Sanjari izgubljenog sna

Svako ko je posljednjih godina cunjao po svjetskim knjižarama, zna da djela koja tematiziraju balkanske devedesete, naših „deset krvavih godina“, nipošto nisu rijetkost. Kad sam nedavno, u knjižari Shakespeare & Company u bečkoj Sterngasse, na centralnoj polici s hitovima i novitetima, ugledao knjigu Nika Houtona u izdanju londonske izdavačke kuće Hutchinson pod naslovom The Quest for Radovan Karadžić, ne mogu reći da sam se iznenadio. Na prednjoj korici predratna slika Radovana Karadžića, na zadnjoj njegov lik osamnaest godina kasnije – u personi Dragana Davida Dabića; brzo je reagovao Houton, pomislio sam, samo je i bilo pitanje ko će tu cijelu priču prvi uknjižiti. Prelistavajući Houtonovu knjigu, pogled mi ovlašno luta preko ostalih knjiga na toj polici i zaustavlja se na jednoj s prljavožućkastim koricama s dvije fotografije na naslovnici i velikim naslovom između njih: One Morning In Sarajevo. Slike su očito starinske, no i podnaslov otisnut nešto manjim slovima otkriva da je priča nešto starija od posljednje decenije dvadesetog vijeka: 28 June 1914.

DVIJE PERSPEKTIVE: Knjigu je napisao Dejvid Džejms Smit, dugogodišnji novinar koji trenutno piše za Sunday Times Magazine. Ovo izdanje mekih korica je svježe – objavljeno je 2009, a prvo hardcover izdanje izišlo je godinu ranije. Na naslovnici je u formi tzv. blurba preštampan i dio iz prikaza objavljenog u Spectatoru, a koji kaže da je knjiga izvanredna, odnosno da se radi o „najobimnijoj studiji o sarajevskom atentatu dosad objavljenoj na engleskom jeziku“. Ipak, ova superlativna ocjena očito zaboravlja na knjigu koju je sam Smit frekventno konsultirao, knjigu za koju on u pogovoru veli da nadilazi sve knjige na tu temu. Riječ je o knjizi Vladimira Dedijera originalno pisanoj upravo na engleskom jeziku i naslovljenoj kao The Road to Sarajevo, prevod čijeg naslova na maternji jezik njenog autora (Sarajevo 1914) kao da odjekuje u Smitovom naslovu. Prilježniji čitalac Dedijerove knjige kod Smita može naći malo čega novoga kad je riječ o informacijama koje se tiče samog atentata, atentatora i žrtava, makar Smitu jesu bili dostupni i pojedini arhivski podaci javnosti nepoznati u vrijeme kad je Dedijer pisao svoje djelo (primjerice, bila mu je dostupna kompletnija verzija transkripta sa suđenja od one koju je imao Dedijer). Ono što je, međutim, posve drukčije jest kontekst. Dedijer je bio Jugosloven i knjigu je pisao u vremenu kad se Jugoslavija činila ne manje krhkom i ne manje trajnom od, recimo, Francuske ili Italije. Pisao ju je, dakle, kao insajder, u doba kad je atentat bio dio memorije velikog broja živih ljudi, ljudi koje je poznavao i susretao, pisao ju je i kao neko porodično vezan za Mladu Bosnu (ujak mu je bio mladobosanac, a otac prisni Apisov prijatelj), pisao ju je napokon kao jugoslovensku repliku na globalno dominantnu viziju sarajevskog atentata. Nije slučajno knjiga originalno pisana na engleskom, Dedijeru nematernjem jeziku, čije poznavanje u predgovoru sam opisuje kao „neizgrađeno“ – cilj mu je bio cijelom svijetu ispričati pravu priču o Mladoj Bosni, a samim tim i o Jugoslaviji. Lorens Darel, veliki pisac koji je diplomatski službovao u Jugoslaviji, napisao je ne pretjerano poznatu pjesmu pod naslovom Sarajevo, pjesmu čiji posljednji stih više zapravo opisuje zemlju Jugoslaviju nego grad Sarajevo: stvoren(a) oko odjeka jednog pucnja iz pištolja (Composed around the echo of a pistol – shot). Dedijer, dakle, piše o pucnju čiji je odjek srušio cijeli jedan svijet, ali je i stvorio zemlju, njegovu zemlju. Smit, međutim, piše kao autsajder, u vremenu kad Dedijerove (i Principove) zemlje više nema na geografskoj karti i piše kao neko ko, usprkos čitanju Dedijerove knjige, dolazi iz kulture u kojoj je Prvi svjetski rat, započet Principovim hicima, simbol masakra koji je uništio onaj svijet u kojem u Britanskoj imperiji (iz čijeg je središta Smit) sunce nikada nije zalazilo. Piše također skoro pola vijeka kasnije, kad savremenika sarajevskog atentata skoro više da i nema.

OSTVARENJE SNOVA: Kao Šekspirovi komadi ili krimići Agate Kristi, Smit svoju knjigu započinje navodeći dramatis personae. Po nekoj bizarnoj (postjugoslovenskoj) logici, protagonisti su podijeljeni na „srpske atentatore“ (Princip, Čabrinović, Grabež, Čubrilović, Popović), „muslimanskog atentatora“ (Mehmedbašić), „organizatora“ (Danilo Ilić), „martire iz prošlosti“ (Miloš Obilić, Bogdan Žerajić), „beogradske gerilce“ (Tankosić, Ciganović, Apis), te pomagače „na putu do Sarajeva“ odnosno „u Sarajevu“. Samu radnju knjige Smit otvara s petim danom šestog mjeseca 1914. godine, danom kad nakon „mističnog putovanja“ Princip iz Beograda stiže u Sarajevo. Prvo poglavlje je kratko (jedva dvije i po stranice) i zapravo nas samo smješta na glavnu lokaciju i u ključni mjesec: Sarajevo, juna 1914. Drugo poglavlje nas vodi u Principov zavičaj. Već se ovdje postjugoslovenski kontekst ukazuje u svoj svojoj svireposti. Bosanskograhovski kraj, veli Smit, nalazi se visoko na zapadnoj bosansko-hrvatskoj granici i od pamtivijeka je bio dominantno naseljen ruralnom srpskom populacijom, sve do ofanzive Hrvatske vojske 1995. godine; Princip je rođen stotinu i jednu godinu ranije, 1894, dodaje Smit i to zapravo može biti jedna od paradigmi njegovog postupka u ovoj knjizi – apliciranja činjenice raspada Jugoslavije na priču o Mladoj Bosni i sarajevskom atentatu. Kad je riječ o događajima iz 1914. godine, on u najvećoj mjeri slijedi Dedijera, uostalom na njega se poziva i odmah na početku drugog poglavlja, no na najzanimljivijim mjestima u knjizi Smit zapravo progovara u prvom licu i opisuje svoje doživljaje tokom istraživanja koje je poduzeo zbog pisanja knjige. Ako već i nije bio u mogućnosti razgovarati s pripadnicima Mlade Bosne, nije ipak propustio priliku da razgovara s njihovim srodnicima. U Sarajevu je, recimo, posjetio Ranku Čabrinović, bratičnu Nedeljkovu, kćerku Nedeljkovog najmlađeg brata Dušana koji je u vrijeme atentata imao četiri godine. Dušan je, inače, sve do smrti sredinom devedesetih živio u Sarajevu, a kao starac, za vrijeme opsade grada, bio je ranjen gelerom granate. Govoreći o Ranki Čabrinović, Smit kaže kako mu se čini da je ona jedna od posljednjih preostalih Srpkinja u Sarajevu. Nije mu, naravno, mogla izmaći pažnji promjena dominantnog načina na koji se na atentat službeno i institucionalno, ali i generalno, gleda u današnjem Sarajevu, a u odnosu na, recimo, vrijeme u kojem je Dedijer pisao svoju knjigu. Muzej Mlade Bosne postao je muzej Sarajeva pod austrijskom vladavinom, a čuvene Principove stope kraj mosta koji je nosio njegovo ime su izbrisane. Uostalom, ni most se više službeno ne zove Principovim imenom. Vinston Čerčil je nekoć sarajevsko slavljenje Principa proglasio sramotnim dodavši da su sramotni i Principov akt i narod koji ga slavi te je Sarajevo, u tom smislu, sprovelo samokritiku. Ipak, sam Smit kao da se do kraja ne slaže s Čerčilom, možda upravo zbog promjene konteksta, jer mu se, izgleda, čini da su dječaci koji su se borili za slobodu i za Jugoslaviju umrli uzalud. Na jednom mjestu u knjizi, on doslovce kaže: „U jednom istorijski kratkom periodu, od pedesetih godina dvadesetog vijeka do Titove smrti i osamdesetih, Jugoslavija je, kao ujedinjena federacija socijalističkih republika, bila trijumf naroda i ostvarenje snova sarajevskih zavjerenika. Gavro bi, mislim, bio ponosan na tu zemlju, kao što je i Jugoslavija, u to vrijeme, bila ponosna na Gavru.“

ANTIHRISTI: Osim istorijskih i geopolitičkih promjena koje su utjecale na Smitov pristup temi, njegova se knjiga od Dedijerove razlikuje i u smislu generalne kulturološke paradigme. U nekoliko poglavlja, Dedijer se opširno bavi sličnim omladinskim organizacijama u Italiji ili Njemačkoj, poredi položaj Bosne i Hercegovine u Habzburškoj monarhiji s položajem Irske unutar Britanske imperije, smješta ubistvo nadvojvode u širi kontekst tiranoubistva, ukratko – temi prilazi istoričarski, u skladu sa svojom strukom, uostalom. Smit je, međutim, novinar i dijete svog vremena (rođen 1956. godine) te Mladu Bosnu kontekstualizira popkulturno. Evo jednog u tom smislu karakterističnog odlomka: „Zanimljivo je da su, makar su uglavnom bili siromašni i ruralnog porijekla, mladobosanci odbacili turski način odijevanja karakterističan za njihove očeve – sve te duge tunike, široke kaiševe i fesove na glavi, a zarad trodijelnih odijela, košulja sa uštirkanim okovratnicima, kravata i šešira. Na jednoj grupnoj fotografiji mladobosanaca iz Tuzle, oni poziraju kao gangsteri, zapravo izgledaju kao gangsteri-prije-gangstera jer je fotografija snimljena prije nego su stvorene holivudske gangsterske ikone, sa šeširima širokih oboda, u tamnim odijelima i sa cigaretama koje im nonšalantno vise sa usana.“ (Opisana tuzlanska fotografija Smitu je, očito, vrlo draga jer se nalazi i na koricama knjige.) Nažalost, Smitu se omakla i ona u posljednje vrijeme čak i na našim stranama (zlo)upotrebljavana besmislena paralela između mladobosanaca i Al kaidinih terorista. Usprkos činjenici da se Princip nakon atentata pokušao otrovati cijanidom (što ga, na prvi pogled, može povezati sa današnjim teroristima-samoubicama), on je, kao i velika većina mladobosanaca, bio ateista. Uostalom, ondašnji je sarajevski protojerej odmah nakon atentata i Principa i Čabrinovića prozvao „antihristima“. Religija na mladobosance nije imala upliva, a austrougarske vlasti su, za svoj račun, zavjeru proglasile isključivo srpskom ujdurmom. To je išlo do te mjere da se u izvještajima za štampu i za vrijeme istrage i za vrijeme suđenja, Ivu Kranjčevića, koji je skrivao oružje i zbog toga bio osuđen na deset godina robije, nazivalo Milanom, da bi se pokušala prikriti činjenica da je riječ o Hrvatu. Činjenica da je jedini među atentatorima koji je uspio pobjeći bio Muhamed Mehmedbašić, pomogla je u zataškavanju muslimanskog učešća u atentatu, a u tom je smislu indikativno i nepominjanje Đulage Bukovca. I u smislu faktografije, Smitu se na nekoliko mjesta potkradaju greške. Ono što je, međutim, posebno značajno kad je o ovoj knjizi riječ, bez obzira na određene manjkavosti, jest aktueliziranje priče o Mladoj Bosni u svjetskom kontekstu, a izvan stereotipa, površnosti i klišea.

GODIŠNJICE: U posljednje vrijeme, priča o sarajevskom atentatu često se upotrebljava i (dnevno)politički, u smislu (optimističnih) najava da bi 1914. godine, na stotu godišnjicu sarajevskog atentata, zemlje tzv. Zapadnog Balkana mogle napokon biti primljene u Evropsku uniju. (Stanko Cerović je prije par godina u knjizi Drvo života, plodovi smrti zabilježio: „Čuo sam ovih dana jednog evropskog političara gdje kaže da će dvije hiljade i četrnaeste godine, na stogodišnjicu sarajevskog atentata, biti organizovane evropske proslave, zajedno sa balkanskim narodima.“) Također, kod nas su se sa određenim zakašnjenjem pojavile vizije Habzburške monarhije kao neke vrste embriona današnje Evropske unije. Naravno, riječ je o teškim simplifikacijama; u svojim Varijacijama na srednjoevropske teme, Kiš zgodno primjećuje, pozivajući se na Muzila, da „od svih omražena Kakanija“, ako i nije bila „tamnica naroda“, bez sumnje jest bila „nekom vrstom apsolutizma protiv svoje volje“. Kao posljedica ovoga, javljaju se, makar uglavnom u žurnalističko-kafanskom diskursu, bez prave i ozbiljne argumentacije, teorije da bismo, eto, samo da nije bilo sarajevskog atentata, da nije bilo tog Principa i cijele njegove kompanije, svi mi još odavno bili Evropa. Stvari su, naravno, posve suprotne. Bez Mlade Bosne, bez Principa, bez svih onih koji su išli njihovim stopama, bez Jugoslavije, u krajnjoj liniji, mi bismo, simbolički govoreći, uvijek bili i ostali Afrika, kao što smo prije Jugoslavije i bili i kao što sada dobrim dijelom opet jesmo Afrika, što će reći – pseudokolonijalni posjed. Kad je Stanko Cerović u pomenutoj knjizi napisao da je Princip bio „Indijanac, crnac, proleter, žena i dijete, rudar i logoraš“, bilo je jedno vrijeme vrlo moderno sprdati se s tim. A to je istina, i ne samo u poetičnom smislu. Među prvim Bosancima koji su se zalagali za žensku emancipaciju, i to u sredini u kojoj su, po Dedijerovim riječima, otežavajuće okolnosti bile i patrijarhalnost kmetova i jak uticaj muslimanskog shvatanja o položaju žene, bili su upravo pripadnici Mlade Bosne poput Vladimira Gaćinovića. Uostalom, činjenica je da je socijalistička Jugoslavija, kad je o ženskoj emancipaciji riječ, prednjačila i u odnosu na zapadnoevropske zemlje. Evropa kakva je danas, u cjelini uz sve mane bolja od one prije stotinu godina, stvorena je (i) Principovim pucnjem.

Smit knjigu završava svojom posjetom sarajevskoj grobnici u kojoj počivaju Nedeljko Čabrinović, Veljko Čubrilović, Neđo Kerović, Gavrilo Princip, Danilo Ilić, Mihajlo Miško Jovanović, Jakov Milović, Bogdan Žerajić, Trifko Grabež, Mitar Kerović i Marko Perin. Na grobnici su njihova imena ispisana ćirilicom: lijevo i desno prva i potonja tri, a u sredini ostalih pet: od Principa do Žerajića. Od jedanaestorice zajedno sahranjenih, desetorica su bila na optuženičkoj klupi 1914. godine. Bogdan Žerajić nije; on je presudio samom sebi, nakon što je pucao na generala Varešanina. Principov intimni heroj, heroj cijele te generacije bosanske omladine, bio je upravo Žerajić, soko sivi. A kad smo kod godišnjica, kad smo kod stogodišnjica, upravo će se u godini pred nama, u junu mjesecu, petnaestog juna 2010. godine, navršiti tačno stotinu godina od Žerajićevog pucnja. Tu godišnjicu, tu stogodišnjicu, zvanično neće obilježiti niko. U razjedinjenoj bosanskoj omladini, lišenoj vizije i perspektive, u dobroj mjeri konzervativnijoj i nazadnijoj od vlastitih roditelja, teško da ikom išta znači Žerajićevo ime. Poslije stotinu godina, Jugoslavija je opet samo san, skoro bez sanjača.

INTERPRETACIJE: Nekadašnja…

…i sadašnja tabla koja stoji na mestu na kome je izvršen Sarajevski atentat