Deutschland, Deutschland između ostalog

Svjetska prvenstvu u fudbalu, naročito važne utakmice i finala, u pamćenju pojedinca funkcionišu kao zavrnute stranice knjiga, kao bukmarkeri, kao podvučeni redovi, kao mnemotehničko pomagalo, kao istorijski događaji uostalom – lako je sjetiti se gdje smo bili i šta smo radili tih dana.

Finale 20. Svjetskog prvenstva u fudbalu, u trinaestoj julskoj noći 2014. godine, finale Njemačka–Argentina, gledao sam u hotelu N.O.R.C.E.V. na Iriškom Vencu, navrh Fruške gore, u sjeni onog televizijskog tornja što je relej, repetitor ili šta već, vrteći na drugom kanalu u mozgu sve vrijeme sjećanje na osmu julsku noć 1990. godine, kad sam kao trinaestogodišnjak gledao rimsko finale 14. Svjetskog prvenstva u fudbalu, Njemačka–Argentina, u Kaštel Starom, u Dalmaciji, nadomak Splita, na svom posljednjem djetinjskom mirnodopskom ljetovanju. Dan-dva uoči ovogodišnjeg finala, kad su finalisti već bili poznati, razmišljao sam o silnim paralelama između ova dva prvenstva, paralelama zbog kojih mi se znalo učiniti da su finalisti jednostavno morali da budu Njemačka i Argentina.

foto: fonet

BOSNA I JUGOSLAVIJA: Svjetsko prvenstvo u fudbalu održano u Italiji 1990. bilo je posljednje na kojem je nastupila reprezentacija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Posljednji meč SFRJ na svjetskim prvenstvima bilo je četvrtfinale protiv Argentine koje smo izgubile na penale. Tim koji je sa klupe predvodio Ivica Osim, a koji je na terenu vodio Safet Sušić, bio je valjda posljednja koheziona sila te Jugoslavije. Jugoslavija je tada prvu utakmicu grupne faze igrala protiv Njemačke, tada formalno još uvijek Zapadne Njemačke, mada je Berlinski zid sedam-osam mjeseci ranije već bio srušen. (Na kvalifikacijama za to Svjetsko prvenstvo, Istočna Njemačka je najnormalnije učestvovala, ali su iz njene grupe na prvenstvo stigli Sovjetski Savez i Austrija.) Izgubili smo sa 4:1. Posljednju utakmicu izgubili smo, kako je rečeno, od Argentine na penale. Jugoslovensko iskustvo iz Italije 1990. omeđeno je porazima od finalista.

Poslije raspada SFRJ, iskustvo igranja na svjetskim prvenstvima, iskustvo navijanja za „svoje“, do ove godine ostalo je uskraćeno Bosancima i Makedoncima. (Na prvenstvima u posljednjih 20 godina igrale su Hrvatska, Slovenija i Srbija, ali i državna zajednica Srbija i Crna Gora, najprije 1998. kao SR Jugoslavija, a zatim i 2006. kao Srbija i Crna Gora.) Od ove godine, to iskustvo nemaju samo Makedonci. Reprezentacija Bosne i Hercegovine učestvovala je na 20. Svjetskom prvenstvu. Reprezentacija koju je sa klupe predvodio Safet Sušić, a čiji je dobri duh Ivica Osim, prvu utakmicu je igrala protiv – Argentine. Utakmica na Marakani, unaprijed zamišljena kao istorijska, zaista se, odmah na početku, pretvorila u meč koji će ući u statističke sažetke istorije svjetskih prvenstava. U stotinu dvadeset i osmoj sekundi utakmice, Sead Kolašinac je postigao najbrži autogol u istoriji svjetskih prvenstava. Neslavna slava, kao u vicu. Suprotno mentalitetskim očekivanjima, međutim, igra reprezentacije BiH se nije raspala. Do kraja prvog i spočetka drugog poluvremena, Bosna je dominirala, ali jalovo, bez gola. Onda je došao trenutak Mesijeve inspiracije i bilo je 2:0. Kasni Ibiševićev gol bio je dovoljan tek za 2:1, za kratku nadu u remi i za proslavu časnog poraza.

Utakmica s Nigerijom za Bosnu i Hercegovinu bila je biti ili ne biti, kao uostalom meč s Kolumbijom za Jugoslaviju, dvadeset i četiri godine ranije. Nakon što je Bosni poništen gol zbog nepostojećeg ofsajda, nakon jedne od najvećih sudijskih grešaka na prvenstvu, Nigerija je poentirala jedanput, kao onomad Jugoslavija protiv Kolumbije, i to je bilo dovoljno.

Pobjeda protiv Irana u trećoj utakmici za Bosnu i Hercegovinu je bila počasna i pirova, jer su izgledi za plasman dalje zbog prva dva poraza bili već i teoretski izgubljeni. Nestali su, dakle, razlozi za zavičajno navijanje. Iz globalne perspektive, međutim, ispadanje Bosne (kao i Hrvatske) nije bilo iznenađenje. Ono što jest bilo iznenađenje je pravi pomor favorita u prvom krugu: ispala je Španija, branilac titule, ispale su Engleska i Italija, bivši svjetski prvaci.

JUŽNOAMERIČKI BUM: Engleska i Italija bile su u istoj grupi, grupi D, koju su tradicionalno neinventivni sportski novinari prozvali grupom smrti; u njoj je bio još jedan nekadašnji svjetski prvak – Urugvaj, reprezentacija koja se na Svjetsko prvenstvo jedva kvalifikovala, koja je kao i Kostarika percipirana kao teški autsajder.

Trećeg dana Prvenstva gledao sam utakmicu Engleska–Italija u Londonu, za šankom paba u Sohou, gdje nam je konobar u poluvremenu, kao dobrodošlicu za goste iz Beograda, pustio pjesmu Bilija Brega Sexuality, a sve zbog stiha I had an uncle who once played for Red Star Belgrade. U poluvremenu je bilo 1:1; Engleska je izjednačila samo dva minuta poslije vodstva Italije. Onda je početkom drugog poluvremena Baloteli zabio za 2:1 Italije, pa je preostalih četrdesetak minuta cijeli pab svako malo hučao u nadi za izjednačenje. Ipak, i kad je ostalo 2:1, niko se od Engleza, čini se, nije nadao ispadanju; doživljavali su prvu utakmicu kao borbu za prvu poziciju između sebe i Talijana, drugo mjesto u grupi, sigurno za prolaz dalje, nisu dovodili u sumnju.

Urugvaj je, međutim, zahvaljujući starom premijerligašu Suarezu koji je Englezima zabio dva gola takođe pobijedio sa 2:1, tako da su Englezima presudili igrači koje poznaju sa svojih klupskih terena. Generalno je prvu fazu takmičenja obilježio južnoamerički bum: pet od šest zemalja učesnica iz Južne Amerike je prošlo dalje: Brazil, Argentina, Urugvaj, Kolumbija i Čile (ispao je samo Ekvador). Ako pridodamo srednjeameričke ekipa Meksika i Kostarike, odnosno sjevernoameričku SAD, pola reprezentacija iz šesnaestine finala bile su američke. Evropi je u ovoj fazi ostalo šest reprezentacija (što je manje od pola; sedam evropskih ekipa ispalo je u prvom krugu): Holandija, Grčka, Francuska, Švajcarska, Belgija, Njemačka. Čast ostatka svijeta i preostalih kontinenata branile su dvije afričke reprezentacije: Alžir i Nigerija.

RODRIGEZ I HALILHODŽIĆ: Dvojica su ljudi za mene obilježila šesnaestinu finala Svjetskog prvenstva: mladi napadač Kolumbije Hames (koga su u našem poengleženom svijetu iz početka masovno zvali Džejms) Rodrigez i selektor Alžira Vahid Halilhodžić.

Južnoamerikanci su imali tu nesreću da već u šesnaestini finala igraju dva međusobna duela pa je Brazil, nakon penala, izbacio Čile, dok je Kolumbija sa 2:0 izbacila Urugvaj u valjda jedinoj utakmici šesnaestine finala čija završnica nije bila neizvjesna. (Pet od osam utakmica je završilo neriješeno, tri od tih pet su riješene u produžecima, a dvije penalima; Holandija je gubila od Meksika do 88. minute kad je izjednačila, a pobijedila je golom u 4. minuti sudijske nadoknade vremena, dok je Francuska prvi gol Nigeriji dala deset minuta prije kraja, a drugi takođe u nadoknadi vremena.)

Jedini koji su u finiš ušli rasterećeno bili su Kolumbijci, koji su protiv Urugvaja, zbog dva gola Rodrigeza, već od 50. minute imali komotnih 2:0. (Urugvaj je bio hendikepiran suspenzijom Suareza zbog već glasovitog zubnog delikta.) Uoči Prvenstva, svjetski mediji su pominjali 3 kolumbijske teme: Markesovu smrt, Šakiru i povredu Ramadela Falkaoa, napadača Monaka i reprezentacije Kolumbije. Pet godina mlađeg Rodrigeza, još jednog napadača Monaka i reprezentacije Kolumbije, nije pominjao gotovo niko. Od Brazila 2014. godine, međutim, od prvenstva na kome će biti najbolji strelac, on je neizbrisivi dio fudbalske istorije.

Halilhodžić je pak sa objektivno ograničenom ekipom Alžira najprije u direktnom duelu u posljednjem kolu grupne faze izbacio favorizovanu Kapelovu Rusiju, a zatim je u šesnaestini finala propisno namučio budućeg šampiona Njemačku. Taj meč između Alžira i Njemačke koji je u regularnih devedeset minuta završio, kako se to kaže, nepopularnim rezultatom 0:0, jedan je od nekoliko na ovom šampionatu koji su bili izuzetno uzbudljivi bez obzira na činjenicu da su (do produžetaka ili penala) završili bez golova. Alžir nije došao do penala; Nijemci su poveli rano u prvom produžetku, pa su u drugom dali još jedan gol, a Alžir je u finišu uspio da smanji na 2:1.

PENALI: Od šesnaestine finala do polufinala četiri utakmice su odlučene penalskom lutrijom. U šesnaestini finala, uz već pomenutu Brazil–Čile, penali su izvođeni i na kraju utakmice Kostarika–Grčka. Kostarika je vodila od 52. minute, sve do sudijske nadoknade. Izgledalo je da bi Grčka mogla, onako rehagelovski, do četvrtfinala, ali su penale lošije pucali. Onaj koji je sigurno otvorio kolumbijsku seriju zvao se Borhes, Selso Borhes, malo poznati igrač AIK a iz Stokholma. Onaj slavniji Borhes, čije antifudbalske tirade su i ovog juna i jula mnogi citirali i kopipejstirali, do svog trenutka slave u Stokholmu nikad nije došao. Prvi put u istoriji Kostarika je bila u šesnaestini finala, prvi put su, samim tim, stigli i do četvrtfinala. Tamo ih je čekala Holandija. Ostanimo pri okoštaloj sportskonovinarskoj stilistici – poslije stotinu i dvadeset minuta igre, mreže su i dalje mirovale. U posljednjoj minuti drugog produžetka holandski selektor Van Gal iz igre vadi svog standardnog prvog golmana Silensena i uvodi rezervnog golmana Krula. Krul se pokazao kao junak jer je odbranio dva penala. Borhes je opet pucao prvi i Borhes je opet pogodio. I u polufinalu sa Argentinom Holandija je igrala bez golova. Van Gal je već napravio tri izmjene pa nije mogao da uvede Krula. Argentina je prošla na penale i otišla u finale. Tamo ih je čekala Njemačka.

MELODIJA VOLARE: Ako bi neko već danas pravio top ten listu najboljih utakmica na svim Svjetskim prvenstvima, sa ovog bi se u tu elitnu seriju mogla kvalifikovati samo jedna: polufinalni meč između Brazila i Njemačke. Imao sam sreću da je gledam na licu mjesta takoreći; ne u Brazilu, nego u Njemačkoj, u Ulmu. Bilo je hladno i kiša je padala, ali pokrajina Baden-Virtemberg ima liberalnije duhanske zakone od Engleske tako da nije problem naći pab u kome može da se puši.

Atmosfera fantastična: velike krigle piva i fanovi okićeni dresovima i zastavama. Miler daje gol odmah na početku, uz vatromet oduševljenja. Poslije drugog gola, dvojica pijanih zagrljenih klinaca počinju da pjevaju onu famoznu pjesmu Volare, kod nas najpoznatiju u izvedbi grupe Gipsy Kings zamijenivši ključnu riječ riječju Finale. Pa to ide ovako: „Finale, o-o, Finale, o-o-o-o“ i tako unedogled. Pjesma je, međutim, ubrzo prekinuta nevjerovatnom erupcijom oduševljenja. Pao je i treći gol. Onda padaju i četvrti i peti, a da se slavlje zbog prethodnih nije ni smirilo. Nije prošlo ni pola sata od početka utakmice, a Njemačka, usred Brazila, što se kaže, protiv domaćina vodi sa 5:0. Onda je Širle u drugom poluvremenu dao još dva gola, a da to skoro nije ni prekidalo pjesmu: „Finale, o-o, Finale, o-o-o-o“. Počasni gol Brazila jedva da je iko i primijetio.

Izlazimo iz paba, a bogatim starim gradom već kruže kolone automobila što trube. Iz prozora kola vijore zastave, a zastave vise i sa prozora stanova i kuća. Ima nečeg mediteransko-balkanskog u tom slavlju.

MESIJA NIJE DOŠAO: U finalu sam navijao za Argentinu. Realno, oni su u tu utakmicu ušli kao takmac s manje šansi, a lijepo je navijati za slabijeg. Takođe, navijao sam za Argentinu malo i protiv uroka. Kad su prošli put u finalu Svjetskog prvenstva igrali Njemačka protiv Argentine, pobijedila je Njemačka, a mi smo ovdje svi izgubili. Taj jedan gol Andreasa Bremea kao da je označio kraj bezbrižne ere svjetskih prvenstava, kraj mira i kraj djetinjstva.

I opet se devedeset minuta igralo bez golova, a opet je utakmica bila odlična: ritam, šanse, poništeni golovi, situacije što su mirisale na penale, krv, znoj i suze. I prvi produžetak je prošao bez golova. A onda, u stotinu trinaestoj minuti, trenutak genijalnosti, ono zbog čega se fudbal i igra, ono zbog čega se fudbal i gleda: majstorska asistencija Širlea i savršena završnica (realizacija) Marija Gecea. Ostalo je bilo još sedam minuta, još sam vjerovao u Argentinu, vjerovao u Mesija; samo da im se pruži jedna prilika, samo da mu se otvori malo prostora. I onda, u posljednjim trenucima, u sudijskoj nadoknadi drugog produžetka, slobodan udarac za Argentinu sa desne strane, nekih dvadeset pet metara od gola. Ne može se reći da je to idealna pozicija za šut, ali padali su golovi i iz težih pozicija. Mesi prilazi lopti. Gledam ga tih nekoliko sekundi, gledam ga na ekranu, kap što ga u istom trenutku gleda više od milijardu ljudi, i skoro da mi se čini da se u tim trenucima odlučuje njegova sudbina. Ako ga sad zabije, Argentina u penalima ne može da izgubi. Ako ga sad zabije, biće istog trenutka najveći svih vremena, veći od Pelea, Maradone, Zidana. Zalet, loš šut, lopta što ide visoko preko gola – sve je gotovo. Njemačka je opet prvak svijeta.

Mesi je dobio Zlatnu loptu za najboljeg igrača turnira, ali jadna je to utjeha. I sam je rekao da mu do tog priznanja nije stalo, da je sanjao jedino titulu. Sada oni koji tvrde da je Mamon pojeo fudbal, tvrde da je i nagrada Mesiju tek marketinška zavjera. Ima, istini za volju, neke ironije u zvaničnom obrazloženju po kojem je Mesi „ućutkao kritičare golovima protiv Bosne i Nigerije“. Nije to (bilo) dovoljno, ne da se bude svjetski prvak. Mesiju ostaje tek nada da u Rusiji za četiri godine svojoj zemlji i fudbalu u cjelini bude mesija.