
Iz novog broja
Otkud kajmak na Menhetnu?
Iako u Njujorku ništa nije zaista čudno, ipak, suve šljive punjene orasima, u kombinaciji sa pilećom džigericom umotanom u slaninu, nadilaze uobičajenu ponudu Menhetna
Kao rezultat jednogodišnjeg istraživanja o Dragi Mitrićević, najbogatijoj Beograđanki svih vremena, nastao je dokumentarni triler Do viđenja! Živojina Petrovića u izdanju Lagune. Ovo je njegova priča o njoj
Sa brauning revolverom zadenutim za pojas, zapečaćenim testamentom u nedrima, ofucanom crnom torbicom ispod pazuha jedne ruke u kojoj je zveckao pozamašni svežanj raznih ključeva, dok je drugom držala izlizani štap i pri svakom koraku za sobom ostavljala oštre zvuke po beogradskoj kaldrmi, u iznošenom kaputu i sa crnim izbledelim šeširom, nepriličnim za jednu gospođu, koji je već godinama verno obavljao ulogu pokrivanja sedih vlasi i naboranog čela, užurbanim korakom koji baš i nije odgovarao godinama koje je nosila na plećima, a sve praćeno oštrim ispitivačkim pokretima očiju levo-desno, kretala se centralnim prestoničkim ulicama tridesetih godina prošlog veka čudnovata milionerka kojoj niko od prolaznika nije smeo da uputi pogled, a kamoli da joj prepreči put – baba Draga Mitrićević.

Živela je potpuno sama, u Ulici kralja Milana broj 5, nadomak kraljevskog dvora, u velelepnoj kućerini koja je u prizemlju imala četiri prostrana lokala što su godinama zvrjali prazni. Visoka kapija od crnog kovanog gvožđa sa zašiljenim bodežima uperenim ka nebu jaukala je prilikom svakog otvaranja i zatvaranja kojih je na sreću, ili nesreću, bilo izuzetno malo, spuštene prašnjave rešetke na lokalima, i još jedna zgrada u dvorištu sa desetak praznih stanova, činile su da čak i sama pomisao na tu misterioznu bogatašicu, koja je gotovo uvek, iz neke sobe sa sprata, vešto se skrivajući iza zavese, gledala baš na vas, bude jeziva.
Počev od njenog dede, Dimitrija Mitrićevića, čuvenog veleposednika iz Kragujevca koji se družio sa knezom Milošem Obrenovićem, preko oca Jovana Dimitrijevića Mitrićevića, koji je službovao kod kneza Mihaila, te kasnije i kod kralja Milana, a jedno vreme bio i upravitelj Beograda, porodično bogatstvo te porodice se svakodnevno uvećavalo i gomilalo. Nakon smrti roditelja usledile su neviđene peripetije oko raspodele imovine, a ostavinska rasprava tokom koje sestre Draga i Leposava nikako nisu mogle da se dogovore oko podele imovine, dovela je do toga da su očevu fotelju testerom rasporile na pola, nakon čega je svaka krenula na svoju stranu. Nikada više ni reč nisu prozborile.
Leposava je ubrzo umrla u duševnoj bolnici od šizofrenije, baš kao i njena deca, a Draga Mitrićević bez potomaka, gurala ceo život, i rukama i nogama, svoje blago u već krcate sefove beogradskih banaka. Iz tih hladnih ladica u čeličnim odajama virili su vrednosni papiri, novac, zlato, rasipali se dijamanti i brilijanti, bleštao nakit i srebrno posuđe, gomilali se ugovori o tapijama, zajmovima i hrpa kojekakvih akcija srpskih kompanija među kojima i Narodne banke.
U neprekidnom strahu da će je neko iz familije ubiti, zatvarala se duboko u mračnu juraju ne želeći društvo niti bilo kakav kontakt sa ljudima. Služavku Darinku je izbacila iz kuće sa ubeđenjem da će ova da je otruje, od tada, poslugu više nije volela, a kućne pomoćnice uopšte nije trpela. Volela je samo svoje verne čuvare – gusana koji je živeo u prvom delu kuće i ponosno paradirao na poziciji prve straže. Njegovo gakanje kao upozorenje na uljeza čulo se čak i u susednim kućama. U drugom delu je držala piliće i kokoške, takođe kao prsten odbrane, a tik ispred njenih spavaćih odaja režala su dva rasna nemačka ovčara spremna da brane gazdaricu i rastrgnu eventualne provalnike u svakom trenutku. Ta prirodna odbrana nije bila i poslednja. Draga Mitrićević je iza vrata u spavaćoj sobi krila veliku sekiru, a svako veče pred spavanje istovetno je, sa desne strane jastuka, stavljala veliki nož, a sa leve napeti revolver, isti onaj koji joj je tokom dana bio zadenut za pojas. Ostali arsenal oružja, puške, karabini, dvocevke, pištolji i sablje, za koje je imala urednu dozvolu broj 1164/1 izdatu od strane Odeljenja javne bezbednosti Grada Beograda, držala je raspoređen svuda po vili.
Krajem januara 1933. godine, baba Draga Mitrićević je naprasno nestala. Danima nije bilo ni traga ni glasa o njoj. Policija je rekordnih pet puta, do poslednjeg detalja, pretraživala njenu kuću u Kralja Milana, dovodila je čak i Lorda, specijalno obučenog psa tragača koji je zavlačio njušku u svaki dostupan i nedostupan ćošak, obilazili su i njene ostale vile po Beogradu, ali i imanja širom Srbije, tražili su je u staračkim domovima, zavirivali u bunare, ronili rekama, prekopavali njive i poljane, ali nje nigde nije bilo. Agonija je prekinuta kada je načelnik policije, sedeći u svojoj kancelariji izbezumljen od bruke i nemoći koje su ga snašle, primio telefonski poziv. Ljupki anonimni ženski glas sa druge strane telefonske veze saopštio je da se leš baba Drage nalazi u podrumu ispod greda pokrivenih paučinom.
Baš takvom paučinom je bila prožeta i velika kutija krcata arhivskom građom, starom skoro sto godina, koju sam pronašao u Istorijskom arhivu Grada Beograda tragajući za razlogom zbog kog je neko uklesao na nadgrobni spomenik Novog groblja tako komplikovanu poruku sastavljenu od dve proste reči – Do viđenja!

Iako u Njujorku ništa nije zaista čudno, ipak, suve šljive punjene orasima, u kombinaciji sa pilećom džigericom umotanom u slaninu, nadilaze uobičajenu ponudu Menhetna

Uloga politike nije da zatvara život u stabilne obrasce, već da omogući koegzistenciju različitih ritmova, stanja i odnosa. Nemir i zavisnost tada prestaju da budu privatni tereti i postaju politički relevantni signali da život ostaje otvoren, izložen i nedovršen

Kao što je porodica Dunđerski bila simbol bogate srpske trgovačke i industrijske elite u Austrougarskoj, tako i novi vlasnici dvorca Sokolac simbolizuju novopečene srpske bogataše, pa se može reći da je Maja Buha – Lenka Dunđerski po meri Srbije 21. veka

Svaka dekada donosi svoju mesijansku teoriju koja će, konačno, otkriti formulu za uspeh u životu. I svaka se, pod skeptičnim pogledom drugih naučnika, raspala kao kula od karata. Ali fascinantan nije njihov pad, već glad društva za ovakvim objašnjenjima

Mletačkog dužda Marina Falijera je 1355. Republika pogubila zbog izdaje, ne samo zbog njegovog greha, već kao garanciju opredeljenja da su Republika i njen zakon iznad svakog građanina uključujući najviše predstavnike vlasti
Intervju: Nenad Lajbenšperger, ličnost godine 2025.
Nemam prava da ćutim na nepravdu Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve