Nedavno je nas, sve istinske štovatelje literature, rastužila vijest iz Toronta u kojem je 25. kolovoza ove (2025) godine preminula Zdena Salivarová-Škvorecká, legenda češkog i prva dama srednjoeuropskog književnog i izdavačkog egzila, žena koja je zračila ogromnom stvaralačkom energijom, bistrim, kritičkim, a opet tako izrazito (samo)ironijskim umom i plijenila “švejkovskim” humorom i vedrim duhom. Rasna spisateljica koja je puno (na)pisala, ali (relativno) malo objavljivala, jer je kao “okorjeli” perfekcionist u javnost “puštala” samo one tekstove za koje je bila uvjerena kako “nisu samo lijepo sročena igra riječi”, već imaju jasnu i zbiljsku humanističku poruku i umjetničku vrijednost. Kao spisateljica živjela je u sjeni literature svog u svijetu slavljenog i uvažavanog supruga Josefa Škvoreckog (vjenčali su se nakon samo tri mjeseca poznanstva,1958), nedvojbeno pisca koji je svojim životnim usudom, fascinantnim djelom i genijalnim opusom (Kukavice, Oklopni bataljon, Lavica, Mirakl, Inženjeri ljudskih duša, Scherzo capriccioso, Legenda Emöke, Sjajna sezona itd.) dao pečat našoj epohi. Nakon što je s mužem 1969. godine (dok su bili u SAD na studijskom boravku) odlučila emigrirati iz Čehoslovačke u kojoj su Sovjeti vojnom intervencijom (kolovoz 1968) ugušili Praško proljeće i Dubčekov pokušaj uspostave “socijalizma s ljudskim likom”, svjesno je, po dolasku u Kanadu, koju su izabrali kao novu domovinu, žrtvovala svoj veliki književni talent i upustila se u neizvjesnu izdavačku avanturu kako bi za obitelj osigurala skromna materijalna sredstva za život i tako suprugu omogućila da se potpuno posveti pisanju. Odmah po dolasku u Toronto osnovala je (1969) vlastitu nakladničku kuću “Sixty-Eight Publisher” (u kojoj je sama obavljala sve poslove: od izbora autora i pisanja vlastitih knjiga, preko tehničke i grafičke opreme, do čistačice) i počela s tiskanjem djela svoga supruga (koja zarad cenzure nije mogao ranije objaviti u Pragu), kao i čeških, slovačkih i drugih važnih srednjoeuropskih autora u egzilu, ali i onih koji su živjeli “iza željezne zavjese”, a u vlastitoj zemlji im je kao disidentima bilo zabranjeno objavljivanje. Od 1969. sve do “samozatvaranja” 1993. godine, nakon “Baršunaste revolucije” i sloma komunizma u Srednjoj Europi (1989), kada zapravo prestaje potreba za takvom vrstom izdavaštva, Zdena je objavila oko 300 naslova egzilnih autora i disidentskih samizdata (Vaclav Havel, Vaclav Černy, Ferdinand Peroutka, Jiři Voskovec, Egon Hostovsky, Erazim Kohak, Ivan Diviš, Milan Kundera, Ludvik Vaculik itd.). Zahvaljujući nepokolebljivoj upornosti i viziji, brojnim kapitalnim izdanjima, kao i ugledu supruga kao velikog pisca, što je sve čitateljima da(va)lo povjerenje da će se upoznati s vrijednim knjigama, usprkos silnim materijalnim teškoćama i političkim pritiscima (češke komunističke vlasti su im 1978. oduzele državljanstvo i preko svojih tajnih službe stalno spletkarile i “podmetale nogu” kod kanadskih vlasti), njezina je izdavačka kuća izrasla u nezaobilaznu instituciju, pravi spomenik češke i srednjoeuropske egzilne kulture. Uz slavni poljski “Instytut Literacki”, kojeg je u Maison Laffitteu kod Pariza osnovao i vodio Jerzy Giedrojć, postala je najvažnijom srednjoeuropskom “arhivom sjećanja i velikom bibliotekom zabranjenih knjiga”, od kojih mnoge vjerojatno nikad ne bi ugledale svjetlo dana bez postojanja ova dva izdavača koji su tako “za povijest sačuvali veličanstvenu egzilnu i disidentsku literaturu i kulturu kojima su u zatvorenom socijalističkom sustavu Arhipelaga Gulag prijetili programirani zaborav i temeljito uništenje”.
KLASNO NEPODOBNA
Zdena Salivarová se rodila u Pragu 21.l istopada 1933, kao kćerka uglednog knjižara i nakladnika Jaroslava Salivara, kojeg su komunističke vlasti, nakon prevrata u veljači 1948. godine, uhitile kao “neprijatelja režima” i koji je odmah po izlasku iz zatvora emigrirao u SAD, gdje je 1969. i umro u New Yorku a da nikada više nije vidio suprugu i djecu. Stariji sin Lumira također je zbog ilegalnog pokušaja prelaska granice bio uhićen (1949.) i kao uznik proveo je deset teških godina u radnom logoru, u rudniku urana Jachymov. Kasnije, po izlasku iz zatvora, uspio je pobjeći iz zemlje i dobiti azil u Kanadi, gdje je pokrenuo novine na češkom jeziku, a po dolasku sestre surađivao s njezinom izdavačkom kućom. Zajedno sa sestrom i njezinim mužem pisao je zapažene članke za kulturni prilog egzilnog časopisa “Telegram”. Nakon svršene gimnazije (1952), Zdeni, kao pripadnici “poražene kontrarevolucionarne građanske klase”, nije bilo dozvoljeno studirati, pa je, kako bi mogla izdržavati bolesnu majku, mlađu sestru i brata, kao vrsna pjevačica i plesačica iznimno lijepa i privlačna izgleda počela nastupati u Čehoslovačkom plesnom i pjevačkom državnom zboru, i to je trajalo sve do 1961, kada ga je napustila nezadovoljna statusom i stalnom diskriminacijom, jer joj je policija zarad sumnjive klasne pripadnosti branila nastupati sa zborom u inozemstvu, a kada su je ponovo izostavili sa spiska za gostovanje u Finskoj, prekipjelo joj je. Okrenula se prevođenju francuske literature. Iako je savršeno (o)vladala francuskim jezikom, uglavnom je prevodila detektivske priče Georgesa Simenona, jer su se ti prijevodi najbolje plaćali. Tih godina (u prosincu 1958) StB/Služba državne sigurnosti registrirala je Zdenu u svoju kartoteku “potencijalno sumnjivih” osoba, često je pozivala na beskonačna saslušavanja, da bi nakon Baršunaste revolucije, tijekom 1992. bio obznanjen takozvani Cibulkin imenik, fabricirani dokument tajne policije u kojem se, bez ikakvih dokaza našlo i njezino ime kao agenta, nakon čega je tužila autora ove prljave političko-špijunske rabote i na sudu “istjerala pravdu”, odnosno njezino je ime u Ministarstvu unutrašnjih poslova izbrisano sa ovog sramotnog spiska. Cijelu ovu mučnu aferu opisala je 1993. u antologiji Oklevetana (Osočeni), koju je sastavila od autentičnih priča osoba nepravedno optuženih za suradnju s “estebacima”, odnosno sa StB, da bi iste godine (zajedno sa suprugom) od predsjednika države Vaclava Havela dobila visoko odličje Bijelog lava trećeg reda za zasluge u promociji i širenju češke literature u svijetu.
GLUMA I PISANJE
Nakon napuštanja zbora počela je glumiti u avangardnom praškom teatru “Laterna magica”, kasnije i u kazalištu “Paravan”, jedno je vrijeme bila i članica popularne ženske vokalne grupe “Inkognito kvartet”, a čim su komunističke vlasti sredinom šezdesetih godina, u eri blage destaljinizacije društva i Dubčekova uspona u partijskoj hijerarhiji, omogućile djeci iz građanskih obitelji slobodan upis na studije, počela je studirati (1965) dramaturgiju na čuvenoj Filmskoj akademiji (FAMU) u Pragu, gdje joj je, kao tada mladi profesor, predavao i Milan Kundera, s kojim se na seminarima stalno sporila, ali usprkos tomu, po njegovom osobnom priznanju, Zdena mu je bila najbolja i najdraža studentica. U to je doba počela i glumiti na filmu, istina manje ali zapažene uloge, poput kokete u djelu O svečanostima i gostima (O slavnosti a hostech iz 1966) u režiji Jana Nemeca, odnosno nevjeste u Svećenikovom kraju (Fararuv konec iz 1968), u režiji Evalda Schorma.
Prve prozne tekstove Zdena je objavila početkom šezdesetih godina u raznim književnim časopisima, a kasnije, kada je emigrirala, redovito je pisala za pariška “Svjedočenja” (Svedectvi), pod uredništvom barda češkog egzila Pavela Tigrida (u tom je časopisu objavila i scenario za nikada snimljeni film, prema vlastitoj priči “Posjeta”/”Navšteva”), uz poljsku “Kulturu” i ruski “Kontinent” A. Solženjicina, možda najbolje egzilne časopise uopće, da bi 1968. debitirala knjigom Gospodsko putovanje (Panska jizda), triptihom novela koje su zapravo polemička replika na Kunderine Smiješne ljubavi, gdje se kroz tragikomičan prikaz odnos muža i žene s puno duha i humora narugala velikom češkom piscu i njegovom mačističkom pristupu ženama, i uopće načinu tretiranja ove složene tematike. Tijekom 1976. objavila je novelu “Nebo, pakao, raj” (“Nebe, peklo, raj”), koja je kasnije (1991) dobila i televizijsku verziju u režiji Zdeneka Potužila, a njezino posljednje veliko djelo je epistolarni roman Đubrište zemlje (Hnuj zeme), objavljen 1994. na temu emigracije. Međutim, Zdenino najbolje djelo je roman Glupača (Honzlova) iz 1972. godine, u kojem ima dosta autobiografskih elemenata i koji je postao kultnom knjigom mnogih čeških generacija, kako onih u egzilu tako i u domovini, jer se knjiga raznim podzemnim kanalima masovno krijumčarila u Čehoslovačku. Glupača se danas smatra jednom od temeljnih knjiga češke kulture i spada među najbolja prozna ostvarenja češke literature dvadesetog stoljeća. Salivarová je u tom romanu na maestralan način ispisala razornu kritiku (neo)staljinskog sustava i opisala mučnu borbu glavne junakinje (plesačice u folklornom društvu), žene slobodnih pogleda i jake unutarnje snage, sa represivnim režimom, pokušavajući kroz njezin lik dati odgovor na pitanje: kako i u kojoj se uopće mjeri bespomoćan pojedinac može oduprijeti svim tim silnim fizičkim i psihičkim pritiscima, kako im odoljeti i ostati vjeran temeljnim ljudskim, etičkim principima i moralnim vrijednostima. Roman je programatski naslovljen Honzlova, jer u češkom jeziku riječi “honza/honzik”, već prema kontekstu, označavaju totalnog bedaka, priglupu a umišljenu osobu, ili pak prostodušnog, naivnog glupavka, čime je željela “podebljati” tragediju i apsurd života u ideologijom okovanom društvu i nemogućnost pojedinca da suštinski shvati besmisao koji je prinuđen živjeti.
SPISI U “ČETIRI RUKE”
Zajedno sa suprugom (na)pisala je (1999–2004) zabavnu i kod publike rado čitanu krimi, detektivsku pentalogiju “susretanja s ubojstvima”, a posljednji od tih romana, Susret u Pragu, s ubojstvom (Setkani v Praze, s vraždou), pretočen je (2008) u igrani i kod publike rado gledani film u režiji Jitke Nemcove. Međutim, među njihovim zajedničkim knjigama, ali i u povijesti češke književnosti, posebno mjesto ima Samožerbuch (Toronto, 1977), djelo čiji je naziv teško smisleno prevesti, igra riječi koja označava knjigu koja “samu sebe ždere”, poništava, ili koja se “sama sebi divi” (po Zdeninim riječima tvorac te sintagme njihova je velika prijateljica, slavna češka šansonjerka i svjetski ugledna jazz pjevačica Eva Pilarova), a zapravo je u “ritmu bluza”, fantastičnim stilom ispisana autoironična povijest njihove izdavačke kuća, njezinih i Josefovih romana, kao i cijele jedne “izgubljene generacije” vezane za 1968. godinu. To je ujedno i duhovita a gorka priča o egzilu kao iznova pronađenoj slobodi, ali ujedno i žal za Pragom, Češkom i oduzetim godinama života koji se više ne može, niti će se više ikada moći vratiti. Zdena Salivarová svojim je sveukupnim djelo(vanje)m ispisala nenadmašnu elegiju o “suvišnim ljudima” komunističke ere, koji bijeg od pakla stvarnosti pronalaze u “unutrašnjoj emigraciji”, ili pak u bijegu preko granice, u inozemstvo, jer kako je to u sjajnom ogledu “At home in Exil” (“U izgnanstvu kod kuće”) zapisao Josef Škvorecký, nijedno izgnanstvo nije isto: tamo gdje pisac može slobodno objavljivati svoje knjige i otvoreno govoriti što misli, tu se jedino i osjeća kao kod kuće. A tu su slobodu zajednički, ali svako na svoj način otkri(va)li Josef Škvorecký i Zdena Salivarová.
Ovog oktobra „Vreme“ slavi i časti – čak 35 odsto popusta za naš 35. rođendan! Važi za polugodišnje i godišnje pretplate. Pretplatite se sada!
