestu podigne improvizirani prelaz preko rijeke. Bitka na Neretvi ušla je u svoju dramatičnu završnicu.

BELO: Sve je počelo u Rastenburgu krajem 1942. U svom sumornom Glavnom stanu u šumetinama istočne Pruske, Adolf Hitler ima ustaljen raspored: bljutav vegetarijanski obrok, ubitačno ponavljanje istih priča o usponu na vlast i urlanje na generale na situacionim konferencijama.

„Nema nikakve šarolikosti, nikakvog života. Predsoblja puna ljudi koji puše, jedu, pričaju. Miris kuhinje, uniformi i čizama. (…) Nisu tajili nelagodnost zbog vijesti o proboju na ruskom frontu“, zapisao je u svom dnevniku Galeaco Ćano.

Fašistički ministar vanjskih poslova Italije doputovao je u Rastenburg na dugo pripreman sastanak sa Hitlerom. Jedna od najvažnijih tema – dogovor o zajedničkoj likvidaciji jedinog kopnenog ratišta u Evropi pored Istočnog fronta. Mada se operacije u Jugoslaviji ni izdaleka nisu mogle uporediti s onim u ruskim ravnicama, početkom 1943. nekih 150.000 partizana raspršenih po cijeloj zemlji vezivalo je za sebe 744.000 okupatorskih i kvislinških vojnika u 36 divizija, 19 brigada, 9 pukova i 114 samostalna bataljona.

„Partizani su stvorili malu sovjetsku državu koja posjeduje poštu, željeznicu, opštinsku upravu, bolnice i tako redom“, piše u svojim memoarima Glez fon Horstenau, njemački opunomoćeni general u kvisliniškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ta slobodna teritorija sa centrom u Bihaću imala je površinu od 50.000 kvadratnih kilometara i prostirala se, otprilike, od Velebita na jugu do Banjaluke na sjeveru i od Karlovca na Zapadu do Imotskog na istoku. Ona je bila i ključno uporište partizanske udarne pesnice – mobilnih proleterskih divizija sa ukupno dvadesetak hiljada ljudi.

Krajem 1942. sve ovo brine Hitlera u općem kontekstu rata. Konkretno: da li će se nakon britanske pobjede kod El Alamejna i angloameričkog desanta u Maroku i Alžiru, zapadni saveznici iskrcati u Grčkoj i, potom, krenuti ka mekom trbuhu Rajha preko Jugoslavije, gdje su partizani držali velik dio jadranskog zaleđa? Kombinacijom nepodnošljive logoreje i pretnji Hitler je iznudio od svojih malaksalih talijanskih saveznika učešće u zimskoj ofanzivi protiv partizanske slobodne teritorije. Horstenau je zapisao kako je njemačke generale u Jugoslaviji, Litersa, Badera, njega i komandanta Grupe armije „E“ na Jugoistoku Aleksandra Lera, ađutant ovog posljednjeg, Ferč, obavijestio o općem naređenju iz Rastenburga: „Na prostoru gdje se nalaze pobunjenici treba da se pobiju svi, dakle i starci, žene i djeca.“

Visoki komandanti obe osovinske vojske u Rimu dogovorili su 3. januara 1943. i detalje operacije. Prva faza – opkoljavanje i uništenje NOVJ na Baniji, Kordunu, u Lici i zapadnoj Bosanskoj Krajini; druga – likvidacija razdvojenih partizanskih jedinica na prostorima između Drvara i Livna; treća – čišćenje terena, odnosno deportacija stanovništva koje pretekne u koncentracione logore. Operacija je nazvana „bijelo“. Weiss.

KAD ĆE TURCI DA ZARATE: Tito i njegovi partizani ništa o svemu ovome nisu znali. Oni su imali vlastite planove. Sigurni u konačnu pobjedu, 27. decembra 1942. formirali su de facto svoju vladu pod imenom Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije i pripremali se za prodor na proljeće preko Hercegovine ka Crnoj Gori, Sandžaku i južnoj Srbiji. U međuvremenu su širili slobodnu teritoriju i šenlučili na vijesti o uspjesima Crvene armije. „Šteta municije“, prokomentirao je Tito paljbu nakon što je borcima saopćeno da je probijen koridor do Lenjingrada.

To što su uspjeli ne samo da se održe za godinu i po rata već i da ojačaju, partizani su dugovali osnovnim elementima svoje organizacije. Prvi je disciplina. Ako su krajiškim seljacima nakon oslobađanja Bihaća 9. novembra 1942. tolerirali da izuzev oružja, uniformi, hrane i ostalog ratnog plijena na kolima i konjima odnesu sve čega se dokopaju, dva momka, iskusna borca, streljana su zbog krađe kačketa u nekoj radnji. Drugi element je briga o pozadini: kao narodni i oslobodilački pokret, partizani su na širokoj osnovi formirali civilne vlasti radi snabdijevanja vojske bez pljačke i otimačine; kao revolucionarni pokret pod vođstvom Komunističke partije, logistiku su upotpunjavali i konfiskacijom imovine „narodnih neprijatelja“ koje su nerijetko prilično ekstenzivno određivali. Sve to je pratio neumoran politički marketing. Na mitinzima, priredbama, ali i krsnim slavama i imendanima nakon odbacivanja „ljevičarskog zastranjivanja“ sa početka ustanka, aktivisti su bili u stalnoj komunikaciji sa narodom odgovarajući redovno i na pitanje kad će Turci da zarate. „Koristili smo i folklor i mitove, pesme u narodnom stilu, ali o partizanima, povezivanje sa vekovnom borbom naših slobodarskih naroda. A činjenice? Činjenice smo katkad preuveličavali, katkad prećutkivali, ali uvek tumačili sa svog gledišta i za svoje delo…“, napisao je član Vrhovnog štaba Milovan Đilas u knjizi Revolucionarni rat.

Ipak, ključ za uspjeh partizana – pogotovo i prije svega – u kvislinškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj jeste to što su okončavali bratoubilački rat – ustaški genocid nad Srbima, Romima i Židovima na jednoj i povremene četničke odmazde na drugoj strani. Stanovništvo se opravdano moglo plašiti okupatora nakon što se partizanske jedinice povuku iz njihovih sela i varošica, ali dok su oni bili tu, nitko nije stradao zbog nacionalnosti i vjere. Na čelu im je bio Hrvat, vođe su bile svih nacionalnosti, a vojska početkom 1943. – najvećim dijelom sastavljena od Srba.

„Izgledaju kao solunci – šajkače, dugi šinjeli, pustili brkove“, opisao je Đilas za štab Druge proleterske divizije.

Partizani su bili vojska u opancima i poderanim cokulama; u seljačkim gunjevima i dijelovima uniformi okupatorskih i kvislinških trupa; sa puškama i drugim oružjem svih kalibara i sistema. Činili su je istinski heroji i neuporedivo više ljudi koji su gledali kako da iznesu živu glavu, ubijeđeni komunisti i patrioti raznih političkih orijentacija, mnogima je ovaj pokret predstavljao jedini spas od noža ili metka uz kakav zid, ali su stroj popunjavali i oni što su relativnu sigurnost i udobnost zamijenili za beskrajne marševe, gladovanje i stalne borbe. Svi zajedno uglavnom su bili veoma mladi, tek stasali momci i djevojke, odlučni i surovi. Nisu imali što izgubiti, za njih neprijatelj nije imao milosti, a ni oni prema njemu. U Livnu su 1942, nakon zarobljavanja, streljali bar osamdeset ustaša, kod Glamoča nešto kasnije dvadesetak četnika, a bolje nisu prolazili ni Nijemci i Talijani; jedna grupica talijanskih zarobljenika streljana je samo zato što nisu znali što da rade s njima – nisu ih mogli ni pustiti ni voditi sa sobom. Na drugoj strani, neprijatelj nije samo likvidirao sve zarobljene partizanske borce – istrebljivane su i njihove porodice i čitavo stanovništvo u krajevima gdje su imali uporišta.

MAST IZ BERLINA: Iznenada, bez prethodne koncentracije, dvadeset hiljada pripadnika Sedme SS divizije „Princ Eugen“ započelo je 20. januara 1943. napad iz Karlovca na slobodnu teritoriju. Ubrzo su u ofanzivu krenuli i još četiri njemačke divizije i talijanski Peti armijski korpus. Sve u svemu, oko 90.000 vojnika (uključujući deset hiljada ustaša i domobrana, te nešto četnika pod talijanskom komandom) sa 900 minobacača, 340 drugih artiljerijskih oruđa, 80 tenkova i 150 aviona. Cilj im je bio da razdvoje partizanske snage istovremenim udarom iz Karlovca i Sanskog Mosta (Nijemci), odnosno iz Like (Talijani), da se spoje na području Bihaća i Petrovca i tako razdvoje i opkole partizanske jedinice koje su imale, otprilike, 25.000 boraca.

Ništa nije išlo po planu. Esesovci su sporo napredovali preko Korduna. Tenkovi im slabo koriste na brdovitom i besputnom terenu. Druga stvar bila je sa „štukama“, sunovratnim bombarderima. U jednom njihovom napadu poginulo je više desetina partizana, a bombardovali su i Bihać i druge gradiće na slobodnoj teritoriji. Ipak, ključnu ulogu imala je pješadija: smjenjujući jedinice na svakih dvanaest sati, esesovci su stalno održavali vatreni dodir. Nakon dvanaest dana borbi, iznureni i nadjačani, partizani sa Korduna povukli su se u Bosansku Krajinu. Također i oni sa Banije. Mada je Sedma banijska divizija prva, preventivno, napala njemačke jedinice i nanijela im teške gubitke, na kraju je morala da odstupi kako je ne bi opkolili…

Ako je okupator u Hrvatskoj naišao na čvrst otpor, to nije bilo ništa prema onom u Bosanskoj Krajini: em su krajiške brigade dva dana sprečavale 714. diviziju da pređe Sanu, em su, potom, opkoljavali dijelove ove i drugih njemačkih jedinica ne dopuštajući im da se odmaknu od polaznih položaju.

„Ubijen je i neki narednik Ernest Gebel iz 717. divizije. Skoro je došao iz Nemačke. Još ima kartice za mast iz Berlina“, zapisao je partijski aktivista i kasnije istoričar Vladimir Dedijer. Inače, imao je običaj da u svoj Dnevnik zalijepi fotografije nađene kod ubijenih njemačkih vojnika…

Tek kada su se esesovci iz Divizije „Princ Eugen“ probili do napuštenog Bihaća, zajedno sa ostalim povukle su se na istok i partizanske jedinice iz Bosanske Krajine. Iako pod borbama, pod stalnim napadima aviona, kroz snježinu, po bespuću i bez odmora, ovo odstupanje se odvijalo u relativnom redu. Na matičnom operativnom području nije ostala nijedna krupnija partizanska jedinica. Niti jedna? Ne baš. Šesta lička proleterska divizija „Nikola Tesla“ boreći se protiv Talijana uspjela je da opstane u jednom malom dijelu Like. Na kraju su i jedni i drugi, iznureni, stali. A onda je, dok je partizanska glavnina u februaru 1943. vodila najteže borbe, Šesta lička krenula u kontraofanzivu, te povratila i proširila izgubljenu teritoriju.

CESTA PETROVAČKA: Nijemci i Talijani gusto su češljali prostore kroz koje su napredovali. Znajući da ga ništa dobro ne čeka, narod se, u zbjegovima, povlačio za svojom vojskom. Koliko? Možda četrdeset hiljada osoba, možda više. Dok su se i izbjegličke kolone probijale kroz snijeg, bombardovali su ih i mitraljirali njemački avioni; u nekim grupama djeci su davali bijele plahte. Na letke bacane iz aviona na kojima je pisalo da će svakom tko se preda biti pošteđen život, nitko nije obraćao pažnju. Zvali su ih „propusnice za Jasenovac“.

Iznurene, gladne i promrzle, izbjeglice su se rušile u smetove da nikad ne ustanu, umirale pored vatri nakon oskudne čorbe, ostajale izrešetane u jarcima pored drumova… Koliko ih je stradalo? Moguće i do pet hiljada… Dedijer piše da je spriječio jednu majku da zadavi bebu: sa troje djece pješačila je od Banije do iza Petrovca po ciči zimi 350 kilometara – posljednja dva dana četrdeset i pet kilometara bez ikakve hrane, ponavljajući „Sveta smrti, uzmi nas“. Oficiri nisu znali šta da rade sa jednim stražarom: krao je iz kola kukuruz određen za vojsku, ali je sve do posljednjeg zrna dijelio očajnim izbjeglicama; na kraju su ga otjerali u drugu jedinicu.

Zbjegovi su znatno usporavali i opterećivali partizanske jedinice prisiljavajući ih na borbe u koje se inače ne bi upuštali. Međutim, kako se odmicalo na istok, iz dana u dan se smanjivao broj izbjeglica. Znajući da neprijatelj nema dovoljno trupa da zaposjedne zauzete teritorije, vojska ih je, kad okupatorske jedinice prođu kroz njihove zavičaje, vraćala svojim kućama. Mnogo veći problem bili su ranjenici i tifusari.

MARŠ NA ŠTAKAMA: Uslijed neuspjeha prve faze operacije „Vajs“, Nijemci su morali preći na drugu ranije nego što su namjeravali. Drugim riječima, logističke pripreme i koncentraciju trupa nisu izvršili do kraja. Partizani su zato, istina uz dosta okršaja, imali priliku da izbjegnu obruč prije nego što se on zatvori. Ali, tu priliku niti su mogli niti htjeli iskoristiti. Zajedno sa glavninom vojske, povlačenje je započelo i 3400 ranjenika iz baza rasutih na bivšoj slobodnoj teritoriji, izuzev 300 onih na Bijelim Potocima na Plješevici pod kontrolom Šeste ličke divizije. Tako je, sticajem prilika, improvizirana Centralna bolnica. Stanje na dan 16. februara 1943: Mlinište – 500 tifusara pješaka; Glamoč – 469 ranjenika na nosilima, 245 na konjima, 500 tifusara pješaka; linija Livno–Duvno – 169 na nosilima, 608 na konjima, 751 lakši ranjenik hoda pješke. Prema podacima šef partizanskog saniteta Gojka Nikoliša, još 700 ranjenika se prebacivalo u manjim grupama na dionici od pedeset kilometara.

Centralna bolnica podijeljena je na tri grupe – pješačku, konjičku i tešku (na nosilima); grupe na ešalone, ešaloni na desetine. Na jednog liječnika je dolazilo više od dvije stotine ranjenika; lakši i oni na konjima, kao i kompletno medicinsko osoblje nosilo je oružje za svaki slučaj. Ipak, kada su među tifusarima učestala samoubojstva uslijed bunila i očaja, oduzeli su im puške. Oboljeli od tifusa predstavljali su i problem posebne vrste: njihovi pratioci i sprovodnici nalazili su se u stalnoj opasnosti da zaraze i sebe i sve ostale s kojima su dolazili u kontakt.

Marš na štakama – od etape do etape – trajao je gotovo tri mjeseca. Sve to vrijeme Nikoliš se natezao sa Vrhovnim štabom oko konja i nekoliko kamiona: kada ih treba dati za transport ranjenicima, a kada operativnim jedinicama. Medicinska pomoć bila je minimalna. Operacije i amputacije nerijetko su vršene bez anestezije, zavoji pravljeni od svega što je izgledalo pogodno, a ranjenici umirali od infekcija, iscrpljenosti, hladnoće…

„Trinaest drugova, a ne sedamnaest kako je glasio prvi izvještaj, umrlo je zato što su noć proveli na otvorenom“, zapisao je Dedijer u svoj Dnevnik 22. februara.

Mada je bilo par slučajeva dezerterstava bolničarki ili odbijanja da se staraju o ranjenicima iz drugog ešalona, mada su zarobljeni liječnici pridodati Centralnoj bolnici kukali zbog gladi i iscrpljenosti, medicinsko osoblje je u potpunosti podijelilo patnje ranjenika. I ono je stradavalo od tifusa, gladi, avionskih napada… Na kraju, uslijed svakodnevnih borbi, broj ranjenih i bolesnih popeo se na preko četiri hiljade.

Vukući se sporo po zavijanim cestama i planinskim kozjim stazama, umotani u deke ili šatorska krila, prljavi i isparani, sa zavojima skorenim od krvi, ranjenici su u većim i manjim grupama stigli blizu Prozora. Dalje nije moglo.

MOST NA RECI NERETVI: Obruč oko partizana se zatvorio: ispred, u Prozoru i Konjicu Talijani, iza Nijemci. Prvi je napad na Prozor, 16. februara 1943, odbijen; drugi je, dan kasnije, uspio. Partizani su tu uz nekoliko haubica i velike količine municije zarobili više od 740 Talijana. Izuzev šofera koji su im trebali za prevoz ranjenika i municije, borci Treće proleterske pobili su potom dobar dio Trećeg bataljona 259. puka divizije „Murđe“ zato što je prvi dan odbio poziv da se preda. Nije neko opravdanje, ali ni oni ne bi drugačije prošli da je situacije bila obrnuta.

„Mnogi, ako ne i svi leševi su pobacani u Ramu; vidio sam nekolicinu zakačenih za čaporke u vodi i delio sa starešinama i borcima zlobnu radost pri zamišljanju italijanskih oficira, zgranutih na mostovima i podzidima u Mostaru nad Neretvom zajaženom leševima njihovih vojnika“, piše Milovan Đilas.

Situacija na Konjicu je bila drugačija. Talijani i četnici su se održali pred napadima Prve proleterske brigade, a onda im je u pomoć došla njemačka borbena grupa „Anaker“, podržana tenkovima i avionima. Kako je Tito vidio Konjic kao ključnu točku preko koje bi se u odstupanju izbjegla Neretva i bespuća planine Prenj, borbe su se rasplamsale. U isto vrijeme, brigade i bataljoni proleterskih divizija krvarili su štiteći pristupe Prozoru. U ovom gradiću, svakodnevno bombardiranom iz aviona, okupljale su se grupe ranjenika i partizanske jedinice.

„Svaki borac je dobio po deset bombi, 200 metaka na pušku i 1200 na puškomitraljez“, riječi su Vukosave Mićunović iz Drugog bataljona Četvrte crnogorske brigade, učesnice boja na Vilića Guvnu. „U devet sati izjutra sudarili smo se s Nijemcima. Zapucalo se sa razdaljine od dvadeset do trideset metara.“

Samo ovaj bataljon je imao 28 ubijenih boraca uključujući i kompletan komandni kadar. U posljednjem trenutku pristigli su partizani iz Bosanske Krajine: Nijemci su se povukli nakon što su i sami pretrpili velike gubitke.

Vjerujući da oslobađanje Konjica nije u pitanju, Tito je u namjeri da se obezbijedi od mogućeg napada sa istočne strane Neretve naredio 1. marta 1943. da se poruše svi mostovi uključujući i onaj kod Jablanice. Smirnov – Vlada Rus primjetio je da proboj još nije izvršen, ali kad mu je vrhovni komandant podviknuo, naređenje je izvršio već sljedećeg dana.

„Tito je ispoljavao nervozu, čak i naglost u komandovanju“, piše Đilas. „Kao što je bio pouzdan u određivanju odsutnih, strateških pravaca, koji su bili više političke, nego vojne prirode, tako se kao operativni komandant prebrzo podavao promenama situacije, neizbežnim u bici, i zbog toga često menjao naređenja.“

A onda se, iznenada, situacija naglo pogoršala: u Konjic su stigla neprijateljska pojačanja, a njemačka 717. divizija i ustaše počeli su sa napredovanjem iz Gornjeg Vakufa, tridesetak kilometara udaljenog od Prozora.

Opet Đilas: „Titu je u toj složenoj i veoma opasnoj situaciji sinuo riskantan, ali sjajan manevar – da najpre potisne 717. nemačku diviziju koja je pritiskala ranjeničku grupaciju, pa tek onda da izvrši proboj na Neretvi.“

Napad na Konjic je obustavljen. Partizani opet prolaze kroz Prozor i, ovaj put, kroz ranjenike.

„Prolazi kolona pokraj kuća, a ranjenici je ispraćaju pjesmom i poklicima. Odmiče kolona uz brdo, a mene steže za grlo“, zapisao je Gojko Nikoliš. Možda su pjevali „Padaj silo i nepravdo“ kao u filmu Veljka Bulajića Bitka na Neretvi snimljenog dvije i po decenije kasnije.

Prva, druga i ostale proleterske divizije odbacile su Nijemce nakon trodnevnih borbi na Maklenu i oko Gornjeg Vakufa. A onda su se okrenule ka Neretvi, gdje je Druga dalmatinska brigada oslobodila Jablanicu i obezbijedila mostobran na drugoj strani rijeke.

„Pa to rušenje mosta može ispasti ratnom varkom“, piše Đilas da je Tito rekao. I ispalo je za par decenija… U svakom slučaju, Vladimir Smirnov i njegova inžinjerijska četa su od telegrafskih stubova i žica, od greda sa razvaljenih krovova i dasaka napravili prelaz preko Neretve. A na njenoj istočnoj obali partizane su čekali četnici.

PUT U NEIZVESNOST: Komandant JVO i ministar vojni u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u Londonu, general Dragoljub Draža Mihailović, nije bio ni pod njemačkom ni pod talijanskom komandom. Međutim, sa i bez njegovog znanja, dobar dio četničkih komandanata otvoreno je surađivao sa okupatorom, pogotovo sa Talijanima u Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji. Upravo su te jedinice učestvovale u napadima na partizane u bici na Neretvi.

Odnos ove dvije vojske je bio kompleksan. Partizani su četnike tretirali prije svega kao politički problem zbog angloameričke podrške koju su imali u to vrijeme; za vrijeme borbi na Neretvi sa Dražom se sve vrijeme nalazio šef britanske vojne misije pukovnik Vilijam Bejli. Sa druge strane, četnici su u partizanima vidjeli isključivo komunističku i antisrpsku vojsku. Suradnju sa okupatorom upravo su i pravdali zaštitom naroda od ustaškog genocida i njemačke politike streljanja talaca poslije napada na njihove jedinice.

Mihailović je krajem februara 1943. pod ličnom operativnom komandom okupio dvadesetak hiljada svojih boraca na širem prostoru istočne obale Neretve. Računao je da će te snage predstavljati nakovanj na kom će se razbiti partizanske jedinice izložene gotovo dva mjeseca njemačkom i talijanskom čekiću. On to nije shvatao kao kolaboraciju, već kao idealnu, makijavelističku priliku da jednom zauvijek završi s partizanima – istodobno i neprijateljskom i konkurentskom vojskom koja je ozbiljno prijetila da ga ugrozi u dijelovima Srbije i u Crnoj Gori. Mihailovićeva zamisao nije uspjela: nedisiplinirane, nepovezane, niskog morala i loše vođene četnike – prije svega od svog glavnokomandujućeg – partizani su relativno malim snagama razbili i to tako da se ovi praktično više nikad nisu u potpunosti oporavili.

U isto vrijeme započeli su i prelaz preko Neretve. Ranjenici su se još i nekako spuštali niz zapadnu obalu, ali jedva su se uspinjali uz još strmiju zapadnu. Među nosačima bilo je i oko osam stotina Talijana. Uz ranjenike prelazila je i vojska, prethodno onesposobivši i survavši u kanjon rijeke topove, zarobljene tankete, kamione… Ništa sem onog što su kosturi od konja mogli ponijeti nisu prenijeli. Dok su prelazili, napadali su ih njemački avioni…

Smatra se da je u ovoj bici poginulo oko osam hiljada civila i boraca NOVJ. Neprijateljski gubici procjenju se na dvije do tri hiljade ubijenih i ranjenih vojnika. Hitlerov plan iz Rastenburga u potpunosti je propao: nedugo po okončanju ofanzive, područne i vraćene partizanske jedinice ponovo su zauzele znatne dijelove izgubljene slobodne teritorije na Baniji, Kordunu, u Lici i Bosanskoj Krajini, a glavnina se kao neporažena cjelina probila iz obruča. Ove divizije i brigade, iznurene, bez teškog oružja i komore vodiće borbe do aprila 1943. Međutim, ne samo da više nisu bile u opasnosti da budu uništene već su i planirale nove ofanzive kada se srede i predahnu.

Partizani su bez ikakve sumnje savladali sve teškoće i pobijedili na Neretvi. Ali, tek ih je čekalo najveće iskušenje. Nitko nije mogao ni da pretpostavi koliko će biti crno. Schwarz.