Razgovor igrača koji uživaju u igri

Rajko Grlić je doajen jugoslovenske i hrvatske kinematografije. Poslednjih dvadesetak godina predaje u Americi, prvo na Njujorškom univerzitetu, a zatim u Ohaju. Filmove snima u Hrvatskoj. Pre otprilike mesec dana, njegov najnoviji film Ustav Republike Hrvatske jednoglasnom odlukom žirija osvojio je gran pri Amerike na festivalu u Montrealu, u konkurenciji 21 filma iz sveta. Ove nedelje Ustav Republike Hrvatske se premijerno prikazuje u gradovima Hrvatske, 16. oktobra će imati premijeru u Beogradu, a narednog dana u Novom Sadu.

Film je od početka snimanja pratila velika pažnja javnosti – u Srbiji ništa manja nego u Hrvatskoj. Razumljivo: Grlić je režiser filmova Neka ostane među nama, Karaula, Čaruga, Za sreću je potrebno troje, U raljama života, Samo jednom se ljubi, Bravo maestro… koji su među najboljim filmovima ikad viđenim na ovdašnjim velikim i malim ekranima, pisao je scenario sa Antom Tomićem, koji je verovatno najpoznatiji savremeni hrvatski pisac u Srbiji, glavnu ulogu – profesora koji je transvestit i žestoki hrvatski nacionalista, i koji uči Ustav Republike Hrvatske sa Srbinom policajcem igra Beograđanin Nebojša Glogovac, najavljivano je da film priča i postavlja pitanja o predrasudama, netrpeljivosti zbog drugosti i sličnim temama o kojima su stavovi javnosti čvrsto utemeljeni.

Sa gospodinom Grlićem dopisivala sam se i-mejlom.

„VREME„: Kad se kaže „Ustav„, to zazvuči nekako državno, čak zastrašujuće. Verovatno niste imali takvu nameru?

RAJKO GRLIĆ: Da, zvuči čudno. Ali Ustav Republike Hrvatske, a vjerojatno i ostali ustavi, zapravo su vrlo nježne, gotovo do boli lirske knjige o toleranciji, ravnopravnosti, zaštiti ugroženih. No nažalost sadržaj, kao što to često biva u srazu teorije i prakse, ne korespondira uvijek s realnošću. Tu negdje je i počela naša potraga za pričom. Kako je nastao taj sraz. Kako on izgleda u stvarnom životu. Među stvarnim ljudima.

Da li ste pre nego što ste Ante Tomić i vi zaronili u Ustav Republike Hrvatske mogli bez pomoći Gugla da citirate neki njegov član?

Nisam. Ni slučajno. Bio sam jedan od onih 98% građana Hrvatske koja tu knjižicu nikada nije držao u ruci. Tek kada sam čuo da svaki državni činovnik mora položiti ispit iz Ustava, krenuo sam ga čitati. Naravno, ne s namjerom da postanem državni činovnik, već zato jer je jedan od naših likova to morao položiti.

Kako komentarišete činjenicu da neki srpski mediji najavljuju vaš film kao film u kome Nebojša Glogovac igra transvestita sa podtekstom da mu je tu ulogu poverio hrvatski reditelj? Da li i nehotice, dakle iz puke želje za privlačenjem pažnje čitalaca, takvi naslovi pomažu ili ne – filmu, njegovim autorima, kome god?

Ne krojim te naslove, nemam ništa s njima. Svatko može pisati šta hoće i nasloviti to kako hoće. A što se tiče pomoći filmu, znate onu staru poslovicu da svako spominjanje pomaže filmu, negativno ili pozitivno, jedino je važno da točno ispisuju ime filma.

Zna se da su vam mediji u Hrvatskoj zamerili što ste angažovali glumca iz Srbije, koji je uz to, glumio Dražu Mihailovića. Zaista, zašto ste to uradili? Mogli ste pretpostaviti da će ta činjenica zaseniti važne elemente filma, elemente zbog kojih ste, uostalom, i snimali film? Već ste imali slično iskustvo zbog angažovanja Mikija Manojlovića u filmu Neka ostane među nama.

Vi spominjete druge, a zapravo i vas kopka isto pitanje kao i njih; kako je to Hrvat dao glavnu ulogu Srbinu. I to Srbinu koji je igrao četnika. Strašno. Bojim se da odgovarajući na tako simplificiran odnos režiser – glumac nećemo daleko doći. Vrtjet ćemo se u krugu gluposti o kojoj ovaj film upravo i govori. Nebojša Glogovac je prije svega sjajan glumac, a zatim je i vrlo mudar čovjek. A to su dvije vrline koje su osnovna pretpostavka svake igre na filmu, vrline za kojima svaki režiser traga i kada ih napokon nađe, ne pada mu na pamet da se pita od kuda je ta osoba, koje je nacionalnosti, vjeroispovjesti i seksualnog opredjeljenja. Režiser pred sobom ima glumca. Glumac režisera. I njihov odnos ili funkcionira ili ne. Nikakva oznaka roda i krvi tu ne pomaže ili odmaže. To je onda razgovor igrača koji uživaju u igri. A da li će to netko shvatiti ovako ili onako, simplificirati ili ne, nije vas briga. Uostalom da čovjek brine o tim glupostima, nikada ne bi išao raditi tako visokorizičan posao kao što je pravljenje filmova. Pogotovo ovakvog kakvog smo Nebojša i ja radili.

U podnaslovu filma piše – Ljubavna priča o mržnji. Šta to znači? Voleti i mrzeti istovremeno?

Kada nekoga u ovim našim krajevima ne podnosimo, onda ga najčešće imenujemo nekom etiketom: peder, četnik, ustaša… Ukratko, svrstamo ga u neku zajedničku košaru i time smo ga zauvijek označili kao našeg neprijatelja. On je zbirna imenica. No kada nas nevolja, a ona je uvijek najbolji spajač ljudskih sudbina, nekako spoji, mi odjednom iza te naljepljene etikete počinjemo nazirati ljudsko biće. Osobu s imenom i prezimenom. Naredni, vrlo oprezni korak, najčešće je pokušaj da o toj osobi nešto saznamo. Postajemo radoznali. A u toj radoznalosti krije se mali zametak nečega što se jednoga dana može, naravno ne uvijek, pretvoriti u prijateljstvo ili čak ljubav.

Pres najava filma sugeriše pitanje da li čovek može da se promeni. U Srbiji su na vlasti ljudi koji su nekada zagovarali drugačije stavove od ovih koje sada propagiraju, a ljudima preostaje jedino da im veruju. Molim vas za komentar.

Bojim se da političarima ne valja vjerovati ni kada darove daju. Oni su prevrtljive ptice. Za vlast mogu biti ovo ili ono, danas jedno, sutra drugo. Kao ljudi političari manje-više postaju zanimljivi tek onda kada padnu s vlasti, kada postanu „društveno nevažni“. Onda se u njima može svašta otkriti. No dok su na vlasti, imaju masku koju, ako je potrebno, mogu presvući svakih pet minuta.

I Hrvatska i Srbija će premijerno videti vaš film u vreme kad su u fazi niskog nivoa prijateljstva. Šta očekujete kako će biti dočekan, koliko državni odnosi utiču na percepciju filma?

Ljudi koji rade na „državnim odnosima“, kojima je stalo i koji se međusobno hrane tim „niskim nivoom prijateljstva“, oni na vlasti kao i oni iz podzemlja fatalno zaljubljeni u svoju naciju, ne odlaze u kino. Njih to ne zanima. Prema tome ne vidim tu neki veliki problem. Želim vjerovati da „ljudi“ i „država“ nisu jedno te isto. Bilo bi strašno da jesu, i u Vašem i u Našem slučaju.

Ako se slažete sa mišljenjem da je od svih umetnosti film najbolji predstavnik, promoter, i sve ostalo na tu temu zemlje iz koje dolazi, da li se osećate odgovornim zbog slike koju vaš film pronosi svetom?

Film je, kao što bi rekao drug Lenjin, najvažnija od svih umjetnosti. Tako su nam barem govorili kada smo bili mali. Kasnije smo naučili da je i najneugodniji svjedok stvarnosti. Ako netko tko će se baviti arheologijom vremena jednoga dana pokuša rekonstruirati kako je tekao svakodnevni život, od automobila do našeg vokabulara, film će mu, manje ili više, biti jedan od rijetkih pouzdanih izvora. A što se tiče prezentacije, pokazivanja, predstavljanja zemlje u dalekom svijetu, to je druga priča. Veliki rodoljubi, i Vaši i Naši, vjeruju da vani uspjevaju samo filmovi koji gade naše svetinje, naše običaje, naš život i naš ponos. Oni su uvjereni da su ti filmovi dio neke veće, globalne zavjere protiv njih i njihove države. Meni se na drugoj strani čini da vani funkcioniraju filmovi u kojima se pretjerano ne lažemo, ne šminkamo, ne pokušavamo biti nešto što nismo. Ukratko, da kič ne prolazi baš najbolje. Da li se osjećam odgovoran ako moj film nije ogledalce koje će uvijek govoriti da smo najljepši i najpametniji? Iskreno rečeno, ne baš.

Vaš film U raljama života je često repriziran na ovdašnjim TV kanalima. Da li dobijate neku nadoknadu od tih repriza?

Ne, ni pare. Ni za Samo jednom se ljubi, ni za Čarugu, ni za Karaulu, ni za… Ukratko – sramotna pljačka. Neke beogradske producentske kuće, kao što je to na primjer „Centar film“, godinama sudjeluju u tome.

Šta je bilo sa filmom koji je trebalo da snimite Lordan Zafranović, Goran Marković, Goran Paskaljević i vi? Društvo iz Praga?

To je završilo na nivou sinopsisa. Zagrebački producent koji je to trebao voditi nije se pokazao dorastao takvom projektu.

Šta bi bilo kad bi bilo da Hrvatska i Srbija odluče da, na primer, godinu dana rade zajedničke projekte u kulturi? Da li bi im se pridružio još neko?

Nisam siguran da u potpunosti razumijem vaše pitanje. Mislite, kada bi jedni i drugi stavili svoj novac u zajedničku blagajnu i djelili ih zajednički, prema projektima? Bojim se, ako to mislite, da bi tih novaca i tada bilo beskonačno malo i da bi se više vremena potrošilo na svađe tko je uzeo više ili manje za se, a da bi sami projekti patili. Mislim da je puno bolje ovo što sada imate na filmu, da i jedni i drugi pomažu projekte jednih i drugih. Čini mi se da bi to što se radi na filmu bilo dobro proširiti i na druge discipline. Jer to je neka, koliko-toliko, organska suradnja. Svaka dirigirana bi opet bila neko novo orgijanje birokracije.

Vaše kolege, doajene ovdašnje kinematografije koji žive od profesure, novinari često pitaju – da li studente učite kako se snima film u besparici. Vi nemate te potrebe, tamo gde žive vaši studenti novac nije nepremostiv problem. Šta su teme koje njih tište? Kako vi snimate u besparici?

Nigdje na svijetu novac za film ne raste na drvetu. Jednako ga je teško osigurati za prvi film i ovdje i tamo. Jedina je razlika da tamo, ako jednom prežive prve nedaće, ako se pokažu dobrim, klinci mogu očekivati da će raditi u boljim produkcionim uvijetima, s više novaca. Ovdje nema te garancije. Ovdje su i početnici i veterani stalno u istoj početničkoj poziciji. Tu kvaliteta i ono što vam je napravio prethodni film gotovo ništa ne znače.

Prošlo je 35 godina od filma Samo jednom se ljubi. Nije malo, zar ne? To je priča o ljubavi udbaša i buržujke, o ljubavi koja pobeđuje ideologiju. Sad se često i uveliko priča o pravu na ljubav – to je, uostalom, jedna od tema vašeg najnovijeg filma Ustav Republike Hrvatske. Kako se stiče, osvaja, to pravo? Kojim oružjem?

Ono se osvaja ljubavlju. Voljom. Malim intimnim fanatizmom. Željom za boljim, ljepšim, stvarnijim.