
Dan prijateljstva
Dan za bliskost među ljudima
Dan prijateljstva koji se u svetu obeležava 30. jula, promoviše bliskost među ljudima, državama, kulturama, različitostima. Srbija koju su pokrenuli studenti, zaslužuje da ga slavi
Već od naslova, dakle, ulazi se u jedan kompleksan poetski i kulturnoistorijski dijalog, koji, međutim, umesto odgovora i objašnjenja nudi strepnje i nedoumice
Osnovna forma poezije Dejana Ilića još od prvih knjiga jeste dijalog, ali kako sagovornik nije uvek imenovan, a često se i ne može imenovati, stiče se varljiv dojam da se njegov lirski junak ispoveda i katalogizuje utiske o onome što vidi i doživljava. Međutim, subjekt ove poezije zapravo ostaje prikriven, uvek pomalo u senci, uvek na izvesnoj, opipljivoj distanci kako od predmeta govora tako i od sagovornika, i čitalac o njemu sâmom malo toga saznaje neposredno. Stoga su tu posrednici: ponekad svakodnevni predmeti, protokoli, prostor kuće ili najbližeg okruženja, potom najpre sopstvena zemlja, a onda i prostor mediteranskih zemalja (Grčka, Italija) te, konačno, metafizičke kategorije u likovima istorije, prolaznosti, ljubavi, lepote, smisla.
Upravo objavljena Ilićeva knjiga Pokopani rt počinje, baš kao i nekoliko prethodnih (Dolina Plistos, Kamperplac), novim putovanjem: “I opet pripreme za putovanje,/ ista jeza, i u ovim godinama, strogi/ rituali, kojih se praznoverno/ pridržavam. Biranje muzike, pranje,/ usisavanje kola, mape, planovi gradova/ koje ću posetiti (…)”. Sâm naslov, kako pesnik i navodi u belešci na kraju knjige, upućuje na Ungaretija i naslovnu pesmu njegove magistralne knjige Pokopana luka, koja, u Ilićevom, prošle godine objavljenom prevodu, glasi: “Tamo odlazi pesnik/ potom se vraća na svetlo sa svojim pesmama/ i rasipa ih// Od te poezije/ ostaje mi/ to ništa/ neiscrpne tajne”. Postoji i stariji, Komnenićev prevod ove pesme, u nekoliko nijansi različit od Ilićevog, a u komentaru donosi Ungaretijevu priču, koju je u mladosti čuo od poznanika, “o nekakvoj luci, zatrpanoj peskom, po svoj prilici iz doba pre Ptolomeja, što bi išlo u prilog tvrđenju da je Alesandrija bila luka već pre Aleksandra, te da je bila grad i pre njega. O tome se ništa pouzdano ne zna”. Polazeći od ove konkretne priče, Ungareti je, kao što se može videti, u svega sedam stihova utkao i orfički mit, i preispitao mesto poezije u svetu, i na izvestan način konstituisao poetiku hermetizma, koji govori o onome što je skriveno, zapretano ispod površine čulima dostupne stvarnosti.
Već od naslova, dakle, ulazi se u kompleksan poetski i kulturnoistorijski dijalog, koji, međutim, umesto odgovora i objašnjenja nudi strepnje i nedoumice. Počev od pesme “Majuri”, u kojoj “ (…) grešimo,/ ubacujemo novčanicu u pretinac/ za kovanice” i potom “prvi glas koji čujemo na stranom jeziku/ glas je mašine (…)”, formira se novi, ovovekovni obrazac kulturnodijaloške poezije, koji istovremeno podrazumeva sva prethodna iskustva (19. vek i doba burkhartovskih, danas već glomaznih čičeronskih opisa gradova i spomenika kulture, preko epohe reprodukcija, pa potom malih priča i intimnih doživljaja kao bočnih ulaza u velike priče, zaključno sa našim vremenom bezbrojnih, nepregledivih foto i video-zapisa), potiskuje ih, nemoćan da istinski sva obuhvati, a potom ih preosmišljava, uzimajući od svakog tog iskustva delić koji mu je potreban da bi sopstveno iskustvo uobličio. Jednako tako, bilo da je reč o promašenom arhitektonskom poduhvatu (pesma “Zvezda”), istorijskoj baštini (“Akvileja”, “*** u Raveni”, “Bolonja” i dr.) ili megaturističkom kompleksu Venecije, kao metafizičko zaleđe svih dijaloga s kulturom, koji Ilićev lirski junak vodi – teče njegov razgovor s vremenom i prolaznošću kao jedinim izvesnim ljudskim kategorijama.
U tom kontekstu su znakovite kratka pesma/promišljanje “Stranost”: “Šta je stranije, jezik iz kojeg/ ne mogu, ili jezik u koji ne mogu?”, ili pesma “*** (A šta kada shvatiš)”, sa svojim završnim stihovima “Ne, nismo rođeni da bismo bili/ zadovoljni, niko nam to nije/ obećao.”, koje relativizuju, ili bar nijansiraju iskustva ranijih Ilićevih knjiga, spoznaju o jeziku kao jedinom utočištu i retkim, ali ipak doživljenim časovima ljudske sreće.
Ti časovi, međutim, ni sada ne izostaju, i to kao protivteža intenzivnom putničko-turističkom vremenu i kratkotrajnim bleskovima istorijskih i kulturnih spoznaja i nauka. Završni ciklus “Pokopani rt” i triptih “Linija horizonta” slikaju porodični rajski prostor, preostao nakon urušavanja svih kolektivnih, ali i ličnih utopija: kućicu pored mora, u septembru, sa galebovima na horizontu, zrikavcima u polju, borovima, čempresima i lijanderima, maslinama i sirom na stolu, redovnim sijestama, malim radostima svakoga dana. I, ono što je posebno važno, i upadljivo: bez prisustva drugih ljudi. Kao da ljudi jedni drugima više nego ikad kvare, a ne proizvode sreću.
Iako sve to može zvučati naivno, ili premalo, godine 2025. to uopšte nije tako, a Ilićeva nova knjiga donosi autentično svedočanstvo o sveopštoj iscrpljenosti i zaglavljenosti sveta, čije bogatstvo, kulturno, istorijsko, tehnološko i svako drugo, proizvodi sve teskobnije osećanje nelagode, a sve manje zadovoljstva. Ono što njegovom lirskom junaku, dok prebira “godine/ kao nevidljivu/ brojanicu”, ostaje kao kakva-takva uteha, kao nada koja na neki način nadomešta zadovoljstvo, jeste dete, koje traži “svoj život”. Premda “brojanica”, makar i nevidljiva, sugeriše egzistencijalnu zatvorenost i bezizlaz, dete, koje je već daleko na otvorenom moru, kao i sve što će (ono) biti u budućnosti, predstavlja ogromnu, neizmerivu tajnu sa kojom pesnik i njegov lirski junak zapravo sve vreme razgovaraju.
Dan prijateljstva koji se u svetu obeležava 30. jula, promoviše bliskost među ljudima, državama, kulturama, različitostima. Srbija koju su pokrenuli studenti, zaslužuje da ga slavi
Kao i investitorski urbanizam koji je porušio pola Srbije, i advokatsko planiranje deluje protiv gradova i njihovih stanovnika, samo sve po zakonu
Zakon o udžbenicima predviđa da „Službeni glasnik“ i Zavod za udžbenike sarađuju na objavljivanju nacionalnih udžbenika. Da li je to najava njihovog spajanja o kome se priča više od dve godine
Ta Slavkina izjava da su muškarci jači fizički... Slavka bar s tim nikad nije imala problem – znala je da patosira momke koji joj dobacuju, ako smem da otkrijem porodične priče. Slavka u toj rečenici misli prvenstveno na uslove u sportu – ona se aktivno zalagala da se ženski fudbal profesionalizuje po uzoru na muški
Istraživanje NSPM: Većina Srbije protiv Vučićevog režima (1)
Najgore je iza nas Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve