Prošla su vremena kada je muzej podrazumijevao samo fino čuvana umjetnička djela ili starine u staklenim vitrinama, sve češće se čuje o nesvakidašnjim postavkama koje umjesto klasičnih eksponata imaju, na prvi pogled, banalne predmete, koji predstavljaju običaje, pa čak i emocije. Zbog toga nije iznenadila nedavna informacija da će u Kraljevu, u Kući porodice Cvetić, biti otvoren Muzej slatkog.
Slatko je, ako neko ne zna, tradicionalna srpska poslastica. Pravi se ukuvavanjem voća, nekih vrsta povrća ili latica cvijetova u šećernom rastvoru velike koncentracije. Marina Lukić Cvetić, istoričarka umjetnosti i incijatorka ovog projekta, predstavljajući buduću zbirku muzeja na manifestaciji „Dani evropske baštine“, kaže da je „slatko obavezno posluživano, pre kafe, u srpskim gradovima tokom više od 200 godina. Bilo je prvo posluženje za početak dana, služilo se uz svaku kafu, uzimalo se kada u kući eventualno nije bilo kolača, ali pre svega služeno je gostima i bilo je znak dobrodošlice i gostoprimstva.“ Porodična kuća Cvetić je zidana početkom prošlog vijeka. Zamišljeno je da u salonu, u kojem se slatko čuva tik pored dunja na ormaru starom više od stotinu godina, bude predstavljena i kolekcija posuđa, poslužavnika, uštirkanih šustikli i svega što je vezano za slatko, koje će, podrazumijeva se, biti posluživano posjetiocima u znak dobrodošlice. „Služenje slatkog u našoj kući simbolizuje odnos prema bližnjima, u širem kontekstu odnos prema celokupnom okruženju, prema vrednostima jednog zdravog građanskog društva i kulturnim tekovinama“, objasnila je koordinatorka projekta dr Lidija Cvetić.
U Srbiji, koja je deficitarna sa muzejima, moglo bi se reći da ovakvi, neuobičajeni muzeji nisu retkost. Možda najpoznatiji među njima je Muzej hleba. Nalazi se u Pećincima u Sremu, jedan je od prvih privatnih muzeja u Srbiji, i nastao je prije deset godina kao životno djelo slikara Slobodana Jeremića – Jeremije. U postavci je više od 2000 eksponata koji pričaju o hljebu i načinu na koji se on dobijao u Srbiji nekada, o njegovom značaju i simbolici, ali i o ljudima, običajima, načinu života u prošlosti. Najstarija izložena oruđa za obradu zemlje potiču iz rimskog doba, a izloženi su i eksponati koji su i dalje funkcionalni, pa ih je moguće vidjeti pri radu. Tu su i arhaični žrvnji za drobljenje pšenice, sita, grnčarije, posude za čuvanje žita, volovski ramovi, amovi, seoska kola, zimske saonice, te stotinak obrednih hljebova.
Ovog maja u Pančevu je otvoren Muzej pivarstva „Đorđe Vajfert“ na 9000 kvadratnih metara stare Fabrike piva. Postavku čine pogoni fabrike, Kula pivare koju je gradio sam Vajfert, mlin i instalacije koje su prilikom otvaranja muzeja smatrane sekundarnom sirovinom. Muzej vinarstva i vinogradarstva u Aleksandrovcu osnovan je prije 16 godina u nekadašnjim vinskom podrumu zgrade Poljoprivredne škole, sazidane početkom prošlog veka u provansalskom stilu, i smatra se obaveznim toponimom ovog kraja. Među najneobičnijima među neobičnima smatra se Muzej detinjstva, desetogodišnji umjetnički projekat Vladimira Perića čiju postavku čini skup održanih izložbi na kojima su predstavljene igračke, fotografije i sve ostalo što asocira na djetinjstvo.
Po svijetu ovakvi neklasični muzeji nisu rijetka pojava. U Muzeju senfa u američkoj državi Viskonsin izloženo je više od pet hiljada teglica ovog začina, pored istorijskih predmeta vezanih za njega. Muzej krompira moguće je posjetiti na bar dva kontinenta, a muzejska postavka u čast sirćeta u Južnoj Dakoti životni je projekat samoproklamovanog „Čovjeka Sirćeta“ koji je život posvetio traganju za predmetima vezanim za ovaj začin. U japanskoj Jokohami moguće je istražiti kako je ramen, supa sa nudlama kineskog porijekla, postala japansko nacionalno jelo, dok u Južnoj Koreji postoji muzej posvećen edukovanju posjetilaca o značaju kimčija, nacionalnog jela, u tradicionalnoj kulturi.
Osim ovih koji slave hranu, postoje i muzeji koji upozoravaju na njena štetna dejstva. Kada je Amerikanac Len Foli slučajno u jakni pronašao big mek kupljen prethodne godine i shvatio da su ukus i miris ostali nepromijenjeni, odlučio je da online izloži slične primere i na taj način poduči ljude šta ne bi trebalo da konzumiraju. Londonski muzej hrane, koji istina više ne postoji zato što je otvoren samo na nekoliko mjeseci, iscrpno se bavio istorijom, umjetnošću i čulnim doživljajem hrane. U jednoj od pet prostorija na dva sprata muzeja, uz asistenciju masažnih fotelja, slika i detaljnih objašnjenja, posetioci su mogli da dožive kako se hrana „osjeća“ dok prolazi kroz probavni sistem. Brojni umjetnički radovi nastali kao rezultat bavljenja hranom bili su velika atrakcija, a najviše pažnje je privlačila klimatizovana prostorija sa 250 živih leptira, čime je isticana važnost insekata u prehrambenom lancu.
U Zagrebu postoji Muzej prekinutih veza, u kome su izloženi lični predmeti – ploče, fotografije, džemper… – a ostavljali su ih oni koji odlaze kod onog koji ostaje. Uz svaki eksponat je kratak opis o predmetu, o vezi koja je nekad bila lijepa. Prije pet godina ovaj muzej je dobio prestižnu Nagradu „Kenet Hadson“ kao najinovativniji muzej u Evropi. Izložba iz njegove kolekcije gostovala je prije nekoliko godina i u Beogradu.
Pitanje za kraj: ako je muzej – bez obzira šta prikuplja, čuva, proučava i prikazuje – uvijek muzej, u čemu je razlika između klasičnih i neuobičajenih?
