Rikverc vremeplova na Divljem istoku

Jedanaesti film hrvatskog reditelja Branka Šmita Agape jedan je od petnaest u glavnom takmičarskom programu 46. međunarodnog filmskog festivala Fest 2018, na kome je, kako je javljeno u vreme pripreme ovog intervjua, Goran Bogdan dobio nagradu za glavnu mušku ulogu.

Branko Šmit (Osijek, 1957), završio je FTV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1981. Pre trideset godina, za svoj prvi film Sokol ga nije volio nagrađen je kao debitant godine u Puli, no zbog nijansiranog, a ne crno-belog prikazivanja Drugog svetskog rata i događaja s kraja rata u Slavoniji, delo je proglašeno za prvi hrvatski nacionalistički film, a reditelj je zbog njega kritikovan, pa i hapšen. Izreka kaže da „šta čaršija priča, ili je bilo ili će bit“, pa je tako Šmit rediteljski aktivno učestvovao u ratovima devedesetih i neposredno posle rata, čime je stekao imidž režimskog reditelja nove hrvatske države. No, stvari se menjaju i, kako dvehiljadite odmiču, Šmitovi filmovi postaju opora, pa zatim žestoka kritika novog sistema i nove vlasti. Po pozicioniranjima glavnih junaka i po njihovim egzistencijalističkim krizama, po prikazivanju dru-štva, a i po ličnoj izjavi, Šmitu je najdraži film snimljen u bivšoj Jugoslaviji Kad budem mrtav i beo Živojina Pavlovića. Pored igranih filmova, Šmit je režirao je mnoge TV drame, dokumentarne filmove, dečju TV seriju Operacija Barbarossa, a zaposlen je kao urednik dokumentarnog programa na HRT-u. Više puta je nagrađivan u Hrvatskoj i inostranstvu, a za film Metastaze i na 38. Festu 2010. koji je imao neodređen slogan s pretpostavkom straha – „Ohrabruje!“.

Ovogodišnji Festov slogan „Priđi bliže“ izrazito je poetičan i implicira da je, iako paradoksalno, moguće prići dalje, a odsustvo uzvičnika na kraju ovog imperativnog iskaza svedoči o blagosti s kojom nam se na Festovom plakatu kontrolor karata u gradskom autobusu obraća. Činjenica da se u autobusu voze ljudi maskirani u likove istorije svetske kinematografije i da su svi uprli pogled u nas koji možda nemamo kartu, čini situaciju uzbudljivom; to što će nam u narednom trenutku, kad završi pokret mamljenja kažiprstom, kontrolor pokazati „šipak“ predstavlja filmski snoliku vrstu humora; a to što nam ne persira, podseća nas na čuvenu Preverovu Barbaru: „kažem ti svima koje volim“.

I kad smo se već našli kod Barbare, svi dobro znamo da je rat, kako kaže Prever, gadna svinjarija, a ponešto znamo i o periodima koje neki zovu posleratnim preporodima, a neki beznađima između dva rata. Reditelj Branko Šmit više puta pretočio je ta svoja znanja u slike i reči zbog kojih ga smatraju jednim od najkontraverznijih reditelja na prostoru bivše Jugoslavije. I dok mu jedni ljuto zameraju promene ideoloških stavova kroz ličnu i društvenu istoriju, drugi to smatraju hrabrošću i srčanim ispunjavanjem obaveze svakog intelektualca svesnog da je identitet proces, a ne bogomdani i nepromenjivi oblik zadrtosti.

„VREME„: Kako gledate na naše vreme? Posleratni prosperitet, ili beznađe kao u čuvenoj pesmi Dušana Vasiljeva Čovek peva posle rata?

BRANKO SCHMIDT: Kako se osjećam u vezi s našim vremenom, najbolje ilustrira podatak da je od rata naovamo Hrvatsku napustilo nekoliko stotina tisuća većinom mladih i obrazovanih ljudi i to najviše iz moje voljene Slavonije. Stoljetna imanja propadaju ili se prodaju u bescijenje. Svjedoci smo demografske katastrofe. Nisu ljudi otišli samo zbog bijede i neimaštine, otišli su i zbog ideologije. Kako pobjednici često preuzimaju načine vladanja od poraženih, tako se i ja danas osjećam kao da me vremeplov vratio u doba komunizma, u doba jednoumlja.

Scena filma Agape u kojoj kandidat za krizmu Gabrijel (Pavle Čemerikić) recituje svešteniku Miranu (Goran Bogdan) Himnu ljubavi apostola Pavla, tj. Prvu poslanicu Korinćanima, vizuelno, dramski i značenjski remek–delo je i unutar celine filma i za sebe. Osa radnje i emocije omogućava da se bude „licem u lice“ sa Bogom. Kako ste došli do te scene?

Došao sam uz pomoć koscenaristkinje Sandre Antolić, koja je u radu na tekstu duboko uronila u Bibliju, a pogotovo je proučavala poslanice Svetog Pavla. Naravno da se ta scena mogla snimiti na stotine načina, ali kada sam ju odlučio snimiti na ranžirnom kolodvoru, između tračnica, bilo mi je jasno da ju ne smijem sjeckati. Scenu sam snimio u kontralihtu u samo dva kadra. I izgleda da sam pogodio.

Tema Agapea je zapravo homofobija, koja budući i sama problem, ne može biti nikakvo rešenje ni za šta, pa ni za pedofiliju. Pre osam godina kad ste na Festu nagrađeni za Metastaze, u jednom intervjuu ste rekli „da je Evropska unija jedina budućnost i za Hrvatsku i za Srbiju. Jer, očito je da sami nismo u stanju iskorijeniti ovo balkansko zlo koje je taloženo stoljećima. Želim i svojoj, a i srpskoj djeci da budu slobodni europski građani koji putuju i druže se jedni s drugima kao sav normalan svijet.“ Srbija još nije stigla u tu budućnost. Kako je u Hrvatskoj? Naš predsednik nedavno je posetio vašu predsednicu, kako vam se to čini?

Puno ste pitanja postavili, pa ću početi od kraja. Svašta možemo izmijeniti, ali to da su Srbi i Hrvati bili i bit će susjedi ili komšije, ne možemo. Zato podržavam svaki dijalog koji ima za cilj poboljšanje ne baš sjajnih odnosa između Hrvata i Srba. Temom filma sam mnoge razočarao. Očekivali su pedofiliju, eksplicitne scene, a dobili film o ljubavi i homofobiji. Strah od različitosti u hrvatskom društvu je zastrašujuć. Zavladala je sklonost etiketiranju, diskvalifikaciji ljudi samo zato što se politički, vjerski, bojom kože, seksualnim afinitetima ili naprosto ponašanjem razlikuju od mejnstrima. Ljude se nabija na stup srama, kao nekada Isusa na križ, samo zato što su drugačiji. Koji je samo strah zavladao od „najezde“ sirijskih izbjeglica. A zaboravljamo da je i Isus bio izbjeglica. Gušenje prava na različitost vodi u, komunistima tako dragu, uravnilovku, a uravnilovka vodi svako društvo u propast.

U Metastazma (2009) pokazali ste surovost i očajanje žestokih momaka–navijača sa dna društvene lestvice; u Ljudožderu vegetarijancu (2012) „metastaze“ ste otkrili na korumpiranoj i gotovo psihotičnoj eliti u zdravstvu; u filmu Agape (2017) okrenuli ste se crkvi, no zapravo ste uprli prst u celokupno društvo i to u onaj ranjivi deo – u adolescente: države koje imaju takvu omladinu, da parafraziram Tita, morale bi se zabrinuti za svoju budućnost. Ima li nam leka?

Dobro ste rekli. Opet iznenađenje za gledatelja. Svi su očekivali da će bad guy biti svećenik, a moj je cilj bio da na koncu filma gledatelji prema njemu osjete empatiju. I onda se pitate: pa tko je loš u tom filmu? Tito sigurno više nije zabrinut za budućnost Hrvatske, ali ja jesam. Naravno da ne mogu generalizirati, ali moj je dojam da stasaju nove generacije s puno manje tolerancije prema različitosti nego smo je mi imali. Naravno da to zvuči starački i čangrizavo. Ali zatvoreno, samodopadno društvo nema perspektivu.

Potomak ste folksdojčerske porodice iz Slavonije. Dakle, deo ste etničke grupacije koja je preživela poprilično prećutani posleratni progon i genocid, preživeli ste rat i progone ‘90–ih, svedok ste posledica rata u Siriji. U Nedeljnoj Dalmaciji neko vas je napao zbog izjave da bi naseljavanje imigranata bilo rešenje za opustela sela Slavonije. Meni se pak ta ideja čini sjajnom, jedino što zvuči kao Titovo rešenje: naplatiti Evropi ono što želi od nas tj. zadržavanje izbeglica. Kako gledate na tu stvar?

Ja sam za to da se pomogne svakom tko je u nevolji, pa tako i Sirijcima. Moja je majka 1991. pod granatama iz rodnog Osijeka pobjegla u istu kuću, kod iste prijateljice kod koje je pobjegla 1944. bježeći pred partizanima. Možete misliti kakav joj je to osjećaj bio. A što se tiče Nijemaca, mislim da je Tito prema nama napravio najveći genocid u povijesti ovog trusnog područja. Prema nekim izvorima, na području bivše Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata ostalo je oko pola milijuna Nijemaca. Znate i sami, jer ste iz Banata, da su to bili uglavnom imućni ljudi. Famoznim Titovim Zakonom o logorizaciji Nijemaca, u samo nekoliko godina broj Nijemaca se sveo na 50.000. Ogroman broj ljudi je stradao u koncetracijskim logorima, a većina je život i mogućnost da iseli na Zapad platila svojom imovinom. Nekoliko sam puta krenuo u pisanje scenarija o toj tragediji, ali… Bilo jednom na Divljem istoku.