Moj prijatelj Mijo Raičević prije tri godine pao je u svom stanu na Karaburmi. Pomjerao je teške pakete s knjigama. U stanu sa pet hiljada knjiga i deset hiljada diskova svih vrsta muzike. Bahov adađo i Brus Springstin i Marija Dolores Pradera. I Dvoržak i Nina Spirova…
Operisan je na Neurohirurškoj klinici, sada je u domu “Medikalija”, u Ulici Milana Galića broj 4 u Beogradu. Milan Galić, iz Doma za ratnu siročad, kao dječak u kratkim pantalonama došao je u “Proleter” iz Zrenjanina, a onda došao u “Partizan” i postao kapiten reprezentacije Jugoslavije. Mijo Raičević ne osjeća noge. Crni prišt tinja u želucu, Magdalena, tišino poljska. Viđali smo se nedjeljom u “Posljednoj šansi” na Tašmajdanu. On dođe sat ranije i divani sa profesorom Petrom Jevremovićem i Ivicom, rok muzičarem. Dođem znatno kasnije i nas dvojica ostanemo sat-dva duže. Traje to putovanje, zenica u zenicu, kadar u kadar. Rastanemo se na uglu Bulevaru Revolucije i Kneginje Zorke.
Juče iz haosa moje biblioteke isklizne prva Raičevićeva knjiga Čarape u travi, napisana prije više od trideset godina: Pjesma “Bila si prva u prolećnem prvenstvu”: Bila si prva u prolećnem prvenstvu draga/ i gol razlika na tvojoj strani/ svaki napad protivničkih igrača završavao/ se pred malim šesnaestercom/ ali danas/ lopta nije okrugla kao nekad/ zvižde ti/ čak i oni koji ne bi umjeli da izvedu ni/ početni udarac. Vidim te: sediš na verandi/ nogu umotanih u ćebe./ Vetar njiše kopačke/ obešene o klin./ Korner zastavica je puna suza.
U posljednje vrijeme, kao najbolji lijek za glavobolju poteže se kombinovani prašak. U mom djetinjstvu kombinovani je bio umotan u bijeli papir. Moja sestra Mara, ribara starog kći, od tri pakovanja pravila je barku. Kiša je danima lila u gradu N. Kod kuće Makrida porinuo bih flotu od tri bijele barke u nabujalu kunetu. Pustio bih barke svečano i s tugom, a u potiljku čujem sestrin glas: pusti ih slobodno. Boljeće naše još glava. Iz moje Karađorđeve ulice barke bi skrenule u dugu Ulicu Vuka Mićunovića, pa kod Vojnog stana Ulicom princeze Ksenije okrenule Hercegovačkim putem do plaže Manitovac na Zeti. Iz Zete u Moraču, pa u Bojanu i onda u Jadransko more. Jedna bi barka ostala u Ulcinju, a druge dvije otplovile prema Dubrovniku i Istri.
More je žudnja za povratkom.
Moja sestra odigrala je u dvorištu Makrida Ofeliju, uže, drugog maja 1967. godine, i valom… Val je rijekom nosi, i ona lovi trag bijelih barki. Čitavo stablo treperi, a vjetru ni traga. Ova se djetinja priča uliva u pjesmu Miodraga Raičevića, “Čamci od papira”: danas, kad taj brežuljak/ obrasta u mahovinu/ skoro da ne primećujem/ dok v.k. nožem/ seckaš glavicu luka/ i plačeš nad loncem/ u kome se kuva ručak/ često odem do reke gde od starih novina/na kojima su sedeli/ ljubavnici/ prave brodiće i puštam/ da ih voda nosi/ tuga je reka koja odlazi/ jer ne odlazi zauvek.
U jednom šizofrenom pismu Danilu Kišu poređao sam pjesme koje su posvećene piscu Peščanika. Spisak pjesnika je povelik i uvećava se svakog pramaljeća: Marija Čudina, Aleksandar Ristović, Ištvan Erši, Tonko Maroević, Katarina Fortenson, Sinan Gudžević, Oto Tolnai, Duško Novaković, Josip Brodski, Vojo Šindolić, Milan Đorđević, Deže Kostolanji, Ibrahim Hadžić, Derek Volkot, Predrag Lucić… U tom snolikom spisku je i pjesma Mija Raičevića koja nije posvećena pjesniku romana Bašta, pepeo. Nije, a jeste, u slavu Danila Kiša. To je pjesma “O porodičnom cirkusu”.
U prologu cirkusa je otac. Otac hoće biti surov da bi plemenit bio. Stavlja dječaku sinu žar na dlan, kao crno sjeme narcisa. Žar kao veliko zavještanje mladom pjesniku. Narcis Miodraga Raičevića je opravdan, olimpijski narcis, jer zna da je od djetinjstva ostao samo torzo, a on stihom privlači ljepotu i dostojanstvenost izgubljenog ostatka. Opravdan, jer zna da riječ na nepcu prije od snijega čvrsne. Opravdan jer zna ako je nebo boje višnje, onda je ulica modro plava. Opravdan, jer u driblingu opijeva rođenje tragedije i rođenje pjesnika. Opravdan jer M.R. voli da pjeva podgoričku sevdalinku “Nek zaspim noćas u gitari”. Opravdan jer hoće da uhvati miris i san Mediterana. Opravdan jer M.R. umije s bolom na vidjelo.
“O porodičnom cirkusu” je pjesma u kojoj zaboravlja strah svoju glad, a radost svoj strah. Ili poezija je pomamnica, ili pjesnik je eros, pa sve ostalo: Kad sam imao 17 godina, otac me odveo u svoju radnju i rekao:/ “Da znaš, ovdje smo te pravili!/ Redovno,/ nedeljom, posle ručka (majka ti je bila/ sjajna kuvarica). Mislim da nam se/ upornost isplatila./ Sad i ti to znaš: To je to mesto/ Pogledaj ga dobro: “Iduće godine sve što vidiš biće tvoje.”/ Rekao mi je i ovo: “Upamti, u moru/ koje je plavo/ kamenje je isto tako./ Miris šljunka, kad se povuče talas,/ nemoguće je opisati. Zato ga ne zaboravljaš.” Posle toga otišao sam kući, izvalio se na kauč, i počeo intenzivno/ da smišljam stihove ove pesme.
Miodrag Raičević je rođen u Kišmali u Titogradu. Tamo su nekad bili dućani u kojima su se prodavali ljekarije i voće. Na Selmanovoj tezgi, s lubenicama, dječak M.R. pojeo je osmijeh i ispljunuo mliječne zube.
Na kraju Karađorđeve, u gradu N. nalazi se zgrada “Jedinica”. Prva podignuta zgrada, nakon strašnog engleskog bombardovanja 1944. godine. Brzo su podignute zgrade na obodu Ulice Vuka Mićunovića i Ulice Narodnih heroja, tako je uveliko prošireno otmjeno dvorište predratnog hotela “Nikšić”, porodice Makrid. U velikom dvorištu, amfiteatru, sa balkonima, igrali smo lopte i igrali smo se pozorišta. Ulični teatar vodila je Nina, naočita Splićanka, plavokosa, i njen bledoliki anđelak Nikša. Oficir JNA, njen muž Sandro, jedne je nedjelje u uniformi oksfordom prebacio loptu i šutirao volejom u stražnji zid vešernice. Pomislio sam da je rođak Bajda Vukasa.
U vešernici, na samom centru igrališta, živjela je gospođa Višnja Marković, ćerka Boža Markovića, junaka s Bregalnice i prvoborca Trinaestojulskog ustanka 1941. Višnja je u 17. godini imala veliku mostarsku ljubav i rodila je sina Dragana. Mog mlađeg druga, koji će postati apotekar. Odlično je igrao lopte i poker. Baš hazarderski.
Otišao je mladi ribar, svijet mora preko mora, a more ne mora. Višnja je ostala sama i izabrala stranputicu. U nevelikom gradu to je značilo nositi plemenit krst, metu poveliku. Između ničeg i nečeg brani se i cvjeta trešnja. Njena vitkost, zeleno-zelene oči i korak tigrice davale su našoj ulici otmjenost. Tiho je nedjeljom pila konjak “zvečevo” u bifeu “Zeta”. Višnja je čistila apoteku u ulici Novaka Ramova. Vidio sam je u filmu Hazarder kao Pejper Lori. Rani jutarnji razgovori, posle probdjevene noći V.M. i Pola Njumena u Hazarderu oplemenili su moje djetinjstvo. Pokazali surovost života i radost prepoznavanja. Nesanica je kao metafizika. Ne propusti je.
Atmosferu Njujorka u Hazarderu, je li Njujork… opjevao je u nekim stihovima Gregori Korso, najmlađi od četvorice veličanstvenih bit pjesnika: Keruak, Ferlingeti, Ginsberg, Korso. Sve te pjesnike preveo je njihov osobni prijatelj, Vojo Šindolić, leteći Dubrovčanin. U pjesmi “Kosmopolitski pozdravi” Alan Ginsberg upućuje: sažeta sintaksa, puna zvučnost, najdomljiviji su snažni fragmenti svakodnevnog govora… iskrenost uništava paranoju…
A kakva je kosmopolitska dijagonala Gregori Korso – Miodrag Raičević. Prvu zbirku mladog Korsa The vestal lady on brattle dječak M.R. dobio je telepatskom poštom od đeda-strica koji je dugo radio u rudnicima u Americi. Pouzdano znam da će Mijo Raičević odsvirati svoj film Titograd–Teksas i godinu dana lutati Amerikom. Đedovim tragom s fusnotama.
U slavu duplog pasa Mija Raičevića i Gregorija Korsa (Stajati na uglu ulice i ne čekati nikog, to je Moć… kasno poslijepodne spušta se poput teškog zvuka fagota… volim poeziju, jer me čini zaljubljenim, i uči me životu…) jedna od tri najbolje pjesme jugoslovenskog bit pjesništva: “Blues za Mojsilović Dragojlu”: hotel prijedor/ muški klozet/ izviše pišaonice/ neko je ekserom/ po zidu ispisao/ ovdje sam jebo/ Mojsilović Dragojlu/ koja radi u školu/ onaj što piša do mene/ vidi da čitam/ reče da više nigdje ne radi/ našli su je mrtvu/ među kantama/ iza radničkog restorana/ pjesnik u meni ljepše od svega/ umije da ćuti/ jer slutimo i ja i on/ da će živjeti samo/ do prvog krečenja.
Mirko Kovač na jednoj sjedjeljci u Padovi preveo je ovu pjesmu Pjeru Paolu Pazoliniju. I on je bio oduševljen.
Vratiću se još koji put pjesmama Miodraga Raičevića. Evo nabrajam nasumice, teško je odoljeti: “Pokaži mi svoje srce, bejbi”, “Torbarev bluz”, “Bluz prašnjavih cipela”, “Bluz za Gvinejsku ružu”, “Ne računaj na mene”, “Svaki put to srce”, “Kadmo i Harmonija”, “Svetlo u brdima”, “Igre”, “Majka”, “Čas istorije”, “Kad sveci marširaju”… I evo na kraju pjesme “Dlan & Lopata”: Uvek se sa setom sećam/ vremena kad sam ushićen,/ čeprkao po sebi,/ (sebi bejah najdraži vrt),/ tražeći reči koje bi/ pojasnile neke stvari. Sad vidim:osim dosta lišća/ u tim stihovima/ ničeg nije bilo./ Ah, nimalo nežnosti: dlan i lopata!/ Stoga dadoh da mi na ploči/ (pod kojom ću počivati vedar)/ uklešu nekoliko reči:/ “pisao je pesme s iskrenom/ namerom da ih čitaju svi, i ne bi/ prestao, makar ih ne čitao niko!”
Ove jeseni odigralo se na Kolarcu posljednje veče Miodraga Raičevića. Kao Dionizijska svečanost za odabrane slušaoce. Svečanost je prelazila iz sjete u melanholiju, erotsku eleganciju i kamernu vječnost. Publika je bila opčinjena. Kao da je bilo veče Branislava Petrovića ili Dereka Volkota. Dobro raspoložena i blago hipnotisana publika, ali ipak se osjećala strašna usamljenost pjesnika: Zato takni dirku, nagazi tužnu notu!/ Nešto od čega će duša da zamiriše!/ Imati mene, znači imati sreće u životu/ A sreća je sresti me jednom – i nikad više!
U Domu za stara lica “Medikalija” našao je svoj horizont. Završio je zbirku priča o karnevalskim, neorealističkim likovima iz svog djetinjstva. Biće to Mijov podgoričko-titogradski Dodeskaden. Pisao je poeziju i poslao mi je (pismonoša kći Jovana), pjesmu o Veneciji, Brodskom i Frostu: Ovo što govorim, čuh od Brodskog:/ Obala neizlečivih, odnosi se na ljude/ s kojima ne možeš ništa da uradiš./ Svi mi smo pomalo takvi: beznadežni slučajevi. Jasno mi je o čemu govori Brodski,/ a i dobro zvuči! Kazati za sebe pesnik, kao što je primetio Robert Frost/ bez obzira koliko to bilo neskromno,/ znači da si dobar čovek. Uvek kad poželim da budem neskroman,/ koristim citate onih, za koje,/ pretpostavljam, ne previše uveren,/ da sam im sličan.
I jesi im sličan, dragi prijatelju. Jer pripadaš prvom redu najboljih jugoslovenskih pjesnika posljednjih decenija dvadesetog stoljeća i prve četvrtine 21. vijeka.
Uživaj u vinu i podgoričkim sevdalinkama, i adio ti, šjor mio.
Veliki praznični popust na „Vreme“ – pretplate 25 odsto jeftinije do sredine januara. Poklonite pretplatu sebi ili nekom drugom, čitajte što je bitno.
