Najveći ep na svetu Mahabharata dobio je i svoje srpsko izdanje. U uobičajeno skraćenoj verziji i proznom prevodu dvojice beogradskih prevodilaca – Slobodana Vlaisavljevića i Gorana Andrijaševića – najznačajnije delo klasične indijske književnosti i temeljno delo svetske književnosti i kulture konačno je u reprezentativnom obliku dostupno i ovdašnjim čitaocima
Verovatno će mnoge iznenaditi podatak da je prvo izdanje odlomaka iz Mahabharate kod nas objavljeno u Beogradu 1868. (Indijskepripovetke – EpopejeizMahabharate).
Iako u knjizi nema podatka sa kojeg jezika je Sima Popović te epopeje preveo, po svoj prilici je u pitanju prevod sa nemačkog. Nezavisno od toga, vidimo da je interes za indijsku književnost kod nas pratio razvoj tog interesovanja u Evropi.
Naime, od početka XIX veka javlja se i jača interes na Zapadu za indijsku književnost i kulturu. Jedan deo tog interesovanja išao je u pravcu studija sanskrita, delom kao pretpostavke upoznavanja (prevođenja) klasične indijske književnosti, a delom zbog interesa za indo-evropsku tradiciju) zbog pretpostavke da je sanskrit prajezik (izvor indoevropske grupe jezika). Sa tom motivacijom u Petrogradu, u drugoj polovini XIX veka pri Kraljevskoj akademiji nauka, okupljaju se kao stalni ili povremeni saradnici filolozi sanskrita iz zapadnog sveta i (1853–1867) stvaraju 7-tomni sanskritsko-nemački rečnik (primerak i u biblioteci SANU-a). Drugi deo interesovanja bio je vezan za književnost, kad se otkrilo da u Indiji postoji najveći ep na svetu (Mahabharata – sedam puta duži od Ilijade i Odiseje zajedno) i najveća zbirka priča (Okeanpriča – u odnosu na koju je zbirka 1001noć vrsta izvoda).
Zbog veličine, Mahabharata je po pravilu objavljivana u skraćenim verzijama, koje sadrže ključne epizode. Za to su se odlučili i dvojica beogradskih prevodilaca – Slobodan Vlaisavljević i Goran Andrijašević – koji su obavili velik posao (560 str. teksta). Njihov prevod je prvi put objavljen 1989. u hrvatskoj verziji, a sada u (polaznoj) srpskoj (Svetovi, N. Sad, 2005)
Istoričari smatraju da je naslov Mahabharata (doslovno: VelikiBharata) skraćenica punog naslova koji glasi VelikiepoplemenuBharata, ili EpovelikojbiciBharata, a reč je o zbivanjima vezanim za pleme Bharata.
AUTORSTVOISADRŽAJ: Različiti delovi teksta su različite starosti (porekla), a u pitanju je kolektivno autorstvo. Mahabharata je dopunjavana i „redigovana“ (u rasponu od 400. g. st. ere do 400. g. nove ere), ali najstariji delovi (epska okosnica) potiču iz vremena pre 400. g. st. ere. Glavna radnja (fabula) pada u vreme između 850. i 650. g. st. ere (tada su vođene bitke opisane u Mahabharati). Delovi različite starosti ugrađeni su u pojedine odeljke (knjige), tako da ni odeljci nisu (kao celina) iste starosti. Sam tekst i tradicija kao autora pominju Vjasu (Vyasa). Vjasa inače znači „priređivač“ i to je ime-nadimak-titula za priređivače različitih tekstova u indijskoj književnosti, ili osnivače pojedinih učenja.
Epska radnja i zaplet predstavljaju samo deo teksta, u kome ima velikih delova drugačijeg karaktera – neki su mitovi, mitska objašnjenja pojedinih tema (kao što je nastanak sveta, ili poreklo smrti, ustrojstvo svetskog vremena i poretka, veliki ciklusi nastanka i nestanka), a drugi filozofska objašnjenja, ili lamentacije vezane za ljudsku sudbinu i život, treći verski sadržaji, a četvrti lirske epizode.
NA KURUKŠETRI: Krišna savetuje Arđunu
Zapravo je cela Mahabharata jedna ogromna, složena kompilacija tekstova (tj. najpre kazivanja – jer je potka bila usmena) koja su nastajala u velikim vremenskom rasponu (povezivana, dodavana jedna drugima), a potiču od različitih autora.
Za naše istoričare književnosti interesantan izazov bi bio poređenje naših ciklusa – predkosovskog, kosovskog, Kraljevića Marka i pokosovskog – sa Mahabharatom (inače, sukobi Nemanjića i Mrnjavčevića se zapanjujuće podudaraju sa sukobima Pandava i Kaurava u Mahabharati, koji su poreklom iz iste loze, Bharata). Takođe su interesantne i druge analogije, kao pesma junakove majke (recimo, Vidula – u 5. knjizi, 133-6), ili tužbalica majki poginulih junaka (posebno u 11. knjizi).
Pored glavne priče (fabule) postoje i mnogi drugi tokovi (epizode) koji se čitaju i kao samostalni epovi (priče, lirske drame, alegorije): ep o Rami, po kome će pesnik Valmiki (oko 300 g. st. e.) sastaviti zaseban ep Ramajanu (24.000 stihova, u 7 knjiga); indijska priča o potopu (ili priča o ribi); ljubav kralja Nala i kraljice Damajanti (u Evropi poznata od početka XIX v. u latinskom prevodu); epizoda o Šakuntali, majci Bharate, po kome će celo pleme dobiti ime. Temu Šakuntale obradio je u svojoj istoimenoj drami u V veku, Kalidasa (jedno od prvih dela, koje je Evropa otkrila početkom XIX v.); Krišna (Kršna) se uključuje u sukob, pomažući strelcu Arđuni da savlada svoje moralne dileme (6. knjiga, posebno Bhagavad–gita). Početkom nove ere, Krišna (kao otelovljenje Višnua) dobija nov značaj u vaišnavizmu (višnuizmu); brojne alegorije, basne i parabole – o čoveku u jami, ili o nastanku smrti.
RADNJAISMISAO: Potomci Bharate su se podelili u dve porodične linije (stabla): Kaurave i Pandave. Između njih nastaje borba za premoć, sa nizom zapleta i smicalica (ko je stariji, a ko mlađi – ko ima, a ko nema pravo nasledstva, nekad i stoga što ga se sam odrekao, ko je bračni, ko vanbračni potomak itd.). Ono što počinje kao unutarporodični sukob, postepeno prerasta u sukob sve širih razmera, koji uvlači u vrtlog nove strane i stranke, donoseći sve veća razaranja i patnje, prepoznatljive u različitim epohama i kulturama.
Mnogi iskazi i situacije u ovom delu, čitaoca će podsetiti na aktuelna zbivanja u svetu i kod nas. Tako jedan od likova (Arđuna) kaže: „Vidura nam je jasno rekao da će obe strane zaploviti u beskonačno more žalosti. Da mi je samo znati zbog čega mi jedni drugima donosimo samo jad i propast? Zar zbog imanja? Kakve li ćemo radosti imati i mi i oni od toga imanja kada se završi ovo ubijanje?“
Smisao Mahabharate u celini je da nas pouči o ljudima i ljudskim prilikama uopšte, posebno o njihovim (našim) sukobima. Iz istog razloga je Piter Bruk (brit. reditelj) 1985. kreirao mamutsku pozorišnu adaptaciju ovog epa (trajanje 318 minuta) sa velikom međunarodnom ekipom glumaca, uključujući i indijske, a 1989. napravljena je kraća (117 minuta) filmovana verzija te predstave. Kad je ova filmska verzija predstavljena na BITEF-u 1990, Bruk je bio sprečen da dođe, ali je poslao propratno pismo, u kome je – između ostalog – izrazio nadu da narodi Jugoslavije, u vremenu koje dolazi, neće ponoviti bratoubilački rat, kakav su vodili Kaurave i Pandave.
Pa ipak, oni su ponovili mnogo toga, kako vidimo po opisima u Mahabharati:
„Pandave i Kurui tukli su se kao da su ih opseli zlodusi. Sin ne prepoznavaše oca, ni otac sina, rođak udaraše na rođaka, a drug na bivšeg druga. Ratnici su se jarosno bacali jedan na drugoga žudeći da protivnika rastave od života.“
Nalazimo i uvide koji nadilaze bitke, ali ni to bitke ne zaustavlja (ni danas):
„Ljutit čovek pada u greh. (…) U besu može ubiti i nevinog, a ukazati poštovanje onome ko zaslužuje smrt. (…) Samo se neznalicama čini da je gnev isto što i snaga. Gnev nam je dat na propast sveta. Da među ljudima nema onih koji su strpljivi i snošljivi kao Zemlja, ne bi na svetu bilo mira, nego samo neprestano ratovanje koje izaziva gnev.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!