Zaostavština Stipe Šuvara

Za Stipu Šuvara (1936–2004), značajnog sociologa i demografa, te svojedobno visokopozicioniranog političara, mnogi će reći da je bio kontroverzna ličnost. Doista, kontroverznosti mu nije nedostajalo. Starije generacije pamte ga po reformi obrazovanja (zloglasna „šuvarica“), iako se tu radilo o pokušaju demokratizacije i modernizacije obrazovanja (ali pokušaju koji je, zahvaljujući nizu okolnosti, urodio prvim korakom na putu urušavanja školstva), a sjećaju ga se i po neostvarenom obećanju da će se popu reći – pop i bobu – bob (što je otvorilo put procvatu antibirokratske revolucije i tragedije koja je uslijedila; obećanje nije ostvareno jer je većina u Predsjedništvu SKJ odbacila njegov referat s obrazloženjem da je usmjeren na razbijanje Saveza komunista Jugoslavije!). Neki ga se sjećaju i po Bijeloj knjizi, navodnom dokazu staljinističkog karaktera jedne utjecajne frakcije jugoslavenskih komunista (iako su, istini za volju, osim Predraga Matvejevića i još ponekoga, u toj knjizi zastupljeni redom oni intelektualci koji su odigrali vidne – neki i ključne – uloge u potonjem raspirivanju mržnje i apologiji genocidnih zločina, koji su popratili raspad bivše federacije).

Za razliku od uobičajenih kontroverznih ličnosti (pa i znatnog dijela nekontroverznih političara srednjeg ranga) Stipe Šuvar nije za života stekao nikakva materijalna dobra (što je urodilo ocjenom žitelja njegova rodnog Zagvozda kod Imorskog prema kojoj „nije valjao ni sebi ni drugima“, jer kakav je to čovjek koji nije iskoristio moć za poboljšanje svojega imovnog stanja i za socijalnu promociju rodbine i drugih suplemenika); dapače, nakon svoje iznenadne smrti ostavio je iza sebe dugove – ali ne kockarske ili dugove nastale od rastrošnog života, nego uzrokovane osobnim financiranjem časopisa „Hrvatska ljevica“ i ulaganjem u izvanparlamentarnu stranku (Socijalistička radnička partija) koju je osnovao i vodio, ali čiji izborni rezultati nikad nisu prelazili razinu statističke greške. Odbivši Tuđmanove ponude (koje su kao minimum uključivale ambasadorsko mjesto), ali i ponude s drugih strana, pokazao je ljudsku dosljednost koja zaslužuje primjereno uvažavanje.

Svega se toga prisjećam dok čitam nedavno objavljenu knjigu (573 stranice velikog formata), koja se sastoji od Šuvarovih intervjua danih u razdoblju od 1990. do 2004, autorskih članaka i izlaganja na međunarodnim skupovima (od 1994. do 2004) i prigodnih tekstova te nekrologa (od 1990. do 2004). Sam je autor pred smrt skicirao sadržaj prvoga dijela knjige, odabravši dio intervjua nastalih u spomenutom razdoblju, a druga dva dijela priredila je urednica knjige (ujedno i autorova udovica) Mira Šuvar. Kao što u predgovoru naglašava Šuvarov bliski suradnik Boris Vušković, tekstovima koji su sabrani u ovoj knjizi neposredno je prethodila državna i društvena kriza jugoslavenske federacije i upravo ta kriza, njezini korijeni i načini razrješavanja predstavljaju središnji predmet tih tekstova i u njima sadržanih analiza. Vušković smatra da ti tekstovi „spadaju u krug malobrojnih kritičkih stavova o tom razdoblju političke povijesti Južnih Slavena i stoga ih treba čitati, bez obzira na to u kolikoj se mjeri s autorom slagali ili ne.“

Karakter Šuvarovih analiza i stavova može, među ostalima, ilustrirati intervju koji je u danima neposredno pred izbijanje rata u Hrvatskoj objavljen u zagrebačkom Vjesniku, i to pod indikativnim naslovom „Rat ne bi osigurao nove granice“. Stipe Šuvar tu predviđa da će rat, ako do njega dođe, biti dug, krvav, bez stvarnog pobjednika“, koji bi rezultirao samo zgarištima, mnogim novim grobovima i obiljem nove mržnje; unatoč svemu, on vjeruje da nade ima: „Ja sam optimist, pa ma kako da oko nas, i u svima nama, mrak prijeti da u ovim trenucima proždre svaki tračak svjetla“. Tri godine kasnije, u intervjuu podgoričkom „Monitoru“ ljeta 1994 („Rat – ko je u to vjerovao“) on obnavlja optimizam: Jugoslavije više nema, ali ovi će narodi živjeti i, dapače, Milošević i Tuđman, koji su izazvali „velika zla, novu katastrofalnu bilancu zločina i prolijevanja krvi“ neće „zadugo ostati u svojim vladarskim ulogama“, već će „u bliskoj budućnosti“ biti „opet sagrađeni mnogi porušeni mostovi među nama“. Je li pet-šest godina koliko je proteklo do odlaska spomenute dvojice „bliska budućnost“ – ostaje otvoreno pitanje, jednako kao i pitanje koliko su, u međuvremenu, obnovljeni mostovi kvalitetni. Ne može se, ipak, osporiti načelna opravdanost Šuvarove prognoze. Šuvarova sklonost optimizmu nije, međutim, nekritička ni bezuvjetna. Tako će u intervjuu danom 2003. za splitski „Feral tribjun“ („Hrvatska i dalje u močvari tuđmanizma“) naglasiti kako je postuđmanovska vladajuća koalicija na čelu s Ivicom Račanom izbjegla „da se obračuna s teškim nasljeđem tuđmanizma: pljačkaškom privatizacijom, nacionalističkim i ksenofobičnim ponašanjem i sijanjem mržnje prema drugim narodima, stvaranjem kaste tajkuna, te podobnih i povlaštenih, rastućom korupcijom, nekažnjavanjem za ratne zločine na hrvatskoj strani“; na vlasti su, jednako kao i u drugim tranzicijskim zemljama, „ekipe koje služe svijetu korporacijskog kapitala, a koji te zemlje smješta na periferiju ili poluperiferiju kapitalizma“.

Alternativu dominantnim trendovima Šuvar je možda najjasnije formulirao u posthumno objavljenom intervjuu danom beogradskom „Ekonomistu“ („Nova će se ljevica stvoriti iz antiglobalističkog pokreta“), gdje na temelju uvida u amerikanizaciju Istočne Evrope (pa i Evropske unije u cjelini), kao i u iščezavanje radničke klase kao većine u materijalnoj proizvodnji, iskazuje vjeru u mladu „antiglobalističku“ generaciju, ali pod uvjetom da ustrajava na vrijednostima Francuske revolucije: na slobodi, jednakosti i bratstvu.

Među izlaganjima koje je u spomenutim razdoblju održao na međunarodnim znanstvenim skupovima možda su najindikativnija izlaganja pod naslovima „Formiranje kapitalističke klase u bivšim socijalističkim zemljama“ (Bitola, 1995) i „Posljedice etničkih čišćenja na prostoru bivše Jugoslavije“ (Korčula, 1988) – iako ne bi trebalo zanemariti ni izlaganja o ratovima na području bivše Jugoslavije kao uvodu u globalizaciju ratova (Beograd, 2001), o nacionalnim identitetima i zajedništvu u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 2002.) i druga. U tim radovima Šuvar nastupa kao vrstan sociolog i demograf, a njegove analize predstavljaju vrijedne doprinose razumijevanju uzroka, oblika i rezultata procesa koji su obilježili razdoblje rasula bivše federacije i tranzicije u zemljama nastalima njezinim raspadom. U znanstvenom smislu to je svakako najvažniji dio knjige.

Ne bi, konačno, trebalo zanemariti ni njegove prigodne tekstove, posebno one koji se odnose na značajne suvremenike. Tako će 1990. u Zagrebu govoriti na promociji memoarske knjige Veljka Kovačevića Dani koji ne zalaze, te će tom prigodom naglasiti kako je tu riječ o autentičnom svjedočenju o sudbini španjolskih boraca te posebno o partizanskom pokretu u Hrvatskoj. Postavivši pitanje za koga je ta knjiga zapravo napisana, Šuvar naglašava da su se uvelike povampirile snage za koje se mislilo da su definitivno poražene 1945. godine, te da više nije poželjno spominjati bratstvo i jedinstvo, samoupravljanje ni radničku klasu – no, istini se mora pogledati u oči i „poći od činjenice da dosta toga na našem putu od pobjede NOB-a naovamo nije bilo dobro“, od birokratizacije društva i gušenja političke demokracije, pa do pretjerivanja u čistunskom sektaštvu; unatoč svemu, ideali zbog kojih je Veljko Kovačević krenuo u Španjolsku nisu promašeni, kao što nije promašena ni borba za slobodu, ni otpor ropstvu niti stremljenje za boljim i dostojnijom u čovjeku. U sličnom duhu Šuvar govori 2003. u Sarajevu o Radi Konstantinoviću, imenovavši ga svjetionikom u pomrčini oko nas i u nama, ličnošću čija je misao uvijek usmjerena na propitivanje povijesne i društvene zbilje iz vidokruga afirmacije ljudskosti, a protiv njezina zarobljavanja i potčinjavanja onom parcijalnom, skučenom i zatucanom. A na to se nadovezuju i nekrolozi Kosti Spaiću, Miljenku Smoji, Stevanu Luketiću i Branku Horvatu, kraći prigodni tekstovi koji također predstavljaju svjedočanstva o jednom vremenu i o njegovim protagonistima u raznim sferama stvaralaštva.

Najmanje što bi se moglo reći o ovoj knjizi jest ocjena prema kojoj ona i u cjelini i u dijelovima svjedoči o epohi na čijim rubovima živimo. No, njezina se vrijednost ne iscrpljuje u svjedočenju. Ona ima što ponuditi i istraživačima, ali i svima onima koji žele nešto više doznati o zbiljskom karakteru procesa koji su obilježili drugu polovinu 20. stoljeća a čiji će se učinci još dugo osjećati.

Stipe Šuvar