
Festival
Otkazani su Dani izraelskog filma u Srbiji
„Duboko je cinično gledati filmove o ljubavi i braku dok Izrael intenzivno sprovodi genocid nad palestinskim stanovništvom“, piše u apelu kojim je traženo da se otkažu Dani izraelskog filma
Aleksi Barbare Vekarić je izrazito sunčan film, devojački razigran, duhovit i naglašeno erotičan
Ima li šta prirodnije od srpsko-hrvatske ili hrvatsko-srpske filmske koprodukcije? Nema. Spaja nas toliko toga. Za početak jezik. Zatim, zajednička istorija. Slično kulturno nasleđe. Doduše, ono što nas spaja je ujedno i ono što nas razdvaja, to se ne može poreći, mada, u zbiru, spone koje povezuju su mnogobrojnije i jače od onog što pravi jaz. Filmski stvaraoci to dobro znaju, te su filmske saradnje između Srbije i Hrvatske sve češće i tešnje. Nedavno sam za „Vreme“ pisao o filmovima Poslednji Srbin u Hrvatskoj Predraga Ličine i Koja je ovo država Vinka Brešana, izuzetno zanimljivim hrvatsko-srpskim koprodukcijama, a u bioskope je već pristigao još jedan hrvatsko-srpski film. U pitanju je Aleksi, debi tridesetogodišnje Barbare Vekarić.
Aleksi je premijerno prikazan letos u Puli, gde nije dobio nijednu nagradu iako se šuškalo da je Tihana Lazović „sigurna“ dobitnica Zlatne arene za najbolju žensku ulogu. Hrvatski filmski kritičari su ovaj prvenac ocenili kao „lagan za gledati, nezahtevan za pratiti“, ili kao „film koji deprimira svojom apolitičnošću“. U zbiru, kritike su bile ili nepovoljne ili „mlake“, sa svega nekoliko ushićenja. Ako se tome doda da je izostalo prikazivanje filma na značajnijim svetskim festivalima, te da ga je u hrvatskim kinima pogledalo tek oko dve i po hiljade gledalaca, jasno da Aleksi nije doživeo očekivani uspeh. Srećom, to se donekle promenilo na Festu, u Beogradu, gde je Barbara Vekarić nagrađena za najbolji debi (nedugo zatim, hrvatska rediteljka je nagrađena i na beogradskom Martovskom festivalu za svoj kratki film Niko nije savršen). To raduje, pošto zaista nije u redu da ovaj film ostane skrajnut. Zašto? Zato što je Aleksi jedan sasvim dobar i zadovoljavajući debitantski film. Eto zašto.
Glavna junakinja Aleksi ne zna šta će sa svojim životom. Ostati ili otići, pitanje je koje je muči. Ona ima ušuškanu egzistenciju u rodnom primorskom mestašcetu, ali mašta o odlasku. Film prati nekoliko dana leta i odnose u koje se glavna junakinja upušta sa tri muškarca, sve to dok očekuje da joj iz Belina stigne poziv za posao. Za razliku od Marijane, junakinje filma Ne gledaj mi u tanjur Hane Jušić, Aleksi je finansijski relaksirana i iz drugog socijalnog miljea. Barbara Vekarić svesno odlučuje da u svoj film ne izlije jad, bar ne u količinama u kojima ih ima u većini regionalnih filmskih produkcija (a ta „izneverena očekivanja“ su je, verujem koštala učešća na većim svetskim festivalima koji iz ovog dela sveta očekuju samo tzv „misery porn“), istovremeno ne zatvarajući oči pred dilemama koje muče njenu generaciju.
Otvoreno koketirajući sa formom romantične komedije i istovremeno izvrćući njene postulate, Barbara Vekarić snima jedan izrazito sunčan film, devojački razigran, duhovit i naglašeno erotičan. Tihana Lazović je kao naslovna junakinja srce filma i odlična je, još jednom dokazujući da je vrsna glumica. Ovde ponovo, kao u Zvizdanu, za partnera ima Gorana Markovića i ponovo su sjajan glumački spoj, a u potpuno drugom ključu. Sebastijan Kavaca je uobičajeno pojavan, dok Džejson Man, inače reditelj po vokaciji, predstavlja jedini ozbiljni miskast u čitavom filmu. A tu je i srpski input: lepo je videti Nedu Arnerić i Aljošu Vučkovića u fino skrojenim epizodama (glume Aleksine roditelje) i prava je šteta što ih nema više i češće u srpskom filmu. Za montažu je bio zadužen iskusni Dragan von Petrović, još jedan saradnik iz Srbije, koji se pobrinuo da film utegne na veoma prijatnih 90 minuta.
Aleksi je i film normalizacije, poput recentnih hrvatskih ostvarenja Comic Sans i Život je truba, jedan od onih regionalnih filmova koji su usmereni ka budućnosti, ne ka prošlosti. To je osvežavajuće i spasonosno. Film jeste veoma ugodan za oko, te ne čudi što ga neki doživljavaju i kao svojevrsnu „turističku razglednicu“. Direktor fotografije Filip Tot zna kako da uslika lepote Jadrana, ali neka vas letnji štimung ne zavara. Aleksi nije puka razbibriga, već film koji ima šta da poruči. Mladi se, poznato je, masovno iseljavaju iz Hrvatske otkako je ova država postala član Evropske unije, pa se Aleksi može protumačiti kao apel rediteljke da se o odlasku dobro razmisli pre nego što se donese konačna odluka. „Lagan za gledati“ jeste, ali nimalo „nezahtevan za pratiti“. Ako uložite gledalački trud, Aleksi ume da nagradi.
„Duboko je cinično gledati filmove o ljubavi i braku dok Izrael intenzivno sprovodi genocid nad palestinskim stanovništvom“, piše u apelu kojim je traženo da se otkažu Dani izraelskog filma
Industrijsko nasleđe je upitno u vremenu očigledne ugroženosti već zaštićenih i daleko poznatijih kulturnih i istorijskih objekata, kaže Dobrivoje Lale Erić učesnik regionalnog projekta koji promoviše vrednosti kulturnog, naučnog i industrijskog nasleđa
Posle trogodišnje pauze „Arhipelag“ opet organizuje Beogradski festival evropske književnosti i, u ovo vreme besparice po kulturu, pita - da li su kultura i književnost subverzivne
Država u okviru Ekspa gradi nekakav Centar muzikalnosti za koji niko ne zna šta je, dok novca za davno planiranu i obećanu zgradu Beogradske filharmonije nema
Već na početku mandata, novi predsednik Udruženja dramskih umetnika Srbije Pavle Pekić izdvojio se od svojih prethodnika time što je za Predsedništvo izabrao osam koleginica
Intervju: Adam Mihnjik, glavni i odgovorni urednik dnevnog lista “Gazeta viborča”, pisac
Studenti su dobra budućnost Srbije Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve