

Međuvreme
Kako do besplatnih karata za Almodovarov film
Čitaoci našeg njuzletera i ove srede dobijaju ulaznice za bioskop i jedan izuzetan roman


Tonski roman
Izdavač: Odličan hrčak, Beograd, 2003


Beogradska grupa Jarboli predstavlja neobičnu pojavu među grupama uopšte. Skoro je nemoguće o njima pisati samo sa stanovišta muzičke kritike, pošto se njihove spisateljske/literarne ambicije često ravnopravno utrkuju sa muzičkim. Verovatno bi za njih vredelo smisliti pandan stripovskom izrazu „grafički roman“ – npr. nešto kao „tonski roman“ – i onda sa zadovoljstvom pratiti razvoj jarbolske naracije u zvučnom okruženju, što uopšte ne znači da se uz njih ne može glasno pevati.
Već uobičajeno, Jarboli CD EP-jem pune period između dva albuma, obeležavajući novu teriroriju. Na izdanju Uslovna sloboda pogađaju nas ne toliko novom muzičkom smelošću (duhovito spojeni elektronski instrumenti, bubnjevi i gitarske žice), koliko prigušeno-strasnim poetizovanjem svakodnevnice, u čemu očito nemaju pandana u svojoj generaciji. Jedinstven lirski poduhvat ovih pop akrobata sastoji se u praktikovanju ironičnog odmaka prelomljenog kroz toplinu, koju nemilice troše na sve junake svojih pesama – dok se ne zajunačite i vi sami, odnosno ne prepoznate da ste delimično opevani u ovoj ili onoj jarbolskoj pričici. Teško da postoji autorska snaga koja sa toliko simpatije za malog čoveka stoji na njegovoj strani dok beleži najispraznije momente ovdašnjeg postojanja, i to do te mere da bi Jarbole bilo najtačnije klasifikovati kao „humanistički pop“, kad bi to imalo nekog smisla.
Mada je svaka od četiri ponuđene nove pesme poseban elektro-akustičan ep, izdvajaju se naslovna numera sa svojim potencijalom iščašenog hita za svaku domaću top-listu i Ozbiljan čovek, tour de force ovog dela njihove karijere, u kome se do neslućenog vrhunca dovodi omiljeni motiv isprazne svakodnevice pretvorene u životni kredo. Vidim i znam meri unutrašnju pustoš bitovima dens numere sa gitarskim rifom, a Administrator svetske mreže javlja spada u ona off-off ludovanja koja ovakva usputna izdanja čine uzbudljivim: u njoj nam Danijel Kovač kao na ekskurziji koja već beskonačno traje, uz gitaru i ritam mašinu prede šaljivu priču o kraju sveta, o tome kako više niko ne sme da radi, o parama koje padaju s neba i bombonama koje rastu na drvetu, spreman da sa nama i sam poveruje u sve to, pošto je u pitanju laž koju je i tako lično izmislio – sve se završava, naravno, u ljubavnoj priči i Morzeovoj azbuci.
Teško je sasvim jasno opisati šta se sve dešava na novom izdanju Jarbola i zašto setni optimizam, kog praktikuju na već tri LP-ja i dva EP-ja, ovde dobija novi značaj, osim što je očito da je ovde bilo pesničkih motiva za više od četiri pesme, ali je – sasvim jarbolski – sve zgusnuto i nabijeno do pucanja. Uvođenje elektronskih instrumenata i amaterskog hora (Horkeškart), pomerilo ih je u predele u kojima nijedan domaći bend još nije bio. Ova nagla potraga za novim jezikom za iste poruke, pritom, nije nimalo isforsirana i samo zaoštrava samosvojan „arty“ pristup Jarbola, koji se konceptom rok benda koriste kao bilo kojim drugim umetničkim sredstvom. Krajnje je simpatično propratiti kako njihove pesme koje, kao najlepša tinejdžerska literatura, slede nečije odrastanje u gradu, vremenom dobijaju nove muzičke ruke i noge, onako kako sami Jarboli odrastaju. Dosadašnji pesnici svesno „siromaške“ estetike, dodali su na „jeftin“ instrumentarij rok benda jednako „jeftine“ elektronske instrumente. Ali, bez zavaravanja molim, sve je ovde namerno postavljeno kao „jeftino“ i „siromašno“, što je deo svesne odluke da se forma pokloni pred sadržajem.
Jedna od stvari kojima rok muzika treba da se ponosi je „story-telling“ škola, od Dylana naovamo, sa autorima koji su u tri minuta znali da nam ispričaju ceo film nečijeg života. Jarboli su trenutno naš najvažniji predstavnik ovog pristupa, koji podrazumeva fantastičan talenat za uklapanje zvuka/reči/slike, a njihova najbolja ostvarenja stoje uz rame svemu najboljem iz ove struje stare jugoslovenske rok muzike. Mali korak za Jarbole, ali zabavan za čovečanstvo.


Čitaoci našeg njuzletera i ove srede dobijaju ulaznice za bioskop i jedan izuzetan roman


„Madlenijanum“ ima novog direktora, Gordana Matića. Nije mu nametnut već ga je izabrao Upravni odbor, i ima biografiju koja uliva poverenje


Velika glumica Žilijet Binoš pričala je publici 19. Beldocsa o filmu „Unutar nas“, kreativnom eksperimentu sa koreografom Akramom Kanom, nakon koga su shvatili da bi ona želela da igra, a on da glumi


Ako na promociju dođe eventualno dva-tri novinara, a izdavač nema vremena i kapaciteta da posveti pažnju vašoj knjizi, kako će ona stići do čitalaca. Ili: zašto se izdavač ponaša kao da ne želi da je proda


Sekretarijat za kulturu je procenio da programi Udruženja dramskih umetnika Srbije ne zaslužuju ni dinar iz gradske kase, za razliku od nekih nepoznatih pravnih lica. Nije objasnio -zašto
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve