Značenje istorije i cena slobode

Od kako je 2022. godine započela brutalna ruska agresija na Ukrajinu, dakle, od kako je počeo otvoreni, krvavi rat između dva bliska naroda koji su dugo dijelili sudbinu u istoj državi (carska Rusija i SSSR) i čiju su povijest stvarali zajednički, ali i suprotstavljeni silnici, Ukrajina i ukrajinska drama već četiri godine ne silazi s naslovnica vodećih svjetskih tiskovina, portala i elektronskih medija, a po svemu sudeći, još dugo i neće. Jedan od velikih problema koji prati silna ratna stradanja i razaranja Ukrajine zapravo se krije u nerazumijevanju svijeta o suštini, odnosno prirodi i povijesnom, društvenom, kulturalnom, konfesionalnom, političkom i svakom drugom kontekstu rusko-ukrajinskih veza i odnosa, budući da Putin i njegova kriminogena družina iz Kremlja uporno (i prilično uvjerljivo i uspješno) nastoje raznim pseudohistorijskim falsifikatima i manipulacijama, te velikoruskim, imperijalnim narativima svoj osvajački rat (u cilju obnove tzv. ruskog svijeta u približno sovjetskim granicama) prikazati kao vid legitimne obrane pred agresivnim ambicijama “kapitalističkog Zapada i NATO-pakta” koji ne bira sredstva kako bi oslabio, iscrpio i na koncu uništio Rusku Federaciju, a ruski narod pokorio svojim interesima. U tom pogledu, Ukrajina im je, tvrde apologeti velikoruskog nacionalizma, samo jedno od sredstava, “batina” kojom pokušavaju “disciplinirati” Kremlj i što je moguće brže i efikasnije ostvariti Putinov pad, služeći se tuđom mukom i žrtvama, proći sa što manje gubitaka i(li) vidljivih, vlastitih “rana i ožiljaka”. Kako bi upoznao akademski, ali i svijet u širem smislu riječi sa svim zabludama i predrasudama koje prate ratna zbivanja u Ukrajini, kako bi pojasnio pozadinu ruske agresije, američki historičar ukrajinskih korijena Serhii Plokhy (profesor povijesti na Harvardu i ravnatelj tamošnjeg Ukrajinskog istraživačkog instituta) prihvatio se zahtjevnog posla i napisao kapitalnu znanstvenu studiju “Vrata Europe: povijest Ukrajine”.

...

PROTIV “LAŽNIH IDENTITETA”

Nije ova knjiga samo objektivno i kritički vrsno intonirano historiografsko djelo (s iscrpnom literaturom, kronologijom, popisom povijesno-geografskih karata, rječnikom pojmova i sažetim, ali i instruktivnim biografskim indeksom značajnih ličnosti u ukrajinskoj povijesti), već i svojevrstan vodič za upoznavanje ove u svakom pogledu složene i sadržajne materije, odnosno naroda “bremenitog poviješću” i njegovim (pre)bogatim, ali i raznorodnim tradicijskim, duhovnim, kulturološkim i inim nasljeđem. Plokhy je sa zavidnom akribijom i dubokim poznavanjem temeljnih problema i pitanja artikulirao najznačajnije povijesne točke Ukrajine i ukrajinskog naroda i to od najranijih (Herodotovih) vremena, preko Kijevske, carske i potom boljševičke Rusije, pa sve do raspada SSSR-a i stjecanja ukrajinske nezavisnosti na referendumu održanom u prosincu 1991. godine, odnosno do demokratske tzv. narančaste revolucije, 2004. godine nakon čega se u Kijevu i drugim ukrajinskim gradovima narod počeo jasno izjašnjavati za napuštanje “ruske interesne sfere” i što brže pristupanje EU, NATO i, uopće, euroatlantskim integracijama. Kada je Putin pokušao (2013) prisiliti tadašnju ukrajinsku vladu da odustane od potpisivanja sporazuma o pridruživanju EU, na ulicama Kijeva (2014) došlo je do masovnih prosvjeda (poznatih kao Euromajdan, odnosno Revolucija dostojanstva) koji su poslije pucnjave vladinih snaga na nenaoružanu masu demonstranata kulminirali smjenom proruski orijentiranog predsjednika države Janukoviča (bježi u Rusiju), nakon čega Putin započinje takozvani hibridni rat protiv Ukrajine zauzimanjem Krima i slanjem vojske i oružja u područje Donbasa u kojem se sve do danas vode žestoke oružane borbe.

Prema tumačenju kremaljskog trusta mozgova, invazija Rusije na Ukrajinu bila je naprosto iznuđena iz najmanje dva “bitna” razloga: prozapadna Ukrajina predstavlja kataklizmičku opasnost po sigurnost Rusije i stoga ju je potrebno svim sredstvima “demilitarizirati” (što god to značilo), a osim toga ona je “umjetna tvorevina” jer je teritorijalno, ogromnim dijelom, “bila i jest ruska zemlja”, dok je ukrajinski narod izmišljena nacija, odnosno Ukrajinci su, zapravo, Malorusi i pod vlašću nacionalista forsirano grade svoj novi, u biti nepostojeći, lažni identitet.

VELIKA GLAD

Historiografski gledano, uspon današnje Ukrajine, argumentirano tvrdi Plokhy, počinje u desetom stoljeću kada je na prijestolje stupio kijevski knez Vladimir. Tada dolazi i do pokrštavanja Ukrajine (na pravoslavlje), a nasljeđuje ga Jaroslav Mudri, oko kojeg se i danas između Kijeva i Moskve vode “borbe” oko toga kome pripada, jer ga obje strane svojataju, pa se njegov lik nalazi na novčanicama i grivne i rublja. Ali, Kijevska je kneževina prestala postojati nakon provale Mongola 1240. godine koji su njome vladali do konca 15. stoljeća. Krajem 16. stoljeća, prostor južno od Kijeva, nakon čestih ratničkih pohoda, postao je kozački teritorij (dugo nomadski narod vještih ratnika koji su se borili protiv Tatara), da bi 1648. došlo do kozačke pobune pod vodstvom atamana Bogdana Hmeljnickog (protiv rimokatoličkih poljskih vlasti) i stvaranja kozačke države/hetmanata koju Plokhy smatra temeljem današnje Ukrajine. Istina, Hmeljnicki i na brzinu sazvana kozačka skupština su, kako bi se obranili od Poljaka, prisegnuli na vjernost moskovskom caru Alekseju I Romanovu, čime je “započela složena povijest rusko-ukrajinskih odnosa”, čija je posljedica u konačnici bila podjela Ukrajine uzduž rijeke Dnjepar, između Rusa i Poljaka.

Postupno, ali sustavno Romanovi su sve žešće gušili svaki oblik “ukrajinskog identiteta”, jer ga je, kao i poljski nacionalizam, dinastija smatrala jednako opasnim po jedinstvo carstva. Tek nakon Oktobarske revolucije 1917. godine i tijekom građanskog rata Ukrajina je ponovno, ali na kratko, ostvarila “hibridnu” neovisnost, da bi je ubrzo potom boljševici u krvi ugušili i potčinili vlasti “crvenog Kremlja”. U svakom slučaju, Staljin je (od)uvijek bio krajnje podozriv prema Ukrajini i Ukrajincima, smatrajući ih najopasnijim “remetilačkim faktorom” unutar SSSR-a. Uostalom, programirani staljinski gladomor (1932/1933), dakle, umjetno izazvana glad na ukrajinskom selu kada je Staljin, “obračunavajući sa kulacima”, pretvorio čitavu Ukrajinu u veliki logor u kojem je u najstrašnijim mukama umrlo desetak milijuna ljudi, to najbolnije potvrđuje. Ukrajinci to Rusima nikada nisu zaboravili, a još manje oprostili.

PODELJENA ZEMLJA

U Drugom svjetskom ratu Ukrajina je postala poprište dramatičnih i krvavih borbi u kojima je poginulo više od sedam milijuna Ukrajinaca koji su u redovima Crvene armije ratovali protiv nacista, ali jednako tako dobrim dijelom i kao pripadnici OUN-a (ukrajinskih nacionalističkih postrojbi) pod vodstvom Stepana Bandere, zajedno s nacistima, protiv “zavojevačke” sovjetske armije, ali nakon što je Bandera, mimo Hitlerove volje proglasio ukrajinsku neovisnost, Nijemci su ga uhitili i zatočili u konc-logor u Sachsenhausenu, pa su se nakon toga podijelile i snage OUN-a: jedni su i dalje podržavali naciste, dok su drugi nastavili ratovati protiv Sovjeta, ali sada i Nijemaca. Kraj rata Ukrajina je dočekala kao podijeljena i posvema gospodarski devastirana zemlja, ali nakon Staljinove smrti (1953) na čelo SSSR-a i KPSS došao je Ukrajinac Nikita Hručšov, koji se okružio ukrajinskim kadrovima i kako bi potakao što brži oporavak “sovjetske Ukrajine”, 1954. pripojio joj je Krim, što nije bilo dobro primljeno na strani ruske partijske nomenklature. Ipak, do raspada SSSR-a nikome to nije bio prevelik problem.

Posle 1991. godine odnosi između novih nezavisnih država bivšeg SSSR-a, posebice između Ukrajine i Ruske Federacije duboko su se promijenili i zaoštrili. Ekonomski kolaps, permanentna politička kriza, surogatna demokracija, nedostatak energenata, raširena korupcija i niz drugih slabosti sve su više destabilizirali i odnose između proeuropski orijentiranog zapada države i proruskog istoka. I umjesto da političke elite rade na smirivanju napetosti u državi, one su nepromišljeno i dalje poticale sukobe, što im se na koncu obilo o glavu, jer se stvorilo plodno tlo za rusku vojnu invaziju na Ukrajinu, čijoj tragediji upravo danas u punom obimu svjedočimo. Plokhy je u svom djelu artikulirao lepezu bitnih teza, postavio brojna bolna pitanja ukrajinske povijesti i današnjice, a slobodno se može reći i iznio nekoliko proročanskih konstatacija, od kojih mi se za kraj ovog prikaza najvažnijom čina ona koja kaže: “Kakav god bio ishod ukrajinske krize, od njezina rješenja ovisi ne samo budućnost Ukrajine, već i budućnost odnosa istoka i zapada Europe, Rusije i Europske unije, a time i budućnost Europe u cjelini”.