DivljaEvropa spada u retke "balkanološke" knjige koje ovaj evropskipotkontinent ne demoniziraju, nego se u balkansko iskustvo empatijski suživljavaju, ali bez jeftinih marketinških politički korektnih formula
Podnaslov knjige DivljaEvropa, slovenačkog antropologa Božidara Jezernika (Biblioteka XX vek, Beograd, 2007,prevela s engleskog Slobodanka Glišić), glasi BalkanuočimaputnikasaZapada. Već i sam podnaslov jasno sugerira da ova knjiga sjajno korespondira sa ImaginarnimBalkanom Marije Todorove te IzmišljanjemRuritanije Vesne Goldsvorti. U iznimno bogatoj bibliografiji priloženoj na kraju Jezernikove knjige, među stotinama bibliografskih jedinica, su, naravno, i spomenuta djela Todorove i Goldsvortijeve. DivljaEvropa spada u rijetke „balkanološke“ knjige koje ovaj evropskipotkontinent ne demoniziraju, nego se u balkansko iskustvo empatijski suživljavaju, ali bez jeftinih marketinških politički korektnih formula.
Jezernikova knjiga sastoji se od jedanaest poglavlja. Kao u dobrom filmskom kadru, knjiga počinje panoramski, a kasnije se više zadržava na detaljima. Na početku, u pokušaju geografskog definiranja Balkana, citira se zanimljiva definicija stara (nepunih) stotinu godina. Izdanje EnciklopedijeBritanike iz 1911. godine za Balkan veli da je oblast koja obuhvata „Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Hrvatsku-Slavoniju, Dobrudžu, Grčku, Iliriju, Makedoniju, Crnu Goru, Novibazar, Serviju i Tursku“. Informacije o Balkanu, „najmanje poznatom budžaku Evrope“, na Zapad su donosili putnici, no te se informacije baš i nisu mogle nazvati pouzdanim. Jezernikova je knjiga prepuna živopisnih primjera: od teze da Bosna graniči sa Albanijom, koja je objavljena u Didroovoj enciklopediji, preko priče o repatim Albancima kakva se može naći u knjigama engleskih autora još i tridesetih godina prošlog vijeka, do široko rasprostanjene predrasude o ženama s Balkana koje sve redom imaju „sise do pupka“ i koje su u stanju dojiti dijete koje nose na leđima jer mogu – kako je zabilježio Fortis, onaj isti koji je prvi zapisao Hasanaginicu – „doturiti bradavicu deci preko svog ramena ili ispod pazuha“.
Pojedina se poglavlja koncentriraju na konkretne balkanske zemlje i krajeve. U tom je smislu naročito zanimljivo poglavlje pod naslovom Istinskakomedijazabune, koje se bavi Makedonijom. Čak i u kontekstu dnevnopolitičke situacije, Jezernik ovdje daje dobar uvod u svu kompleksnost Makedonije, zemlje koja je zbog svoje etničke raznolikosti u devetnaestom vijeku inspirisala stvaranje francuske riječi macédoine, što znači salata od miješanog voća i povrća. Jako je inspirativno i poglavlje Mostizmeđuvarvarstvaicivilizacije, a koje je u cijelosti posvećeno jednom gradu – Mostaru, odnosno tamošnjem Starom mostu. Jezernik nam kroz mnoštvo citata otkriva kako su u devetnaestom vijeku faktički svi putnici koji su prolazili kroz Mostar bili ubijeđeni da je most sagrađen u vrijeme Rimskog, a ne Osmanskog carstva. Zapadnjačko potcijenjivanje Turaka (i Balkanaca) općenito išlo je dotle da su generalno smatrali kako oni nisu u stanju napraviti tako lijep most.
BALKAN: Korto Malteze
Poglavlje koje se bavi istorijom kafe, značajem ovog napitka za Balkan te amblematskom snagom rituala vezanih za ispijanje kafe u zapisima putnika sa Zapada (Tamogdeseurajstizalosrkanjemđavoljetekućine), također je karakteristično kao ilustracija tipičnog doživljaja Balkana. Kroz metamorfozu arapskog termina kayf u balkanskim jezicima (keif, kef, ćeif, ćef) i kroz (navodnu) nemogućnost prevođenja tog termina na zapadne jezike (ako zanemarimo dolcefarniente iz Balkanu bliske Italije), Jezernik nam približava viziju Balkanaca kao pasivnih, dokonih i lijenih ljudi.
U posljednjem poglavlju, preko „kratkih rezova“ koji vode „kroz burnu istoriju i zapetljanu geografiju“ Rumunije, Bugarske, Grčke, Albanije, Srbije, Crne Gore, Makedonije te Bosne i Hercegovine, autor još jednom potvrđuje tačnost teze Marije Todorove da se Balkan zapravo najkraće može definirati kao otomanska baština. Tragedija Balkana, kao da poručuje Jezernik, započinje u momentu kad se balkanske zemlje od balkanstva pokušavaju „emancipirati“. U onim aspektima života u kojima su balkanske zemlje najdalje otišle u evropeizaciji (Jezernik navodi modu i arhitekturu), Balkan se zapravo i nema čime pohvaliti, situacija je drukčija kad je riječ o onome gdje se otomansko naslijeđe pokazalo žilavijim (hrana i kafane). Na samom kraju knjige stoji: „Čim su Osmanlije otišle, evropeizacija je postala rutinska pojava, a stari balkanski duh je umro. U tom procesu mitologija je zamenila istoriju; tolerancija i multikulturalnost bili su prve žrtve.“
S gubitkom starog balkanskog duha, balkanski su gradovi u dobroj mjeri izgubili svoju istoriju. U njima su najčešće otomanske građevine uništene, a zamijenile su ih „štedljive imitacije francuskih i britanskih zgrada“. Britanski putnik s kraja devetnaestog stoljeća piše da su, nakon „evropeizacije“, balkanske varoši i gradovi „popločani dobrim namerama i ničim više“. Odgovor na pitanje kamo vodi put popločan dobrim namjerama, poslovičan je. U džehenem, kazali bi Turci.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!