U izdanju Lagune upravo je objavljena knjiga Dušana Vesića Šta bi dao da si na mom mjestu, najkompletnija biografija najveće jugoslovenske grupe – Bijelog Dugmeta. Uz dozvolu izdavača prenosimo deo pogovora ove knjige koji je napisao stalni saradnik "Vremena"
Ako se sada sjetimo onog ozbiljnog doba, u kojemu je još postojala institucija muzičkih časopisa – iz današnje perspektive neshvatljivo utjecajnih (a koji su se jednako tako dobro i prodavali), ono što se u takvom pogledu unazad nekako najbrže javi nekadašnjem posvećeniku jest jedno – zapanjujući broj različitih autorskih glasova. (…)
Među svim tim glasovima i tekstovima, nešto se sporije, baš zbog nedostatka ranije spomenutih – hoćemo li tako reći – stilskih efekata i učinaka, isticao sve sigurnije jedan autor, pomalo i sigurno nalazeći svoju nišu, naročitu izdvojenost, i sve više kako je vrijeme prolazilo.
Umjesto neprekinute serije pridjeva, atributa i stilskih modifikatora (držeći se nesvjesno dakle Hemingwayevog naputka o tome kako tamo gdje mogu dva pridjeva, jedan treba maknuti); umjesto pokazivanja naslušanosti ili razmetanja opsesivnim poznavanjem diskografija i biografija – ovaj je pisao kratko, mjereći i važući svaku riječ i (kratku) rečenicu, svaki iznešeni stav ili (hipo)tezu. Bez jurenja za pretjeranostima, bez zaletanja u metaforama i poredbama, pisao je gotovo „klinički“. Tekstovi su mu bili nekako utišani, prigušeni. Iz te tišine vidjelo se da je rođeni promatrač – ponovo po jednom hemingweyevskom diktumu o piscima. Takvi su autori po definiciji, dakle, uvijek tiši – ili manje glasni – zato što se ne guraju u sredinu, bilo teksta ili scene, pod svjetla, kamo su stremili toliki. Odatle, tako izmješteno, po pravilu se bolje vidi, naravno. Tamo gdje se razmetalo apodiktičkim tvrdnjama, nepromišljenom samouvjerenošću ili pak endemskom nametljivošću, primijetila se kod ovoga pak jedna izrazita spekulativnost.
Ime mu je bilo Dušan Vesić, a s praćenjem njegovih tekstova, pa poslije učestalošću shvatilo se koja će mu tema pored svih ipak biti i glavna i prva.
Odabrao je – ili je ona njega odabrala – u ono vrijeme za rock kritičara najtežu temu i kritičku ulogu: otprilike poslije 1980. pa nadalje biti zagovornikom Levijatana koji se zove Bijelo dugme, značilo je u redakcijama i među kolegama, tek se sad vidi koliko često snobovskim i površnim, napraviti od sebe laku metu, izložiti se refleksnom podsmijehu ili čak preziru.
Nešto iz predrasude, a nešto iz konformizma, najveći domaći rock’n’roll bend odbacili su gotovo svi kritičari i on je postao kritička vreća za udaranje uglavnom. Nitko nije više ozbiljno htio misliti o njima i promatrati kako se – ponekad kao zahuktala lokomotiva, a ponekad sporo kao glečer – unutarnji svijet benda i ono što je iz toga izlazilo, pjesme, albumi i njihova pojava, kako se sve to pomiče i mijenja, do samog kraja.
Danas se vidi da je Dušan Vesić jedini imao gotovo lovačkog strpljenja ispratiti te promjene i iz promatranja i pisanja o njima uvideti „veću sliku“. I da onda iz svoga metodičnog razmišljanja o bendu pohvata i fiksira pravo značenje i sve brojne i neuporedive konzekvence koje je taj bend donosio. Za muziku Jugoslavije, ali, složenije još – i za kulturu samu.
Činjenice o tome, koje kako prolazi vrijeme, ne da ne gube na važnosti nego se samo pojačavaju u svojoj impresivnosti. Nekome ne mora biti važno (ima nas dovoljno kojima jest!) to da je u pogledu muzike i uspjeha Bijelo dugme u razdoblju od 1974. do 1989. dokaz da je moguća onakva rock’n’roll karijera benda koji ne pjeva na engleskom. Ali idejnost benda, odnosno da budemo točni – idejnost Gorana Bregovića, tih nekoliko ključnih koncepata koje je inkorporirao u Dugme i onda proveo – u smislu kulturnom, pa onda, nezapamćeno za rock’n’roll bend, i u društvenom i ideološkom čak, stvari su preko kojih ne može niti jedna ozbiljna naša kulturna historija.
Budući ionako apsolutni autoritet za bend, s „panoramskim“ pogledom na Bijelo dugme, odnosno na relacije u samom bendu, zatim između članova i scene, pa još šire – društva dakle – Dušan Vesić je, čini se, prvi ovo i naslutio a onda i sugerirao u tekstovima.
Godine 1985, na jednom od apsolutnih vrhunaca Bijelog dugmeta, kapitalizirao je to poznavanje i umijeće svojom prvom knjiškom biografijom benda. Iako su i kolege u štampi i elitna kultura bile gluhe da to i potvrde, ta knjiga kod poštovatelja grupe, kod nekih budućih pisaca i muzičara (od kojih će neki postati među najutjecajnijima kasnije i danas), ostala je sam primjer kako se piše biografija benda, bilo kojeg benda – po preciznosti, broju i provjerenosti podataka, po akribiji i odgovornosti. Ali i po nečem drugome, teže uhvatljivom tada. U kulturi navikloj na skrivanje, na javne tajne i privatne priče (sve strane biografije izvođača naprotiv odlikuju se transparentnošću, makar se radilo o optužujućim, neugodnim faktima), u kulturi gdje su kod poznatih i uspješnih vrijedile i postojale dvije paralelne crte koje su se rijetko dodirivale – privatna spram javne – knjiga je bila primjer kako se uzbudljivo moglo pisati i o takvim, osjetljivim dijelovima priče, članova i djelovanja njihovog. Ta biografija nije imala precedenta kod nas.
Moralo je, međutim, proći mnogo vremena, moralo se dogoditi „sve ono“, što nam je palo po glavama u međuvremenu, a u tome i dva „gubitka u ljudstvu“ grupe, od kojih je jedan bio apsolutno stravičan, da bi danas („i kad prođe sve“) biograf s distance odlučio spojiti te dvije polovice – točku gdje je stao tada i sve ono kasnije, i složiti post festum (ili kako jedan pisac kaže „post kuršum“) od komada i od krhotina jednako, punu priču. Odnosno, kako se vani frazom u tom žanru kaže – „definitivnu biografiju“. Ovdje možemo maknuti ironične navodnike slobodno: koliko god ostaje još jedan beskrajan prostor za materijalne, muzičke i poetičke interpretacije rada Bijelog dugmeta, ova knjiga bez dileme jest to.
Ona ima, međutim, dodatnu posebnost, apsolutnu neobičnost u odnosu na sve biografije objavljene kod nas, a to postaje očigledno negdje oko polovice, i naglo, bez uvoda. Iako je dotad pisana gotovo romaneskno, kao historijat i kao fikcija ujedno, te vrlo osobnim jezikom i stilom, u nekom trenutku kao deus ex machina, iz trećeg se u prvom licu pojavljuje i biograf sam. I kasnije ne samo kao tumač – nego i kao akter.
To nije, kako bi se moglo očekivati, nešto što se iscrpljuje na nivou osobnih opaski i dojmova, što može svaki autor. Vesićeva prisutnost u životu benda naprotiv, od prvih, tipičnih i slučajnih anegdota, rikošetira i odlazi u nešto ozbiljno i istinski zbunjujuće. Kako priča sve više odmiče i njegova upletenost postaje sve jača, do zapanjenosti na momente.
Bend – a svaki uspješan i veliki bend je notorna „školjka“, beskrajno nepovjerljiv spram stranaca – pita ga, međutim, za mišljenje, i osobno i, gotovo neshvatljivo, muzički čak, vođa benda pušta mu nove pjesme i čeka reakcije. Stvar postaje još kompliciranija onda: zovu ga, vidimo, i kad su međuljudski problemi na stvari, čak preko njega prelamaju ključne promjene u personalu, dok se novi članovi raspituju oko odnosa u grupi.
Pitanje koje se nameće čitajući ovu knjigu, a ono je neodgovoreno u tekstu – najočitije je: otkud to? – odakle takvo povjerenje benda, tih, inače, prilično na sebe same orijentiranih i nepovjerljivih ljudi ka jednom novinaru, ka uljezu? Otkud da se – baš kao onaj fantastični lik u Woody Allenovom čuvenom filmu – biograf koji bi trebao stajati izvan narativa, biti „pripušten“ samo kad to odgovara onome koga se prati, pojavljuje odjednom ne samo kao „svjedok historije“ nego i dijelom čak i njezin sukreator?
Odgovor autorov potpuno je neuobičajen za našu kulturu, tu gdje uglavnom svi imaju odgovore na sve – i kao takav, odgovor je razoružavajući: ne zna ni on. I to sasvim iskreno kaže – što stvar čini još boljom. Na temi oko koje se toliko nagađalo i nagađa, gdje se toliko spekuliralo, ovakva transparencija koja zapravo skriva neke unutarnje neizrečene motive i sile benda, samo je dodatni sastojak u jednoj po sebi i zapravo potpuno misterioznoj priči koja, što se više pokušava u detalj prepričati, sve više izmiče, kao i sve velike i važne priče. Uostalom, ako bi je i sasvim rasvjetlili, uspjeli razbiti na dijelove sve njene sastavnice i analizirati sve što se analizirati dade – onda ona ne bi bila to što jest i ne bi nastavila intrigirati toliki broj ljudi skoro dvadeset i pet godina, četvrt stoljeća dakle, po njenom formalnom kraju.
Kako god bilo i što god nagađali o motivima toga gore spomenutog povjerenja benda baš u ovog autora, pogotovo ako se uzme inteligencija, mudrost – a i proračunatost – neuhvatljivog vođe grupe, nešto je prevladalo tu i spojilo se sretno. Veliki bendovi imaju koliko velike slabosti, toliko i veliko samopouzdanje, mjereći svoju snagu i količinom udaraca koje mogu podnijeti. Pogotovo kad oni imaju smisla i pogotovo kad dolaze iz blizine – Vesić, naime, bez obzira na svoju ljubav prema Bijelom dugmetu (kao muzici i kao kulturnom fenomenu jednako) i bez obzira na (relativnu) bliskost s bendom, ne ustručava se biti vrlo kritičan. Čak nemilosrdan prema stvarima za koje misli da su mogle i trebale bolje, na momente zapanjujuće iskren u opisima osobina i karaktera članova. Možda je otud bend takve snage i veličine negdje nesvjesno i naslutio da će od ovakvog i kroničara i kritičara imati samo dobro.
Rezultat te odluke ili spontanosti, potpuno svejedno je danas, taj paralelni historijat odnosa kritičara-biografa i samog benda jest na kraju ova i ovakva biografija. Drugim riječima, i najkraće: imamo pred nama nešto što spada među najveće rijetkosti u ovim kulturama „krivih srastanja“. To, naime, da jedna velika pojava dobije jedinog ispravnog tumača.
Bijelo dugme (1974–1989)
Bijelo dugme je najvažnija pojava u kulturi Jugoslavije u poslednjoj četvrtini dvadesetog veka. U jednoj socijalističkoj kulturi koja je stidljivo tražila svoj put izvan zadanih okvira vrednosti, bili su pojava upravo prevratnog značaja. Promovisali su neophodnost talenta, nužnost autentičnosti, važnost stava, potrebu za potpunom posvećenošću, visok profesionalni nivo i moderno pakovanje. Bili su najmasovniji umetnički koncept Jugoslavije i prvi masovni koncept koji nije finansirala država. Tokom cele karijere imali su uz sebe beskrajnu ljubav publike, konstantnu zavist kolega i podeljenu naklonost establišmenta.
Zaokružili su rock kulturu i definisali tinejdžere kao organizovanu kategoriju. Izborili su se za slobodu ukusa, dotad nezamislivu u socijalističkom uređenju. Bili su jedna od retkih kapitalističkih tvorevina u Jugoslaviji i najbolja reklama njenim slobodama. Živeli su i radili u skladu sa svim atributima zapadne rock kulture. Kod njih je bilo baš svega što krasi velike rock biografije: velikih brojeva, euforije obožavateljki, svih poroka sem kockanja (među njima je seks dominirao), neobjašnjivih okolnosti i tragičnih smrti. Smatra se da su jedini u Jugoslaviji zaradili ozbiljan novac od rock muzike. Postavili su standarde u industriji zabave i neprekidno ih pomicali napred. Ispunili su sve snove jugoslovenske scene – sem jednog: nisu stali na svetsku pozornicu ravnopravno sa najvećim zvezdama tog vremena, mada su kapacitete imali. Bijelo dugme je bilo možda najveća muzička kolateralna šteta Hladnog rata, jer nije moglo ni na Istok, ni na Zapad. Opet, Bijelo dugme je jedini dokaz da je klasična rock’n’roll karijera izvan engleskog jezika uopšte moguća.
(…)
Od šesnaest muzičara koji su prošli kroz Bijelo dugme, dvojica su umrla i sahranjena su u Beogradu. Sedmorica su u izbeglištvu: jedan u SAD, jedan u Holandiji, dvojica u Nemačkoj, jedan u Zagrebu, dvojica u Beogradu. Petorica i dalje žive u Sarajevu, jedan živi u Bihaću, jedan u Skoplju.
Goran Bregović je svetska zvezda. Stvorio je balkan pop, autentičnu podvrstu nečega što je danas s uvažavanjem nazvano world music. Njegov mit u regionu, međutim, raste na neobičan način. Jednom je neki naš čovek u Kanadi iz čista mira pao u komu. Kad se povratio, pitali su ga šta se desilo. Sav zbunjen, ispričao je: „Hodao sam po nekom mračnom tunelu, a onda se pojavio Brega, rekao: ‘Hajde za mnom’ i izveo me na svetlo. Tad sam se probudio.“
Bijelo dugme je svuda oko nas. Ono se neprekidno događa. Pre nekoliko godina, jedna akcija dobrovoljnog davanja krvi zvala se „Tvojih pet minuta – nečiji život celi“. Pre nekoliko meseci, bila je hit na Facebooku poruka upućena političarima: „Sanjao sam noćas da vas nema.“ Na Novom Beogradu postoji kafić Lažeš, zlato, lažeš, dušo. Neki od stihova Bijelog dugmeta imaju danas snagu narodne metafore – „ima neka tajna veza“, „šta bi dao da si na mom mjestu“, „ja sam momak na lošem glasu u ovom gradu“, „sve je to od lošeg vina“, „jer, kad ostariš“, „na zadnjem sjedištu moga auta“ i mnoge druge, nek svako izabere svoju.
U proleće 2014. godine, komičar Branko Đurić Đuro trijumfovao je kod Ivana Ivanovića na nacionalnoj Prvoj TV u Srbiji pričajući kako Bregović bira pevače po tome kako bi izgovarali reč „mjesec“. Bilo je zaprepašćujuće da su vicevi o Bregovićevim izmenama pevača zvučali sveže kao da su se one događale baš tad, u proleće 2014 – a ne čitavih trideset godina ranije.
Četvrt veka posle kraja, mit o Bijelom dugmetu nastavlja da raste. Bijelo dugme je isto što i sam rock: to su definicije koje se stalno menjaju i neprekidno nadgrađuju, svako ima svoju definiciju rocka i svoju definiciju Bijelog dugmeta. Nekad su bili najbolja terapija za sve: za dugu zimu, za dosadnu školu, za preopširne roditelje, za izgubljena drugarstva, za prekinute ljubavi. Kod njih je bilo neke magije koje kod drugih bendova nije bilo. Najpre su bili grupa Bosanaca agresivnog zvuka, onda emotivni način života nekoliko generacija, da bi na kraju postali metafora jednog vremena. Bijelo dugme je danas multimedijalna zbirka emocija, mozaik komadića sreće i tuge, DNK našeg pređenog emotivnog puta.
U okviru granica jezika na kom su pevali, njihov uticaj je presudan. Većina popularne muzike stvorene na području bosanskog, hrvatskog ili srpskog jezika posle 1974. godine nosi u manjoj ili većoj meri miris i ukus Bijelog dugmeta. Svi narodi na svetu imaju muziku kakvu zaslužuju.
Put oko sveta 1983
Beograd – Pariz (Francuska) – Rio de Žaneiro (Brazil) – Lima, Kusko (Peru, preko Anda) – Bogota (Kolumbija) – Akapulko (Meksiko) – Los Anđeles, San Francisko (SAD) – Tokio (Japan) – Manila, Mindoro (Filipini) – Bangkok (Tajland) – tromeđa Burme, Laosa i Tajlanda – Katmandu (Nepal) – Delhi, Agra, Džajpur (Indija) – Karači (Pakistan) – Teheran (Iran) – Beograd
„U Iranu dobiješ pedeset batina ako te uhvate da piješ, pedeset batina ako te uhvate da slušaš muziku koja nije revolucionarna. Malo je hotela koji smiju da prime strance. Spavo sam skupa u sobi, u malom lijevom hotelu, sa nekim šoferom, Irancem. Nas dvojica, kao, nešto pričamo, svaki na svom jeziku, i nešto se, kao, razumijemo, pijemo votku koju je on destilirao kod kuće i mezetimo mandarine i kisele krastavce. Grije nas neka čudna peć na naftu koja smrdi i, kako mezetimo te mandarine, stavljamo koru da nam miriše.
Krasnog sam jarana imao u Iranu, vodio me je po kućama. Muslimani imaju krasan običaj: čim uđu u kuću, preoblače se u pidžame. Uđeš kod njih u kuću, skineš se, dadnu ti pidžamu, pa sjediš sa njima i piješ čaj. Ovaj moj jaran, nesretnik, bio je u Americi kad su Iranci maznuli američke taoce. Zbog te frke istjerali su ih sve iz Amerike, a u Iranu su ih dočekali kao špijune. A on je tamo radio neki doktorat – mlad je čovjek, ali je naučnik neki. Poslije je nekoliko godina lovio ribu po Kaspijskom jezeru i tek je sada dobio nekakav posao u ministarstvu. Htio sam sa njegovim nekim prijateljima putovat malo po Iranu, po jugu, gdje su oni lijepi gradovi kao Kom, ali me bilo strah. Teheran nije lijep grad – nov je, to je šahova prestonica – ali sam ostao u njemu jer je ona „Revolucionarna garda“ jeziva, to su sve naoružani klinci od sedamnaest, osamnaest godina koji nikome ni za šta ne odgovaraju. Nisam baš htio da izgubim glavu i zato sam od Irana, eto, vidio samo Teheran.
Novu godinu sam čeko… Putovao sam na sjever, u Tajlandu, s nekim Izraelcem. Oni, jadni, čim izađu iz vojske, odmah kreću na put, valjda da ih ne bi zvali u rezervu. Ovaj što je putovao sa mnom je industrijalac, bogat, ima neku tvornicu u Italiji, ali neće da putuje po Šeratonima nego svake godine putuje s ruksakom. I tako, nakupovali smo klope i pića i uvalili se u neki autobus. Onda sam se ja zajebo i napio se bistre vode u džungli – kao, da se napokon napijem prave vode. I, dobijem takvu dijareju… Sreća je da je autobus imao ve-ce, pa sam presjedio Novu godinu s dijarejom na šolji, u autobusu. Ko uspije to napravit u autobusu, taj je stvarno umjetnik.
Imao sam, inače, tri, četiri dijareje na putu. Odmah sam u Brazilu fasovo dijareju, na plaži, na Kopakabani: prodavali su nekakve oranžade, a ja nisam odolio. Imao sam strašnu paniku da ne dobijem žuticu ili amebe. U Indiji sam deset kila smršo: jeo sam samo banane i neke vrele hljepčiće koje su tek vadili iz peći. Zato sam Istanbul dočeko kao rodnu kuću.
Tamo, po tom Tajlandu, imaš nekih plemena poluidiota, valjda zato što počnu jako rano da duvaju opijum. Bio sam u nekom selu kada se razbolio neki njihov, a oni zapališe vatru i uzeše da plešu oko nje. Tačno ti se čini da to ima još samo na filmu. Uveče zalegneš, dođe snajka pa ti zapali lulu. Žene ne puše, one samo muškarcima prave lule. Kuće su na kolju, pošto kobre furaju, samo profuravaju preko puta u džunglu. Au, u Tajlandu su kobre kao miška! Onda oni odu u džunglu, pa samo spale komad i tu posade mak. Sade ga, recimo, godinu, dvije, dok se ne iscrpi zemlja, pa onda pale novi komad.
Imo sam u Indiji dobru raju za putovanje, neke trgovce brilijantima. S njima sam išo u Džajpur kad su kupovali brilijante. Čovjek, zapravo, ne zna da se rubini, recimo, vade u Burmi, u nekim džunglama. Najveća zarada je kad se granica pređe noću, ilegalno, i tamo direktno kupuje. Onda ih nose na brušenje u Džajpur, pa u Katmanduu prave nakit. Opasno izgledaju ti mali, žuti tipovi: kad ih vidiš, odmah se onih kung-fu filmova sjetiš. To je jedan čudan svijet, ti trgovci brilijantima. To je mrak…
Tamo gdje bih se vraćo, to je Južna Amerika. Posebno u Peru, Kusko, to su sad mjesta. Ono što su bili Nepal i Indija sedamdesetih, to su sad Peru i Kolumbija. Putovao sam od Brazila, preko Perua i Kolumbije, do Meksika. U Peruu sam sretao tih Indiosa nekakvih, neke čudne raje. Znaš, voziš se stalno s nekom rajom koja vozi bale koke. Sjedneš u voz, sav voz miriše na koku. Tamo kod Andavejlasa, Haunkaija, tih mjesta gdje je ta gerila, pa ne voze uopšte oficijelne linije, vozili smo se nekim kamionima punim koke. Uveče je policijski sat, šćućuriš se u svojoj sobi, a okolo… Teško je prepričat kako može da izgleda bit, recimo, u mjestu koje se zove Andavejlas, u hotelu koji se zove Ekscelsior, a tvoja soba je odijeljena od druge samo jednim komadom platna od vreće. U drugoj sobi osmorica siluju, onda vojska upada u neko doba, pravi red… Ti uveče zalegneš, i onda, ko u filmu – ujutru zatekneš sve zidove izlijepljene citatima, parolama, proglasima Envera Hodže i Mao Cedunga. Zovu te „gringo“ na ulici, kao u kaubojskim filmovima. Tačno se tako osjećaš…
U Peruu, recimo, tačno osjetiš kakva je razlika između sedamdesetih i osamdesetih u svijetu. Sedamdesetih se svijet furao na kontemplaciju, na mirno izdvajanje, a sada su te istočne droge koje te opijaju demodirane. Sada se svijet fura na ove južnoameričke droge koje te čine življim i bržim. To je bitna razlika između sirotinje – istočne, koja je nekako depresivna, i južnoameričke – koja je u speedu. U Južnoj Americi se pije pisko, to je neka, kao, peruanska rakija. Bend svira uživo, svi su u frci… Sad, osamdesetih, svi se furaju na Južnu Ameriku. Što je Katmandu bio sedamdesetih, to je sad Kusko. Kada sam išao kroz Nepal, Indiju i Pakistan, osjećao sam se kao da radim neki film koji sam trebao odmotati sedamdesete. U Katmanduu bih stvarno mogao provesti deset godina samo lagano duvajući i gledajući kako narod prolazi okolo. Tamo su već stigli turisti, to je ova generacija šezdesetih i sedamdesetih, već četrdesetdevetogodišnjaci koji sada idu sa turističkim agencijama. U Južnoj Americi ih još nema.
Sva ta količina opojnih sredstava malo je opasna za ljude koji jednom godišnje imaju namjeru da napišu bar deset pjesama. Znaš, biti u zemlji u kojoj svi vozaju koku, mirišu na koku, gdje je svi Indijanci žvaću cijeli život, biti u tom speedu neprekidno – vjerovatno je vrlo ubitačno, bar za ovaj temperament Bosanca koji ja imam i koji sebi može dozvoliti taj tempo jednom u godini ili dvije. Vjerovatno niko ne očekuje od mene da sam proživio preko tri banke, a da se nisam i tim bavio. Sve što zamišljaš da sam u životu probo – probo sam, nemam jedino homoseksualnih iskustava. Ideološki nemam ništa protiv toga, ali ta tehnologija motanja oko guzice – to je nešto što meni kao primitivcu malo teško ide od ruke.
Ma, ima raznog svijeta… Ima milion načina na koji raja putuje.
Bio sam s takvim budalama… Recimo, sreo sam nekog Škota u Andima – njega uopšte ne zanimaju ova mirna područja, samo ga zanima ono gdje se može glava izgubiti. On je pošo od Meksika, pa je proš’o cijelu Centralnu Ameriku. Bio je u Nikaragvi, danas s Torom, sutra sa sandinistima, i sve je prošo i izvuko živu glavu. Onda sam sreo neke medicinske sestre s nekog ostrva koje je neka holandska kolonija u Meksičkom zalivu. Žalile su mi se da je previše turista. One su – jadnice – išle na Galapagos i tako su očajne bile. Vratile su se odande jer tamo ne daju da se baci čik, da se uzme kamenčić, da se bilo šta uradi, da se ne bi, kao, intervenisalo na evoluciju. To je definitivna teza: ako neko baci čik, možda neka ptica propuši. Onda su iznajmile, kao, vodiča, da idu u džunglu i sretnu životinje, majmune i lavove, i – nakon pet dana – napokon se krckanje čulo, one su se usrale od straha, šta će, a iz šipražja izađe – druga grupa turista sa svojim vodičem. Tako su očajne jadnice bile…
Zanimljivo je da strašno puno samih žena putuje. U Nepalu sam bio s nekom Norvežankom (ili Šveđankom?) koja je mjesec dana sama putovala po Iranu i prošla cijeli Iran. Avion je skup, ali imaš ih, recimo, koji putuju brodom tako što traže posadu, ovamo na francuskoj i španskoj obali, ukrcavaju se i prebacuju u Ameriku. Puno ih se ukrcava na Tajlandu, pošto se tamo grade najjeftiniji a najbolji brodovi, jer je tamo najveća proizvodnja tikovog drveta. Onda čekaju neki pasat koji ih vuče do Japana, pa opet čekaju pasat koji ih odvuče od Japana do Kalifornije. Po Indiji se isto može jeftino putovati: mjesečna vozna karta košta sto dolara, u svim pravcima, a voz je jako dobar. Imaš ove autobuse koji idu iz Amsterdama za Nepal, pa onda one čudne redove vožnje – do Južne Amerike se voziš, recimo, teretnim kamionom koji kreće 3. februara, plus minus dvadeset dana. Kao na Divljem zapadu…
Nije teško putovati. Ne može se biti baš bez novca, ali može se s nekim normalnim troškom kao u Jugi. Glupo je ići po Šeratonima – oni su isti svuda u svijetu. Taj šaren i lijep svijet tamo ne zalazi. A za to ne treba puno para.“
BIJELO DUGME U BEOGRADSKOJ HALI PIONIR 1977: Goran i Željko
fotografije iz knjige: Šta bi dao da si na mom mjestu Dušana Vesića (»Laguna«, 2014)
BIJELO DUGME 1984: Brega i Tifa
POSLEDNJA POSTAVA 1988–1989: Ivandić, Ristovski, Bregović, Islamović, Redžić
Sva pozorišta u Beogradu, Somboru i Srpsko narodno pozorište u četvrtak su otkazala predstave u znak protesta zbog pokušaja ubistva studentkinje prilikom petnaestominutnog odavanja pošte stradalima u Novom Sadu. Razmatra se nastavak protesta
Reditelj i scenarista, muzičar, glumac, fotograf i slikar Dejvid Linč preminuo je u četvrtak (16. januara), saopštila je njegova porodica. „Ostala je velika rupa u svetu sada kada više nije s nama, ali kako je on imao običaj da kaže: ‘Fokusirajte se na krofnu a ne na njenu rupu'.“
Teško je zaista pisati prigodan tekst povodom odlaska jedne jedine i jedinstvene Goranke Matić. Najpre zato što Goranka nije bila prigodna osoba ni po kom osnovu. Zatim, zato što u njenoj životnoj i umetničkoj etici nije bilo ničeg laskavo prikladnog, lažno glamuroznog, rečju izveštačenog, puko bombastičnog, pogledu površno ugodnog. Čovek se onda sa razlogom pita – nije li ćutanje u ovom našem ekstremno nadmenom, a po svemu nedostojnom i neotesanom metežu, jedini uljudan način da se oprostimo od Goranke i poklonimo pred svim njenim ovekovečenim gužvama
“Pošto živimo u društvu spektakla, onda moramo da tražimo alternativu teroru ekrana; u tom smislu je pozorište dragoceno ukoliko ga ne doživljavaš samo kao vizuelnu umetnost. Upravo zbog ekranskog terora treba se boriti za izgovorenu, živu reč”
Katarina Mitrović: Sve dobre barbike; režija Đorđe Nešović; Hartefakt
Sveden na pravu meru u studentskom protestu, Aleksandar Vučić ne misli da „proverava“ volju naroda, već da svoje biračko telo uveri kako se on i dalje za sve pita. U suprotnom, SNS nestaje poput kule od karata na košavi
U četvrtak se desio pokušaj ubistva studentkinje. Šta još treba da se desi pa da velike kompanije slede primer Swissliona koji je jasno pokazao da je za našu decu. Jer drugu nemamo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
