Seks
Mitovi i istina o misionarskoj pozi: Kako su se domoroci smejali belom čoveku
„Misionarska poza“ je poznata širom sveta, ali priča o tome kako je nastala nema mnogo veze s misionarima, već je splet kulturnih nesporazuma i istorijskih mitova
Od specijalnog izveštača iz Strahinjića bana
Od Triblja pored Crikvenice preko Sarajeva i Travnika, četvrta nedjelja Svjetskog prvenstva dovela me u Kikindu i Beograd. Kaže negdje Henri Miler, pred kraj Rakove obratnice, čini mi se, da ljudskim bićima više nego išta drugo treba da ih „okružuje dovoljno prostora – prostora čak više nego vremena“.
Utakmicu Urugvaj–Gana, najavljenu na ovom istom mjestu u prošlom broju „Vremena“, gledao sam u kafanskoj bašti u ulici Strahinjića bana. U vidokrugu sam, tako je barem izgledalo, bio jedini navijač Urugvaja. Gana je dobro igrala, imala penal u zadnjoj minuti drugog produžetka, ali nije mogla proći dalje. Nije (im) bilo zapisano, što bi rekao Boris D. Zapisano jest da su dobar tim, ali i da ne mogu ništa Forlanovom i Suarezevom Urugvaju. Forlan i Suarez opet su bili tandem: jedan je zatresao protivničku mrežu, a drugi je odbranio svoju, makar i rukom. Sve kontinentalne statistike, sve tvrdnje sportskih komentatora i profesionalnih mudrosera izrečene i ispisane nakon prvog kruga Svjetskog prvenstva, tvrdnje o propasti evropskog fudbala i rapsodiji južnoameričkog, pale su u vodu. Holandija je izbacila Brazil, Njemačka uništila Argentinu, Španija (očekivano) eliminisala Paragvaj. Ostao je samo – Urugvaj.
Pristojan čovjek po pravilu navija za manje i za slabije. Među četiri najbolje svjetske reprezentacije, mali Urugvaj je uljez. Tri EU velesile, sportske, ekonomske, nekoć i kolonijalne, protiv predstavnika trećeg svijeta, zemlje čiji najbolji igrači nastupaju upravo za klubove iz Madrida i Amsterdama.
Ovaj tekst nastaje uoči meča Urugvaj–Holandija, meča čiji će rezultat u vrijeme kad „Vreme“ iziđe biti odavno poznat. Neka, međutim, makar na monitoru u Mišarskoj ulici bude zapisano da će Urugvaj biti finalista. Bukmejkeri svjetskih kladionica daju im tri do četiri puta manje šanse, ali ljepota fudbala i jest u tome što često, češće nego ijedan drugi sport, prevazilazi statistiku. Statistika je, kaže od citiranja izlizani aforizam Marka Tvena, najveća laž, dok je prava ljepota, fudbalska i svaka druga, kao u Kitsovom stihu – istina.
Urugvaj je prošao u polufinale u noći drugog jula 2010. godine, tačno jedan dan poslije nedoživljenog stotinu i prvog rođendana Huana Karlosa Onetija. Veliki urugvajski pisac Huan Karlos Oneti (Montevideo, 01. 07. 1909. – Madrid, 30. 05. 1994) sedamdesetih je godina dvadesetog vijeka morao napustiti svoj voljeni Urugvaj. Svoju prvu knjigu napisanu u egzilu objavio je 19. maja 1979. godine, u danu u kojem se u Montevideu rodio Dijego Martin Forlan Korazo, sin Pabla Forlana koji je pet godina ranije igrao za Urugvaj na Svjetskom prvenstvu u (Zapadnoj) Njemačkoj. Prvu utakmicu na tom prvenstvu reprezentacija Urugvaja u kojoj je bio i Pablo Forlan igrala je protiv – Holandije. U Hanoveru, Holandija je pobijedila sa 2:0. Te 1974. godine, Holandija je došla do finala. U minhenskom finalu, sedmog jula, prije tačno trideset šest godina, izgubila je od Njemačke sa 2:1, nakon što je vodila sa 1:0. Statističari i mudroseri trljaju ruke sigurni u reprizu minhenskog finala, sigurni da će u Johanesburgu 11. jula u finalu Svjetskog prvenstva igrati Holandija i Njemačka. Prevariće se, jer je sin Pabla Forlana nadmašio oca, sin Dijego rođen u danu kad je Huan Karlos Oneti objavio knjigu Dejemos hablar al viento; prevariće se, a nikad neće znati zašto su se prevarili. Odgovor zna samo vjetar.
„Misionarska poza“ je poznata širom sveta, ali priča o tome kako je nastala nema mnogo veze s misionarima, već je splet kulturnih nesporazuma i istorijskih mitova
Očekuje se da će do kraja godine UNESKO prihvatiti nominaciju Srbije kovačičkog naivnog slikarstva za Listu nematerijalnog kulturnog nasleđa sveta. Osim ovog, drugi povod za tekst koji sledi je sto godina od rođenja Zuzane Halupove
“Nije cilj da se ljudi osećaju kao u muzeju kada gledaju istorijsku dramu. Važno nam je da mogu da osete odnos sa problemima svog vremena, da se poistovete sa situacijama i junacima”
Šta sve čovek mora da zna ako biciklom putuje oko sveta? Pitali smo Snežanu Radojičić koja već godinama to radi
Na najvišoj japanskoj planini Fudži još uvek nije pao sneg, što se dešava prvi put otkako je pre 130 godina počela da se vodi evidencija o tome
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve