
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Proboj (The Breakthrough, šved. Genombrottet), scenario Oskar Söderlund, režija Lisa Siwe, uloge Peter Egers, Matias Nordkvist, Netflix 2025.
Linšeping (Linköping) je švedski grad osrednje veličine u kojem se 2004. godine dogodilo svirepo dvostruko ubistvo. Bilo je potrebno šesnaest godina, upornost jednog policajca i ozbiljan proboj u nauci – nova metoda određivanja DNK – da bi se pronašao ubica. U četiri epizode od po četrdesetak minuta upakovano je 16 godina u kojima se nije događalo ništa, osim krčkanja u bezvremenom paklu za ljude koji su ostali iza žrtava, ali i za inspektora Džona Sundina čiji se život, najblaže rečeno, raspao. Reč je, dakle, o mini seriji kriminalističkog žanra – snimljenoj prema stvarnom događaju – ali ono što su tvorci serije smestili u tih 160 minuta izlazi izvan okvira žanra, ili, makar, ne sledi one obrasce na koje smo, pre svega zahvaljujući američkoj školi krimi-žanra, navikli.
Početak serije sugeriše da je ubica poremećeni pojedinac, te da su žrtve odabrane nasumično. Tu je i svedokinja iz prve ruke, ali nije od prevelike pomoći. Inspektor Sundin – bivša sportska zvezda koja je ponos grada, izuzetno vešto postavljen lik – od prvog je trenutka na čelu istrage, ali sva njegova profesionalnost slama se u susretu s porodicama žrtava i za njega slučaj postaje lična stvar. U paradoksalnom obrtu i inspektor postaje žrtva sopstvene opsesije, te, kao i porodice žrtava, to plaća slomom privatnog života. Sam slučaj će, vrlo brzo, uprkos izvesnim tragovima, da zapadne u ćorsokak: zločin bez ikakve veze između žrtava, bez pomoći svedoka, bez motiva koji se mogu makar naslutiti, osuđen je na zaborav. Osim za porodice i samog inspektora Sundina. Dodamo li tome da je u priču uveden lik koji, u paralelnom toku, odgovara psihološkom profilu ubice, rekli smo, otprilike, sve što je potrebno znati. I sve to stane u petnaestak minuta. Ostala dva i po sata su tanani filmski vez koji odbija da ostane u okvirima žanra.
Poetika nedogađanja nije, naravno, ništa novo u filmskom izrazu, ali nedogađanje su uspevali da uhvate samo veliki majstori koji se nisu opterećivali žanrovskim ograničenjima. Krimi-žanr ima vrlo jasna pravila i vrlo čiste postavke koji umeju da proizvedu remek-dela poput Melvilovog Samuraja, na primer, ili sjajne Francuske veze Vilijama Fridkina. Proboj, međutim, pokriva 16 godina u kojima postoji samo bol ljudi ostalih iza ubijenih i policajčeva opsesija. Prema pravilima amerikanizovanog žanra, sva bi pažnja, u nedostatku akcionih scena, morala biti usmerena na ta dva elementa. Ali nije. Nema eksploatacije tuge, nema napadnih detalja iz raspadnutog policajčevog života, a informacije koje dobija gledalac istog su kvaliteta kao i informacije koje dobija sam inspektor – dakle, beskorisne. Upravo na tom mestu, upravo na odbijanju da se ispuni ono što gledalac očekuje da vidi, nalazi se razlog ovog poduhvata. Jedan od glavnih elemenata jesu krupni kadrovi inspektorovog lica, gotovo lišenog mimike: sjajni Oskar Söderlund glumi očima. Sablasno osvetljen iznutra, inspektor izgleda kao senka sebe samog. Kao sablast. Ne samo što ne uspeva da dođe do ubice, nego on svojim profesionalnim neuspehom izneverava poverenje koje je dobio od porodica ubijenih. Odnos ljudi koji se dave u bolu i inspektora koji kao da se odvojio od stvarnosti, prikazan je upravo s neponovljivom merom. Jer, razboriti ljudi koji bi, zbog nekog višeg principa, možda zbog mira ubijenih voljenih, ili naprosto zbog bezbednosti drugih ljudi, želeli da se ubica otkrije, vrlo jasno razumeju zbog čega nema napretka u istrazi, te inspektora ne ucenjuju svojim bolom, ali to kao da je još gore za policajca. U jednom trenutku krug bola i nemoći se zatvara, a klupko će, možda, početi da odmotava slučajnost.
U priču ulazi naučnik koji se bavi genomom. I njegov lik je postavljen sjajno jer i naučnik je opsednutim time čime se bavi. Nužno je da se dve opsesije, u nekom trenutku, najpre susretnu, a potom i sukobe. Nećemo reći na koji se način sukob razrešava, niti ćemo otkrivati detalje opsesije u koju se utapa naučnik, ali možemo reći da ni tu nema prejakih tonova. Jednostavno, tvorci serije ne dopuštaju da nebitni, neodmereni, neukusni detalji preplave prostor nedogađanja koji se čini beskonačnim. Sve je zapravo vrlo gusto. Nema praznog hoda.
Razrešenje donosi izvesno olakšanje. Ali tek tada, u još jednom obrtu, gledalac shvata da je bio uvučen u višestruku igru čija pravila nije uspevao sasvim da prozre sve dok se nije otkinula jedna suza. I to ne ona teška suza Dostojevskog, suza onog deteta, koja bi trebalo da iskupi svu bol sveta, već jedna sasvim obična, sasvim svakodnevna suza kao znak ponovo uspostavljene ravnoteže.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve