Slamčica svetlosti u malteru

U “Ibarskim novinama” 1972. godine objavljen je naučnofantastični rad Invazija. Jedanaest godina kasnije autor tog rada objaviće i prvu priču i to u časopisu “Oktobar”, a potom će, zagledan u Žiču kroz prozor seoske biblioteke, napisati dva velika romana koji će na izuzetan način označiti kraj srpske književnosti 20. vijeka. Pisao je Goran Petrović i prije Opsade crkve Svetog Spasa i poslije Sitničarnice “Kod srećne ruke”, ali ta su dva romana poput Savine kelije u kojoj se nalaze četiri prozora koji se pružaju u četiri glavna smjera vremena. Sa njima je srpski roman 20. vijeka – potpun.

Goran Petrović je bio graditelj i to posljednji takve vrste. Bio je neumorni kovač, osjetljivi rizničar i revnosni kelijot. Znao je, poput žičkih monaha iz Opsade, koliko je koja riječ teška. Goran Petrović je bio vrhunski arhitekta, posvećeni inženjer, strpljivi hirurg. Mnogo puta sam zamišljao kako riječi pronađene u zaboravljenim žitijima, hagiografijama i pohvalama pincetom, pažljivo i predano, prislanja uz određenu imenicu ili glagol. Na koncu vijeka, kada se sve rasipalo, kada smo postali taoci “nečije umišljenosti da su znanja konačna, a vremena omeđena”, krenuli smo, još jednom, zahvaljujući njegovoj priči, u “pohod na mjesec”.

Svaka generacija ima svoga pisca. Jednima je to Crnjanski, drugima Bulatović, trećima Pekić. Iako ne postoji kantar na kojem bih mogao da izmjerim taj podatak, siguran sam da je Petrović bio pisac koji je moju generaciju natjerao da pred tajnom romana zastane i duboko u(z)dahne kao pred kakvim nestvarnim pejzažom. Znali smo ponešto o magičnom realizmu, čitali smo Markesa i Pavića, ali smo tek u porti Žiče i u malenom sobičku u kojem je Adam Lozanić plevio knjigu Anastasa Branice shvatili snagu te i takve lirske fantastike. Svojevremeno je Mihajlo Pantić na poleđini jednog izdanja Opsade napisao: “Teške su čini od Opsade crkve Sv. Spasa”. I danas, dvadeset godina nakon prvog čitanja, ništa od te magije nije nestalo.

Pročitao sam nekada i negdje kako je Goran Petrović napisao 250 stranica Opsade, a potom je, nezadovoljan urađenim, sve obrisao i krenuo nanovo. Iza tolike posvećenosti krio se fantasta koji je znao da u romanu ne smije biti slabih mjesta, da ne smije biti promaje i pukotina, da ne smije biti olako zakrpljenih rupa i nehajno podignutih zidova. Petrović se spuštao u rudarska okna i u strahovitoj tmini tražio je rudu jezika i priče na koju niko prije njega nije udario. Zato su njegovi romani, pogotovo ta dva s konca prošloga vijeka, lagani i teški poput onog pera angela kojeg u bradi čuva iguman Spasovog doma.

I baš kao što žiri NIN-ove nagrade za roman godine 1959. godine nije umio da vidi kako i koliko leti Bulatovićev crveni petao, tako ni onaj iz 1998. godine nije znao šta da radi sa snagom Petrovićeve fantastike. Nagradu je te godine dobio Danojlićev roman Oslobodioci i izdajnici, kome su mnogi sporili i kvalitet i žanrovsko određenje, dok je dva glasa “uknjižio” Basarin Looney Tunes. Dvadeset i šest godina kasnije više je nego jasno da je ignorisanje Opsade grijeh težak taman koliko i onaj iz, recimo, 1958. godine kada su Mrtve javke bile bolje i od Proljećâ Ivana Galeba i od Lelejske gore. Nepravda je ispravljena tri godine kasnije kada je Sitničarnica u finalnom krugu glasanja
“s golom razlike” pobijedila roman Mirjane Novaković Strah i njegov sluga.

Petrovića sam upoznao na Sajmu knjiga u Beogradu 2005. godine. Godinu dana prije toga mi je odgovorio na nekoliko pitanja za banjolučki Glas Srpske. Za jednim smo astalom, uz toplu kafu i čašicu pelinkovca, pričali o ovome i o onome, dok je on neprestano odgovarao na pitanja čitalaca koji su mu donosili knjige na potpis. I sâm sam, prije nego što ćemo krenuti svako na svoju stranu, pred njegovo pero spustio knjigu kojoj ću se kasnije toliko puta vraćati, a on je, bibliotekarski polako, zapisao posvetu: Goranu, ova opsada i odbrana. Sreli smo se još jednom, ne pamtim koja je godina bila, ali pamtim da je to bilo na Teatar festu kada je Atelje 212 izvodio njegovu Maticu.

Upamtio sam i to da je Petrović pisao rukom sve dok nije kupio kompjuter od stipendije iz Fondacije “Borislav Pekić”. Kada je dobio nagradu “Meša Selimović”, od gradskih vlasti u Kraljevu je dobio stan. Nakon Sitničarnice je manastirsku tišinu zamijenio velegradskom bukom i činilo se da se u tom preseljenju negdje zagubila i ona magija kojom je na drugom kraju svijeta opčinio i one koji o magiji znaju sve. Da li je Beograd pojeo velikog pisca? Ili su ga povrijedili pojedini kritičari koji nisu znali šta da rade s njegovom maštom? Teško je pretpostavljati, još je teže znati, ali izvjesno je da je snaga kopnila.

Iza svakog čovjeka, rekao je jednom prilikom Petrović, ostaje priča. Neka od njih se, dodao je, vjerno zapiše, neka ima karakteristiku usmene književnosti, a poneka bude i zaboravljena. O piscu Opsade crkve Svetog Spasa i Sitničarnice “Kod srećne ruke” pričaće se tiha priča koja će poput neugasivog ognja svijetliti svima koji su zastali u pomrčini i kojima je mrak zaklonio svaki pravac.