Devedesetih je to u Holivudu postala praksa: ako neka televizijska serija postigne veliki uspjeh, po njoj se poslije snimi igrani film koji se prikazuje u bioskopima. Primjera je mnogo, a dva koja prva padaju na pamet su Dosije iks te Seks i grad. Mi smo se, ovdje, toga sjetili prije. Bolji život, serija koju su scenaristički potpisali Siniša i Ljiljana Pavić, a čije su brojne epizode režirala trojica režisera (Mihailo Vukobratović, Andrija Đukić i Aleksandar Đorđević) počela se prikazivati 1987. godine. Nakon velikog uspjeha, dvije godine kasnije, 1989, dakle, snimljen je igrani film Bolji život koji je uspješno isprikazivan u kinima širom krizirane Jugoslavije. Jedan od najbolje upamćenih dijaloga iz filma dio je scene koja svoju popularnost, između ostalog, duguje mogućnosti da se s njom identifikuju silni jugoslovenski radni ljudi i građani. Dragiša Popović zvani Giga traži od svoje sekretarice Živadinke (odmilja – Žarka) da otkuca nešto na pisaćoj mašini. Ona odbija, kaže mu da kuca sam i nastavlja: „A mi idemo u Trst!“ Giga je zbunjen: „Ko, bre, ide u Trst?“ Žarka pojašnjava: „Većina, i to dvotrećinska većina. Uzimamo dva dana i ciao, ragazzi.“
VOJSKA I LUTKICE: Vrtila se ova scena, čini mi se, i u televizijskom trejleru za film, pa je i to, možda, razlog što se tako dobro pamti. Nije, međutim, jedini razlog. Vrijeme radnje je uoči osmog marta, a po staroj dobroj socijalističkoj tradiciji to je formalno (bio) radni dan koji se obilježava – neradno. Ipak, socijalizam je već umro, a to ljudima (i ženama) još niko nije rekao. Ima nečeg od prologa jugoslovenskoj tranziciji u tom sučeljavanju Trsta (kao koncepta) i većine, i to dvotrećinske (opet kao koncepta). Nema više onog svijeta, one zemlje i onog života, pa valjda zato Giga, blažen među ženama, i ne odlazi u Trst, nego u Solun. I Solun i Trst su gradovi na rubu našeg svijeta, jednom nogom u njemu, drugom izvan njega, s jakom simboličkom popudbinom čija je snaga suštinski vezana za svjetske ratove. Za socijalističku Jugoslaviju, Titovu Jugoslaviju, skovanu i zakovanu u Drugom svjetskom ratu, Trst je najprije bio nazapadniji naš grad, najzapadniji grad koji smo oslobodili, da bi poslije postao najistočnija tačka svijeta kojem nismo do kraja pripadali, ali smo mu težili. Ta dva Trsta su, više usput nego namjerno, opjevala dvojica sarajevskih pjevača. Potonji se naslućuje iz onog prološkog stiha Zdravka Čolića Izgledaš mi kao lutkica iz Trsta, a prvi je opet skiciran u uvodnim stihovima druge po redu pjesme Zabranjenog pušenja o porodici s Koševa čiji se pater familias zove Dragan; to je ono kad Nele Karajlić kaže: Čet’rest pete njega je primila partija, a s vojskom je ušo u Trst. Nastavak ove pjesme, njen sljedeći stih (Sada ulazi na vrata komesarijata/ A prima ga Crveni krst), nije također lišen veze s Trstom. Propašću našeg svijeta, naime, propašću svijeta u kojem su simbol skockanosti bile lutkice iz Trsta, propala je jedna vizija Trsta, ali i jedan stvarni Trst. Najbolje se to vidi na trgu Ponte Roso, toj nekad famoznoj adresi trgovačkog turizma. Danas je na Ponte Rosu tek nekolicina slabo posjećenih kafića, pokoja cvjećara, a staru slavu čuva tek jedna tezga. To zapravo i nije prava tezga, nego nekakva deka raširena preko kamena, dok su po njoj poslagane loše kopije markiranih sunčanih naočala, ženskih torbi, nesesera i sličnih, kako se to moderno kaže, asesoara. Mladi visoki crnac koji drži objekat nervozno gleda lijevo-desno kao da želi preći ulicu, više se, izgleda, boji policije, nego što želi privući mušterije, kojih ionako nema.
DVOSTRUKA DUŠA: Što su nekad bili trgovina i šverc, sad je postala kultura. Ne važi to samo za Trst, uostalom, ali je to d(r)uga priča. Najfrekventniji plakati u Trstu su plakati za tri koncerta koja će se održati u idućih mjesec, mjesec i po. Najprije nastupa Emir Kusturica sa No Smoking orkestrom, zatim Gogol Bordello, a naposljetku i Goran Bregović. Tu u Trstu oni će privući i lokalnu publiku iz sjeverne Italije, ali i fanove iz Slovenije i Hrvatske. Uvijek je Trst imao, kako su govorili njegovi najveći pisci, dvostruku dušu. A riječi najvećih tršćanskih pisaca ne treba zanemariti. Dvojica njih – Italo Zvevo i Umberto Saba – načinili su od Trsta, kako kaže njihov nasljednik Klaudio Magris, prijestolnicu svjetske književnosti. Ne treba, međutim, zaboraviti ni Džojsove tršćanske dane. Muvam se po knjižari u centru. Na počasnim pozicijama globalni bestseleri u prevodu na talijanski. Danas je i dizajn korica uglavnom isti svugdje u svijetu. To je valjda ta globalizacija. Ipak, na velikoj polici odmah uz ulazna vrata je i knjiga malo većeg formata s poznatim licem na koricama, licem koje ne spada u priču o instant kulturi. Lice je to pisca knjige koju superlativnom blurb frazom preporučuje Erik Hobsbaum, knjige objavljene krajem 2011. godine, što se zove La guerra rivoluzionaria jugoslava (1941–1945 – Ricordi e riflessioni). Piscu je ime Milovan Đilas (ili, kako na koricama piše, Djilas). Ne znam zašto, ali milo mi je vidjeti prevod Revolucionarnog rata objavljen prije samo nekoliko mjeseci, slučajno ili ne, baš o stogodišnjici Đilasovog rođenja. Milo mi je također i vidjeti kako je jedan od specijaliteta u nekoliko tršćanskih restorana jelo koje se zove cevapcici griglie.
MLADENKA NA MOLU: Trst je grad ponosan na tradiciju pa se kafane regularno diče godinom osnivanja. Kafana Urbanis, recimo, tik uz veliki glavni trg što izlazi na more, osnovana je 1832. godine. Pretprošle subote, devetog juna, dakle, tamo je održano finale nekakvog NBA talijanskog školskog kupa. Nasred trga ogromna gumena kocka u NBA (plavo-bijelo-crvenim) bojama sa siluetom košarkaša baziranoj, kažu, na liku Džerija Vesta. Tu su i montažni tereni za košarku na otvorenom. Sve je blještavo, kičasto i šareno. Glomazne austrougarske zgrade što omeđuju trg su veličanstvene, ali u ovom kontekstu jedva primjetne. Maketa je to priče o Americi i Evropi rekao bi kakav desničarski kulturpesimista. Sutradan, u nedjelju, jeste pravi sportski dan. U šest popodne na Evropskom fudbalskom prvenstvu igraju Italija i Španija. Već oko podneva, u kafanskim baštama s televizorima, na skoro svakom stolu papirić sa obaviješću da je sto od pola šest – rezervisan. Finale Rolan Garosa tu dođe kao uvertira. Tenis se igra za vrijeme sijeste. U kafiću kod Ponte Rosa, blizu pravoslavne crkve, meč gleda skupina klinaca, s njima je pokrupna djevojčica u majici dizajniranoj u bojama srpske zastave s likom Vuka Karadžića na prsima. Prigodno, kiša prekida tenis taman uoči fudbala. U pet minuta se stvara gužva. Sitan proćelav tip, valjda gazda, s konobarima užurbano iznosi stolice iz kafane napolje. Sad to manje liči na kafansku baštu, a više na kino na otvorenom. Hitri rafali dosjetki i isprekidan smijeh dok se sviraju himne, a spiker čita sastave. Pije se pivo. Birra Moretti se pravi još od 1859. godine, a pakuje se u flašama od dvije trećine litra; šest koma šest deca – dobra mjera. Kad krene utakmica kreće i galama, kolektivni uzdasi i aplauzi. Većina, naravno, navija za Italiju, ali Španci su uočljiviji. Pet-šest tinejdžera, valjda turisti, u dresovima, s visokim kapama i zastavama. Svi su glasni i posvećeni, ali nema nervoze ni animoziteta. Nedjelja je, kasno popodne, blaga sparina, ulice uglavnom puste, osim ovih televizijskih kongregacija, scena filmska, blago žanrovska, onako felinijevska. Nije ipak da uopšte nema šetača. Prođu neke bakice, polako, nogu za nogom, onako sređene i namirisane, bivše lutkice iz Trsta. Prođe i poneki par; zaljubljeni muškarci isprva često zaborave na fudbal. Prolaze pored ekrana pa uspore, da vide rezultat i malo pogledaju igru. Ženska stane pred sami ekran, zakloni vidik onima što sjede, pa joj on nježno stavi ruku na mišicu i povuče je u stranu, prema sebi. Prođu i vlasnici pasa što svoje ljubimce izvode u šetnju. Prođu i lokalni prodavci plastičnih điđa, uglavnom upaljača i privjesaka (ili upaljača na privjescima). Prošao je, i to nekoliko puta, i neki lokalni ludak, pogrbljen i zadubljen u glasan razgovor sam sa sobom, ogrnut šalom Crvene zvezde. Poslije utakmice šetnja prema luci. Susret s bronzanim Umbertom Sabom. Tu blizu, neki njegov prezimenjak, dottore, drži studio dentistico. Lijepe su tršćanske ulice u sumraku, dok se posljednje zrake sunca odbijaju o bijele drvene kapke na prozorima. Na parkiralištima više vespi nego auta. Dok horizont postaje ljubičast, djevojka u vjenčanici, korača prema molu. Slijede je djevojka i dva mladića. Jedan ima fotoaparat. Mladenka jedina žuri. Zna: plava će brzo preći u crnu. Na tren je sama uz rub mola, kao kakva cartoon Ifigenija. Lijepa je, crnpurasta. Usidreni brodići u luci sjećaju na Ilijadu. Jednom je na pramcu naslikana velika glava Homera Simpsona.
