Jedna bitka za drugom, režija Pol Tomas Anderson, igraju Leonardo Dikaprio, Tijana Tejlor, Šon Pen, Benisio del Toro
Stazom kojom se, pre nešto više od mesec dana i naočigled brojnih kinoljubaca, zaputio Daren Aronovski, krupnim korakom krenuo je i Pol Tomas Anderson, mnogi misle jedan od najznačajnijih američkih reditelja današnjice, posebno ako se usredsredimo na tačku u kojoj se susreću filmovi nepobitne umetničke vrednosti i ostvarenja koja pune bioskopske dvorane. Naime, glasoviti autor filmova Noći bugija, Biće krvi, Gospodar, Opijeni ljubavlju, Fantomska nit, Magnolija, Pica od sladića, Skrivena mana, Sidni, nedvosmisleno je i, čini se, dragovoljno stupio na teritoriju kojom gospodari takozvani majnstrim film. I da stvar bude dodatno zbunjujuća, to je učinio sa očigledno povlašćene pozicije nekoga ko i u krutom, pa i u bigotskom sistemu holivudskih studija, radi šta i kako želi. Ova tvrdnja lako je proverljiva – zvanično obznanjeni budžet filma Jedna bitka za drugom (One Battle After Another) iznosi oko 150 miliona dolara. Ako uzmemo u obzir da je najisplativiji Andersonov film Biće krvi na svetskom nivou zaradio tek oko 75 miliona dolara, Andersonov autoritet čini se neupitnim. Na sve ovo moramo dodati da je novo Andersonovo ostvarenje urađeno u retkoj, u nekoj meri i ekstravagantnoj tehnici VistaVision. To nam jasno govori ono već podugo očigledno – filmovi sa autorskim belegom i štambiljem Pola Tomasa Andersona dugo se i postojano se smatraju kulturnim kapitalom, zbog čega studio Vorner Braders procenjuje da vredi ući u opipljiv gubitak (zarad prestiža i i imidža studija).
fotografije: promo…
Pol Tomas Anderson je u devetoj svojoj stvaralačkoj epizodi igranog izraza i dugog metra sasvim svesno krenuo glavnim tokom, uz utisak koji potom seže u dva paralelna kraka – s jedne strane moglo bi se zamisliti da i drugi američkih filmski stvaraoci naprave ovakav film, dok, na drugom kraku, ostaje utisak da su upravo širina zahvata i ambicioznost neponovljivo andersonovski. Zbog toga je, čini se, lakše progutati čemer-pilulu spoznaje da, povrh svega drugog, Jedna bitka za drugom ima biti shvaćena kao otvoren i, kako se već nadaju mnogi, privremen primer odustajanja od nedvosmislenog autorskog pečata. Upravo na ovom mestu vidimo analogiju sa nedavnim, takođe bioskopskim naslovom Uhvaćen na delu Darena Aronovskog.
KA ČISTOTI ŽANRA
Već je sam trejler pošteno sugerisao šta nas tu čeka (uključujući prilčno frentičan ritam i scene potere automobilima), ali se (ipak) činilo da Pol Tomas Anderson namerno navodi na pogrešan trag, jer mu se, naprosto, može. Međutim, Jedna bitka za drugom i u završnom obliku bespogovorno jeste čedo glavnog toka. Anderson pravi priču o višecedenijskom progonu radikalnih levičarskih anarhista, što na um navodi priču o grupi Bader-Majnhof i ostale jušinike RAF, te je, utoliko, Jedna bitka za drugom na teritoriji kojom vladaju remek-dela poput, recimo, Zabriski point Mikelanđela Antonionija, Probuditi mrtve Kita Gordona ili maestralna ekranizacija dokumentarističke proze Baader–Meinhoff – The Inside Story of R.A.F., autora Štefana Austa i reditelja Ulija Edela. Kod Pola Tomasa Andersona priča kreće s početka ovog veka i stiže u dane bliske budućnosti. Reč je o anarhisti koji, nakon što ga supruga izda, biva primoran da se izgubi u nepregledu Amerike sa sve malenom kćeri, pri čemu su mu za petama ne samo državni aparat, nego i psihotičan i krvožedan vojni dužnosnik, ponižen tokom jedne od akcija tih istih anarhista. Film je proistekao iz proze, iz romana Vineland Tomasa Pinčona, kriptičnog i uvek provaktivnog autora. (Anderson je već uradio film po Pinčonovoj prozi, Skrivena mana, s tim da tačna i konkretna formulacija sa najavne špice glasi da je film Jedna bitka za drugom “nadahnut” pomenutim proznim Pinčonovim delom). A Tomas Pinčon je u tom svom turobno intoniranom romanu u pripovednoj žiži imao sudbinu američkog revolucionara koga hvata žrvanj Amerike Ronalda Regana. Anderson priču prebacije u naše dane i vreme koje tek treba da usledi. Zadržava se na verističko-naturalističkom pristupu, što onda otvara prostor da ovaj film dobrim svojim delom polemiše sa današnjom Amerikom i nizom događaja koji su se zbili u poslednjih godinu dana (ICE kriza, antimigrantska retorika i histerija, recimo). Upravo zbog toga ovo je najpolemičniji Andersonov film, iako je on neretko znao da segne znatno dublje u prošlost, pa i do odrednica retro šika (kao, na primer, u Noćima bugija, Fantomskoj niti, Biće krvi i/ili Gospodaru, s tim da je prethodni njegov film, Pica od sladića, bio besprekoran izdanak vaskrsle mode filma nostalgije). S druge strane, ovo ostvarenje, ostavimo li po strani lako zametljiv posprdni ton i naglašen humor (posebice u delu u kome “gostuje” Benisio del Toro), u vidnoj meri stupa i na tlo podžanra koji je bio u modi koncem osamdesetih i početkom devedesetih: triler po meri čoveka koji razmišlja (thinking man thriller), gde kao analogije možemo da istaknemo zapažena ostvarenja Paket i Begunac, oba u režiji Endrjua Dejvisa, te Razneto, vrsnog “izvođača rediteljskih radova” Stivena Hopkinsa. I tu ponovo stižemo do kopče sa najaktuelnijim radom Darena Aronovskog, jer njegov Uhvaćen na delu i Andersonova Jedna bitka za drugom dele čistotu žanrovskog izraza, nesvojstvenu narečenim autorima. Ništa od rečenog, međutim, nije uvod u pokudu koja tek treba da usledi, nego, nadajmo se, dovoljno precizno i ubedljivo pojašnjavanje konteksta, čime uostalom filmska kritika nužno mora da se pozabavi, posebno kada joj se u fokusu nađu značajnija ostvarenja probitačnijih autora, a Aronovski i Anderson, svaki uz svoje osobenosti, to svakako jesu.
foto: promo…
NESVODIVA AMBICIOZNOST
Jedna bitka za drugom, čak i unutar gabarita od bezmalo tri sata trajanja i veoma intenzivne priče, primer je dinamičnog, žanrovski osvešćenog pripovedanja, s tim da je tu, kao i poviše puta dosad, bilo prostora za izvesna skraćivanja unutar scena i segmenata, ali to bi onda možda ugrozilo upečatljivo sprovedenu iluziju autorske ambicioznosti. U skladu sa zahtevima žanra (na mahove i prilično visokooktanskog trilera), Bobov (tumači ga, iznanađujuće energično i diskretno iznijansirano, Lionardo Dikaprio) revolucionarni žar prevashodno je instinktivnog, mimetskog i reaktivnog podtipa, a sličan sud važi i za ostale transgeneracijske aktere priče, zgodno postavljene na samoj granici persiflaže (to se posebno odnosi na Pefidiju, suprugu-majku-izdajicu, u strasnom tumačenju Tijane Tejlor, a taj lik titra na samoj granici sprdnje, što važi i za lik vojnog lica Stivena Dž. Lokdžoa, koga igra ga Šon Pen, na ivici karikaturalnosti). Utoliko u vodu padaju poređenja sa onim što prepoznajemo kao nasleđe Ulrike Majnhof, koja je, između ostalog, umela da kaže i sledeće: “Ako bacite jedan kamen, to je kažnjivo delo. Ako se baci hiljadu kamenova, to je politička akcija. Ako zapalite automobil, to je kažnjivo delo. Ako se zapale stotine automobila, to je politička akcija. Protest je kada kažem da nisam saglasna sa nečim. Otpor je kada osiguram da se stvari sa kojima nisam saglasna više ne dešavaju.” I upravo tako – Andersonovi likovi se mahom kreću unutar zacrtanih žanrovskih koordinata, što donekle tupi oštricu njegove društvene kritike, ali istovremeno pomaže da ideje radikalne levice implicitno i onda i subverzivnije dopru do publike prvo u bioskopskim salama, a onda i u ostalim prikazivačkim okolnostima.
Ako već nije dovoljno jasno, valja istaći da je ovo sveukupno vrlo dobar, veoma zreo i veoma pitak film iskusnog autora, kome ponajpre smetaju unisoni pa čak i histerično visokoparni kritičarski hvalospevi. Pol Tomas Anderson je očigledno uradio šta je hteo i kako je hteo, a iz njemu poznatih pobuda, odbacivši makar privremeno teret autorskog pristupa. I da bude ponovljeno – Jedna bitka za drugom, koja ima biti shvaćena i kao neonoar film sa mrakom koji seže u duše svih aktera, ovakva kakva u svojoj konačnici jeste, mogla bi biti manje-više kvalitetan film i u rediteljskom izvođenju nekog drugog (a svakakoxs viđenijeg) američkog autora današnjice, ali teško uz ovu količinu hitro uočljive ambicioznosti u svim segmentima izraza i jezika.
Na svakome od nas ponaosob je da živimo kako možemo i nosimo se sa “demonima” vlastitih očekivanja, predubeđenja i preferenci, pri čemu moramo imati na umu da je ovo, možda, između ostalog, i međukorak, međufaza ka nečemu posve novom, ka čemu se Anderson svesno, a sopstvenim ritmom i stazom kreće. Jer, još jednom, može mu se.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Premijer Đuro Macut je održao sednicu Vlade u Leskovcu da bi prisustvovao promociji projekta Prestonica kulture 2026. u kome je glavna stavka prenamena Doma vojske, za koju su uložena sredstva Evropske banke još prošle godine
„Vreme je učinilo da apsurd postane realnost naših života“, kaže Tihomir Stanić pred sutrašnju premijeru Beketove drame „Čekajući Godoa“, koja se uvek postavlja s razlogom
„Lazarus Fest“ je najnoviji program koji je Zrenjanin otkazao u godini u kojoj je Prestonica kulture Srbije i u kojoj nema novca da realizuje planirane projekte. Zna se zašto
Ne zna se da li će Narodno pozorište biti otvoreno u petak kao što je najavljeno. Do tad, Balet vežba u Sali na petom spratu, a dramske predstave gostuju na scenama drugih pozorišta i dobijaju velike ovacije
Svetislav Bule Goncić, koji podržava SNS i Vučića, solidarisao se sa zaposlenima Narodnog pozorišta koji traže smenu Dragoslava Bokana, uprave, i ministra kulture Nikole Selakovića
Od pouzdanog stabilokrate, Aleksandar Vučić je postao najveća pretnja stabilnosti u vlastitoj zemlji i time, čitavom regionu. Sada mu je to i Ursula rekla
Predsednikova savetnica za medija Suzana Vasiljević je kao novinarka „izmislila rat“ kako bi se što duže brčkala u moru u Crnoj Gori. Zato sada, kada je na drugoj strani, ima rešenje za sve one koji mora izmišljaju kao što je to ona činila
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!