Ovo je memoarski roman o bratskom odrastanju na periferiji i o razvijanju novog umetničkog senzibiliteta pod okriljem patrijarhalnog jugosocijalizma
Život nema radnje, čovek je bezličan, pa ne postoje ni likovi. Fabula života vrti se oko hrabrosti da se suočimo sa samima sobom i pogledamo sebi u oči.
Neobičan, pomalo „neprirodan“ spoj avant umetnosti i retro života, nije li to jedna od tako tipičnih zaostavština (pre)zrele hipijevštine, šesetosmaštva, epohe „ezoteričnih“ (najčešće „istočnjačkih“) isprazno-mistifikatorskih bajanja i tripova, unjkavog eko aktivizma i ostalih umetničkih i lajfstajl moda šezdesetih i ranih sedamdesetih? Bivalo je toga u ono vreme i kod nas, kao manje ili više relevantnih odjeka iz velikog sveta, ponajviše na slovenačkoj i vojvođanskoj, pre svega novosadskoj sceni. I bilo je tu svačega, od vrhunskih dostignuća do pomodnog produciranja, ali u svakom je slučaju bilo živo i zanimljivo, mada u znaku (bar) jedne neotklonjive protivurečnosti. Na jednoj strani, umetnička produkcija – pretežno konceptualna, u najširem smislu reči – u znaku kreativne apoteoze visokog moderniteta, urbaniteta i lucidne „kritike svega postojećeg“ i svakovrsnih autoritarnih narativa, na drugoj reterirajući, u konačnici nepodnošljivo kičasti i kmezavi životni stilovi i prakse, na primer, demonstrativno povlačenje u morbidno tupilo, mrak i tišinu sela i tzv. prirode, gde će se, je li, direktno komunicirati s Kosmosom, uz jutarnje čampraz-divane sa Suštinom herself (u velegradu brojne antene bezbeli ometaju prijem njenog signala), uz sekularno monaški (jer, seks nije zabranjen, dapače!) život bez agresije i stresa, i uz ritualno nejedenje životinjskog mesa, jer životinje su kanda naša braća i sestre, a ko još klopa brata svog i sestru svoju?! Za razliku od maleroznih biljaka koje su nam tek daleka rodbina, tako da, ko ih šiša, možemo ih tamaniti slobodno…
foto: stefana savićBožidar Mandić
Božidar Mandić (1952), višedecenijski patrijarh Porodice bistrih potoka (zadnja pošta Rudnik), mlađi od dvojice braće Mandić koji su nezaobilazni akteri novosadske i jugoslovenske konceptualističke scene (stariji je Miroslav, pisac, najpoznatiji po projektu Ruža lutanja), napisao je roman Pertle (Službeni glasnik 2015), dobrano autobiografski utemeljen, koji izobilno referira upravo na tu scenu i na njene aktere, te na ljudsko i umetničko sazrevanje braće Mandić, pomalo raspuštenih klinaca iz starog radničko-paorskog kvarta, u atmosferi panonskih i jugo-šezdesetih, u kojima komunistička revolucija više možda i nije više znala kuda udara, ali je zato seksualna revolucija (sve sa rokenrolom i kojekakvom „čudnom“ umetnošću) već uveliko nogom lupala u vrata do tada oficijelno čednog socijali-zma. Pertle su ponajpre roman o jednom upečatljivom (među)bratskom zavetu – koji je i odgonetka naslova romana, no ne treba je ovde prepričavati – i o složenom, teškom i veličanstvenom odnosu starijeg i mlađeg brata sa sličnim umetničkim (i muškim, i kojekakvim još) afinitetima, ne nužno i senzibilitetima, dakle ljudi onako bliskih i beskonačno udaljenih kako to mogu biti samo oni najbliži. Koliko je tu tačno „stvarne“ braće Mandić, a koliko je fikcijska nadgradnja, ne samo da nije moguće odgovoriti, nego neki zamišljeni „tačan“ odgovor ne bi ničemu služio. Mandić mlađi napisao je knjigu koja je svojim do srži pesničkim osećanjem i jezika i sveta daleko od konvencija klasičnog „dobro skrojenog“ romanesknog dela – s kojima se na više mesta umesno sprda – a da istovremeno ne zamiče u nebuloznost kakva se omakne ponekome ko s manje pažnje ili dara „prenebregava narativne konvencije“.
Pertle su, dakle, lirska hronika jednog odrastanja i prozno-poetski zaziv jedne epohe kojoj se prilazi bez kičastog nostalgisanja ili osvetničkog ocrnjivanja, ali su i snažan, ma koliko fragmentaran portret hrabre, drske, mlade umetnosti tog vremena i njenih još skoro pa balavih aktera, od kojih će neki napraviti zavidne umetničke opuse, drugi će potonuti u anonimnost, a gotovo svi će manje ili više osetiti represiju režima i njene dugotrajne posledice; najviše Miroslav Mandić i Slavko Boganović, koji su osuđeni na robiju. E sad, baš je tekst zbog kojeg će Mandić stariji završiti u zatvoru takođe bitna začkoljica romanesknog međubratskog obračuna, ali ni o tome ne valja odviše govoriti…
Ovaj je rasuti memoarsko-romaneskni tekst imao sve šanse da se slupa na mnogo opasnih mesta, ali se do kraja održao na okupu, tvoreći jedno od vrednijih i intrigantnijih novih domaćih štiva u ponudi. Možda će biti boljih romana ove godine od Pertli, ali teško da će biti nečega što im može konkurisati po dragocenoj osebujnosti autorskog glasa, na literarno ubedljiv način svedočećeg o prvim i poslednjim životnim pitanjima (bratstva, prijateljstva, umetnosti, erosa, vere, ideologije, politike, izdaje…), te o jednoj još nedovoljno ispričanoj priči o nasilnom slomu nade u mogućnost „socijalizma s ljudskim likom“, neodvojivog od senzibiliteta slobodne umetnosti i slobodnog, Fuko bi rekao nefašističkog života. Ako mene pitate, zato je i propao: po strani od naivno nadobudnih „klaracetkinovskih“ proklamacija, realni komunizam (drugog nije ni bilo) bio je u praksi uglavnom duboko konzervativan i patrijarhalan projekat…
Za kraj, evo i pasusa koji se može čitati kao ars poetica ili pak kao sukus jednog iskustva, ali i srž jednog ispovednog romana: „Lament nad uzaludno potrošenim životom, daleko od gomile. Sve što prođe, ujedno nas obaveštava da bi još da traje. Starost nije ispovest, već dementna iskrenost. Ideali nisu tamo negde, već su prisutni ovde, tu. Ljudi koji su spavali izgubili su mogućnost da ih revolucije spasu. Krvave revolucije izazivaju bogati. Jednog dana, puške koje oni prodaju ispaliće iz ruku siromašnih. Načelo moje kurcolucije bilo je: Traži uši koje mogu da vide. Simbol dvadeset prvog veka biće metla. Naša majka bila je spremačica i taj psihogen poneo sam od nje. Ne trebaju nama revolucije iz hrabrosti, već revolucije iz straha, koje pročišćavaju dušu.“ Elem, na čitanje, pa na razmišljanje! I vežite pertle, ako umete.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Zoran Marinković, frontmen grupe “Bjesovi”
Kad biste pitali one koji su odrastali u vremenima “novog talasa”, svako bi znao da vam kaže da je Piko Stančić bio faca po nečemu. Bilo kao pouzdani bubnjar u nekoliko važnih bendova, bilo kao producent koji je nepogrešivo stilizovao zvuk naših grupa tako da dosegnu svetski nivo, bilo prosto kao faca čiji talenat se nije mogao tako lako definisati
Zakleo se Vučić u vlast i u med da će u Kosjeriću da zavede red, mogla bi da glasi pesmica o apsurdno brutalnoj funkcionerskoj kampanji koja se vodi u ovoj malenoj opštini
Izgleda da je predsednik Srbije momački nagazio na žulj Putinu. Zašto? Zato što mu Zapad možda i može pomoći u pokušaju da izađe na kraj sa studentima i velikim delom pobunjenog društva, a Moskva ni u teoriji
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić pokušava da uništi srpske Univerzitete kako bi opstao na vlasti. Ne shvata pritom da bez Univerziteta gubi društvo iz kojeg, kao i svaki parazit, isisava životodavne sokove. On ubija ono što ga drži u životu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!