Svijet ne traži spasitelja

U Pragu je nedavno (4. listopada 2025) preminuo češki literarni genij židovskih korijena Ivan Klima, autor monumentalnog opusa (tridesetak romana, zbirki priča, eseja, drama, putopisa, publicistike, feljtona, autobiografskih i memoarskih zapisa, knjiga za djecu, među kojima se ističe slavni lik Krteka itd.), u kojem, bez ikakve sumnje, najmanje desetak naslova ima antologijsku vrijednost: ta se djela slobodno mogu svrstati u remek-djela češke, ali i srednjoistočne europske književnosti druge polovice 20. i početka 21. stoljeća. U svim nekrolozima objavljenim diljem svijeta povodom njegove smrti ističe se da su mu knjige prevedene na više od 30 svjetskih jezika, te je uz Milana Kunderu i Patrika Ouřednika (lingvist i pisac) najprevođeniji češki autor u svijetu, ali bez ogleda na to, nikada na globalnom planu nije doživio slavu svojih sunarodnjaka Škvoreckog, Hrabala ili Kundere.

ALHEMIČARSKI RECEPTI

Međutim, kao da za slavu nije previše mario. Na meti komunističkih vlasti, sustavno zabranjivan kao autor, šikaniran kao disident i ponižavan kao čovjek, usprkos svemu nije želio emigrirati i tako se odvojiti od jezika na kojem stvara. Povukao se u osamu, posvema posvećen svom unutrašnjem životu i književnom radu, uporno je i dosljedno ispisivao svoja djela i još za života, više nego zasluženo, stekao status klasika i, što je možda još i važnije, poštovanje svih, pa i onih (malobrojnih) sunarodnjaka kojima njegova literatura, prije svega u tematskom smislu baš i nije bila po ukusu. Originalan, kreativan, sjajan stilist raskošnog izričaja, nepatvorene iskrenosti začinjene suptilnim ironijskim humorom kao i nenametljivom mudrošću, razumijevanjem za čovjeka i sve njegove malobrojne uzlete i tako česte padove, bez suvišnih metafizičkih atrakcija i razmetanja demagoškim floskulama, grozio se tekstualnog banaliziranja i koketiranja sa općim mjestima. Možda je i to jedan od razloga za to što ga je šira, posebice inozemna čitateljska publika teže prihvaćala. Jednostavno, Klima je u epohi površnosti bio istinski mislilac, u svijetu posvemašnje duhovne i ideološke raspolućenosti i raspamećenosti, u društvu protiv čovjeka ili bez njega uporno je tragao za ljudskošću, a književnost je doživljavao kao jedini humani horizont bivanja, duhovno pribježište. Dakako, samo do one mjere do koje smo spremni za “poštenu, radikalnu i dosljednu” iskrenost i utoliko je do najtananijih detalja secirao vlastitu dušu, tijelo, osjećaje, misli, postupke, uvjeren kako samo i jedino tako, ne štedeći se i do kraja razotkrivajući svoje biće i njegovi čitatelji mogu u “prisnosti s iskrenošću” njegovih riječi i rečenica, kao u zrcalu, ugledati i vlastiti lik. Naravno, to prepoznavanje nikada nije ugodno, često zna biti izrazito tegobno, pa i pogubno, ali i ljekovito. A Klima je svojom literaturom poput nekakvog maga, praškog, židovskog alkemičara rudolfinske epohe, ispisivao “recepte” za još ono malo duše što se skriva u nama kako ne bi posvema usahnula i nestala.

PERSONA NON GRATA

Ivan Klima (pravim prezimenom Kauders) rodio se u Pragu 14. rujna 1931. godine, u obitelji sekularnih Židova. Njegov otac Vilem, inženjer elektrotehnike, bio je međunarodno priznat stručnjak i poznati inovator, a majka Marta, koja je govorila pet jezika, službovala je kao sekretarica u jednoj velikoj međunarodnoj korporaciji. U jeku antisemitskog ludila i krize oko Sudeta, shvativši što Hitler namjerava, Vilem je prihvatio poziv iz Liverpoola da se s obitelji preseli u Englesku i tamo nastavi raditi, ali nije želio napustiti Prag dok ne osigura vizu i za svoju staru i bolesnu majku; međutim, nacisti su bili brži, 15. ožujka 1938. okupirali su Češku, koju obitelj Klima nakon toga više nije smjela niti mogla napustiti. Doslovno istog dana kada su nacisti ušli u Prag, gestapovci su pokucali na njihova vrata, tražeći Ivanove ujake (dva su majčina brata bila članovi CK KPČ, kasnije uhićena i strijeljana), da bi ubrzo i sami kao Židovi potpali pod antižidovske zakone, kada počinje i njihova obiteljska kalvarija. Ivanu je bilo zabranjeno pohađati školu, posjećivati kino predstave, otac i majka su izgubili posao i prihode, ali zahvaljujući pomoći prijatelja i susjeda nekako su ipak preživljavali, dok ih u studenom 1941. nisu deportirali u koncentracijski logor u Terezinu, gdje je Vilem dobio zaduženje brinuti o održavanju postrojenja za uredno i redovito napajanje grada (i logora) električnom energijom, a majka je organizirala različite obrazovne i kulturne aktivnosti za interniranu židovsku djecu. Samo zahvaljujući Vilemu i dužnosti koju je obavljao na zadovoljstvo logorskih vlasti, Ivan, njegov (sedam godina) mlađi brat i majka nisu bili transportirani u Auschwitz, da bi na koncu svi nekakvim čudom preživjeli četverogodišnji logorski pakao i vratili se u Prag, dok su svi ostali brojni članovi šire porodice pobijeni u raznim nacističkim stratištima u Poljskoj. Ivan je po povratku u rodni grad nastavio školovanje (u logoru ga je majka podučavala engleskom, njemačkom i francuskom jeziku, koje je odlično svladao) i već je u gimnaziji iskazao talent za pisanje, kojim se počeo baviti u logoru, kako bi zabilježio i opisao traumatične događaje oko sebe i u sebi. Nakon mature upisao je studij filologije (1952–1956) na Karlovom sveučilištu (gdje se oduševljavao predavanjima Jana Mukařovskog), a u međuvremenu se (1953) učlanio u KP Čehoslovačke, paradoksalno upravo u vrijeme kada su mu komunisti uhitili oca i u montiranom ga političkom procesu osudili na 18 mjeseci zatvora. Još tijekom studija počeo je objavljivati radove u najuglednijim češkim literarnim časopisima, a od 1959. godine, kada je postao urednik u najvećem državnom izdavačkom poduzeću “Československý spisovatel”, počinje i njegova “službena” spisateljska karijera. Godine 1960. objavio je svoju prvu knjiga priča Prekrasan dan, s temama o osamljenosti i varijacijama na Holokaust. Ali to je i vrijeme kada se razočaran u dogmatsko licemjerje komunističke ideologije definitivno distancirao od partije, da bi se nekoliko godina kasnije na IV Kongresu Saveza čehoslovačkih pisaca (1967) našao u grupi pisaca koji su otvoreno zahtijevali ukidanje cenzure, nakon čega je bio izbačen iz KPČ. Tijekom Praškog proljeća 1968, Dubčekova reformistička struja ovu je odluku poništila, a on je 1969. sa suprugom Helenom otputovao u SAD, kao gostujući profesor na sveučilištu “Ann Arbor” u Michigenu, da bi ga po povratku u domovinu 1970. (nije želio ostati u Americi, iako su mu nudili azil), neostaljinski režim Gustava Husaka, instaliran nakon sovjetske vojne intervencije, iznova izbacio iz partije ali i proglasio personom non grata: oduzeta mu je bila putovnica, izgubio je posao i našao se na indeksu zabranjenih autora, a sve ranije objavljene knjige preko noći su povučene iz svih biblioteka.

PISANJE KAO OTPOR

Ali Klima se nije predavao i dalje je (puno) pisao, objavljivao u disidentskom samizdatu (uglavnom u čuvenoj ediciji “Petlice”), čak je pokrenuo i ilegalni underground časopis Obsah, a uz pomoć njemačkog veleposlanstva u Pragu “švercao” je svoje tekstove, ali i tekstove ostalih disidenata na Zapad, gdje su potom bili tiskani u češkim egzilantskim časopisima ili kod uglednih njemačkih, engleskih i francuskih izdavača. Iako pod stalnom paskom StB (tajne policije), u svom je stanu organizirao okupljanja zabranjenih autora (Ludvik Vaculik, rabin Karel Sidon, Karel Pecka, Jan Trefulka i drugi), često su ga privodili na saslušavanja, ali začudo nikada ga nisu osudili na dužu zatvorsku kaznu. Iako su ga ucjenjivali (Ivan je imao brojne vanbačne ljubavne avanture) kako bi ga prisilili na konfidentsku “suradnju”, on je to rezolutno odbijao i po općem priznanju (što je postalo razvidno nakon otvaranja policijskih dosjea) iznimno se hrabro držao pred policijskim prijetnjama i torturama. Za razliku od svoje supruge, nije potpisao glasovitu Havel-Patočkinu “Povelju 77”, zamjerajući joj da nije dovoljno oštra prema komunističkom režimu, što ga je izoliralo od raznih disidentskih kružoka, a i on se postupno sve više udaljavao od kolega po peru, smatrajući kako nema smisla gubiti vrijeme na “jalove” političke akcije, već svoje nezadovoljstvo treba jasno kritički artikulirati u knjigama i drugim publicističkim tekstovima, jer im je doseg i veći i širi. Kako bi preživio, jer do honorara od inozemnih nakladnika teško je dolazio, radio je najrazličitije fizičke poslove, godinama i kao gradski smetlar, ali sva je ta iskustva maestralno “ugrađivao” u svoju literaturu. Primjerice njegov roman Ljubav i smeće, napisan pri kraju takozvane normalizacije (izašlo u samizdatu 1987, a godinu potom i u egzilu), koju je Klima nazvao “umornom diktaturom”, spada među najljepše i najpoetičnije romane napisane u povijesti češke, ali i srednjoeuropske književnosti (odnedavno roman je preveden i na hrvatski kod zagrebačkog izdavača “Disput”). Tek nakon Baršunaste revolucije 1989. godine, Klimine zabranjene knjige počele su se tiskati i u Čehoslovačkoj, i to u visokim nakladama od nekoliko stotina tisuća primjeraka, a ujedno je bio izabran za predsjednika češkog PEN (do 1993) da bi mu ubrzo nakon toga počela izlaziti i kritički uređena sabrana djela: 2002. odnosno 2010. godine dobio je dvije najprestižnije češke književne nagrade: “Franz Kafka”, za cjeloživotno djelo i za roman o životu Karela Čapeka Veliko doba mora imati i velika ubojstva, i “Magnesia Litera”, za autobiografiju Moje ludo doba (u dva obimna toma), u kojoj je na impresivan način, kroz osobnu tragediju ali i golgotu vlastite obitelji i prijatelja ispisao kroniku nacističke okupacije, komunističkog razdoblja, kao i disidentskog pokreta u Čehoslovačkoj do rušenja Berlinskog zida.

Na Zapadu, u književno-kritičarskim krugovima Pariza, Londona i Berlina, Klimin se roman Sudac na kušnji (iz 1986) dugo vremena smatrao “najbolje ikada napisanim romanom sredjnoistočne Europe”, u kojem je pratio usud sudije Adama Kindla, od djetinjstva preko terezinskog geta, sve do vremena kada počinje obnašati sudačku dužnost, a ujedno propituje i političku pozadinu komunističke strahovlade u kojoj se, uz blagu dozu dobrohotnog cinizma prepliću društvena, moralna, ali i bračna kriza glavnog antijunaka. Iz niza Kliminih sjajnih djela napisanih u doba komunizma i dissenta, svakako bi još trebalo izdvojiti knjige novela Ljubavnici za jednu noć (1964) i Ljubavnici za jedan dan (čiji je slog cenzurom uništen i knjiga se pojavila tek u Londonu 1985), kao i roman Ljubavno ljeto (samizdat 1973; odnosno Toronto 1979), te briljantnu satiru “ukrašenu” autobiografskim crticama Moja vesela jutra (Toronto, 1979). Važnu “stavku” u njegovoj bibliografiji zauzima i drama Amerika, “poetski koncert za četiri ruke”, zapravo genijalna adaptacija Kafkina djela (iz 1974) koju je napisao zajedno s Pavelom Kohoutom, drugim velikanom češke “podzemne kulture”.

Po padu komunizma, Klima kao da je stvaralački eksplodirao, zaredala su nova sjajna djela, ali ograničen prostor dozvoljava mi spomenuti samo ona osobito mi bliska: Čekanje na tamu, čekanje na svjetlo (1993), roman u kojem kroz tri lika (televizijski kamerman, osuđenik na smrt i Gustav Husak) razmatra tematiku ljubavi. Potom romani Posljednji stupanj iskrenosti (1996), Ni svetac, niti anđeo (1999) i Premijer i anđeo (2003), u kojima kombinirajući faktografiju i “beletristiku” analizira pitanja “socijalnog inženjeringa” i raspravlja o moralnim dilemama patologije moći i etičkim problemima ljudske prirode, secirajući, prije svega, pojam (ne)iskrenosti. Ispisujući upečatljive stranice o anatomiji ljudske destruktivnosti, u zaključku svojih memoara napisao je: “Nakon pada komunizma bile su mi nuđene razne visoke funkcije, ali sve sam ih odbio, jer me je iskustvo podučilo: kao što se čovjek može osjećati slobodnim i u ropstvu, jednako tako može se ponašati neslobodno u slobodnim uvjetima… Jedno kratko vrijeme sam vjerovao kako je zadaća svakog pristojnog čovjeka, ukoliko ne želi profućkati život, (su)djelovati u spašavanju svijeta, dok nisam shvatio da svijet ne traži spasitelje, ne treba proroke, treba samo radinost, pristojnost, osjećajnost i poniznost. A svojim pisanjem jedino i upravo to sam nastojao postići.” I uistinu, jedan je od rijetkih koji su to svojim pisanjem i životom vjerodostojno (po)svjedočili.