
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Četrdeset godina postojanja indie rock metuzalema Guided by Voices obeleženo je sa čak tri njihova originalna studijska albuma, izašla tokom ove iste 2023: La La Land u januaru, Welshpool Frillies u julu, te Nowhere to Go but Up i bukvalno pre neki dan. Ne može se pritom reći kako se radi o prvom poduhvatu takve vrste za uvažene veterane alternativnog rocka iz Dejtona u Ohaju. Osim što su umeli da uobičajeno objave dva ostvarenja godišnje – povremeno, i ne tako retko – dešavalo se da iz majstorske radionice Roberta Pollarda i prijatelja iskoče i po čitave tri ploče zaredom, kao prethodno recimo 2012, 2019. ili 2020.
Kada se ima na umu navedeni proizvodni potencijal ovih prekaljenih dejtonskih delija, jasno je da su Guided by Voices preteče svih potonjih primera umnožene autorske izuzetnosti, poput one koju su već prikazali Taylor Swift 2020, Lana Del Rey 2021, Bar Italia 2023, a o King Gizzard & the Lizard Wizard i njihovom petostrukom izdavačkom pregalaštvu samo u 2017. i 2022. – da i ne govorimo. Ali, Guided by Voices udarili su svemu tome izvesne temelje, bez ikakve sumnje, inficirajući i pop i rok kulturu svojim ambicioznim višestrukim stvaralačkim stremljenjima, a da ne trepnu.
Mimo gore pomenutog, nema na prvi pogled ničeg specijalnog u vezi sa ovim dugovečnim slacker velikanima, osim da su istorijski došli pre mnogo uočljivijih figura na srodnoj sceni 1980-ih tipa Dinosaur Jr, Pixies, Nirvane ili Pavement. Guided by Voices, kao odvažni pioniri indie rocka, nisu, nažalost, nikad okusili isplativost svoje slave ili bolje reći mukotrpno zasluženog ugleda, kao što se to dogodilo njihovim pobrojanim kolegama. Opet, u neku ruku, to se za njih pokazalo možda i spasonosnim, a za slušaoce po svoj prilici fascinantnim do dana današnjeg – Guided by Voices opstali su u nekom svom začaranom svetu prateći tok svesti one zabušantske generacije svojih ispisnika koja je širom Sjedinjenih Amerika pokazivala odlučnu nesklonost tome da radi od-9-do-5, prihvatajući ulazak u svet odraslih sa neskrivenom a(nti)patijom.
Pa, cela tinejdžerska civilizacija sa obe strane Atlantika poslednje dve decenije 20. veka provela je uostalom surfujući na sofi kod raznoraznih ortaka, zar ne? Izraz slacker, nastao još oko 1790. da opiše svojevrstan bunt ispoljen kroz bezvoljnost pri obavljanju posla u znak protesta, odjeknuo je i te kako gromko skoro dva veka kasnije, u doba nastajanja Guided by Voices, zahvatajući kao epidemija čitav jedan nesnađeni naraštaj.
Vremena su se otada promenila, totalno nezamislive zvučne mode zahvatile su muzičko izdavaštvo i top liste, ali Guided by Voices svejedno su preživeli poručujući svojim najnovijim delima kako su snažniji nego ikad. Ili, tačnije rečeno, kako je njihov jedini stalni član, pevač i glavni autor Robert Pollard rešio da na poprištu ostane po svaku cenu. Nema ničeg za žaljenje ili porugu u tom činu – samo herojstvo koje nikome ne duguje ništa osim svojim slušaocima.
Razmatrajući u tom duhu poslednji u ovogodišnjem trilingu albuma – Nowhere to Go but Up – možemo primetiti da se sva sila erudicije benda Guided by Voices uprla ovde da pokaže svoje moćne zube. Garažna frenetičnost, anglofilne harmonije što oživljavaju nekakve distorzirane The Beatles, a još i više melodioznost The Who i The Kinks u detaljima, arhaična energičnost Boba Moulda… šta bi čovek još mogao da poželi od jedne poštene rok ploče na ovom svetu koji je duboko zagazio u treći milenijum? Robert Pollard je od nekadašnjeg osobenjaka alternative izgradio sopstveni status umetničkog velkana i to isključivo čvrstom verom u svoju misiju.
Možda je ploča Nowhere to Go but Up upravo ona kojom treba započeti svoju ekspediciju na planeti Guided by Voices. Vredi truda, bez sve šale.
Ili što neko u komentarima reče: “Bobov um je katedrala beskrajne kreativnosti”. Vrlo lepo.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve