Ove godine navršava se dvadeset godina od smrti Filipa Larkina, po mnogima najvećeg engleskog pesnika nakon Drugog svetskog rata. Teško je na prvi pogled u svetskoj poeziji pronaći većeg cinika. A opet je upravo taj cinik napisao stih: "ono što će od nas ostati jeste ljubav"
WhilePhilipLarkinstuckitout inalibraryinHull
Nick Cave: ThereSheGoes, MyBeautifulWorld
Redovni posjetioci sportskih kladionica čuli su za engleski grad Hul, svi ostali – teško. Ove godine fudbalski klub iz Hula je pri vrhu tabele engleske treće lige (rame uz rame s Lutonom), pa je realno očekivati da dogodine zaigra i u drugoj ligi. Tamo bi, među ostalim, odmjeravao snagu i sa Koventrijem. Pjesnik rođen u Koventriju, pjesnik što je najveći dio života proveo u Hulu, miljama je daleko od treće i druge lige i spada u sami prvoligaški vrh moderne engleske i svjetske poezije. Reč je, dakako, o Filipu Larkinu.
BIBLIOTEKAR: Rođen je 9. avgusta 1922. godine. Prvih osamnaest godina života proveo je u rodnom gradu sa roditeljima i starijom sestrom. Početkom Drugog svjetskog rata Larkin se upisuje na fakultet u Oksfordu; nije mobiliziran zbog lošeg vida. Još kao student sklopio je snažno prijateljstvo s Kingslijem Ejmisom, a to će prijateljstvo igrati važnu ulogu u cijelom njegovom životu. Kingsli Ejmis postao je kasnije jedan od vodećih prozaika svoje generacije, dok je Larkinu pripalo najvažnije mjesto u engleskoj poeziji nakon Drugog svjetskog rata. Još od ranih četrdesetih njegove se pjesme relativno redovno pojavljuju u književnim časopisima. Okušao se Larkin i u pisanju proze, ali tu ipak nije uspio doseći umjetničke vrhunce nalik na one u njegovim pjesmama. Već kao dvadesetjednogodišnjak Larkin počinje raditi kao bibliotekar, za početak u Velingtonu u pokrajini Šropšir. Larkin 1945. godine objavljuje prvu zbirku pjesama Sjevernibrod koja u ono vrijeme nije privukla pretjeranu pažnju. Prve poslijeratne godine Larkin napreduje u svojoj građanskoj bibliotekarskoj karijeri. Najprije prelazi u univerzitetsku biblioteku u Lesteru (još jedan današnji engleski drugoligaš; omiljeni fudbalski klub Džulijana Barnsa!), a četiri godine kasnije zaposliće se u biblioteci jednog univerziteta u Belfastu. Tamo je radio pet godina, a u to je vrijeme i dosta intenzivno pisao. Knjižicu 20pjesama objavio je 1951. godine u vlastitom izdanju, u tiražu od samo stotinu primjeraka. Te sjevernoirske godine Larkin je posvetio pripremanju svoje knjige koja će ga napokon svrstati među ponajbolje pjesnike engleskog jezika. U martu 1955. godine Larkin će dobiti posao bibliotekara u Hulu, a sedam mjeseci kasnije izaći će njegova ključna knjiga, ponešto programskog naslova: Manjeprevareni (TheLessDeceived).
Pesnik u stripu
DŽEZ: U univerzitetskoj biblioteci u Hulu Larkin će dokazati kako cinik često može biti i te kako koristan zajednici. U vrijeme kad se Larkin tamo zaposlio knjižni fond se sastojao od stotinu dvadeset hiljada svezaka, bilo je jedanaest zaposlenih, a prostorije u kojima je biblioteka bila smještena bile su stare i derutne. Za vrijeme svog radnog vijeka Larkin je osigurao izgradnju nove bibliotečke zgrade, povećao knjižni fond na sedamsto pedeset hiljada primjeraka, a broj zaposlenih na preko osamdeset. U Larkinovom je odnosu prema poslu bilo nečeg stoičkog. Nemoguće ga je zamisliti kao radoholičara, no sve je obaveze izvršavao sa zadivljujućom efikasnošću. Paralelno sa radom u biblioteci Larkin je nastavio pisati poeziju: 1964. godine izlazi zbirka Vjenčanjanaduhove (TheWhitsdunWeddings), a deset godina kasnije i njegova vjerovatno najčuvenija knjiga Visokiprozori (HighWindows). Šezdesete godine prošlog stoljeća u Larkinovoj su bibliografiji značajne i zbog njegove redovite kolumne o džezu koju je objavljivao „Dejli telegraf“, a koja je kasnije i ukoričena pod ponešto bobfosovskim naslovom Savkojidžez (AllWhatJazz). Sedamdesetih je godina Larkinova slava na vrhuncu i on u to vrijeme dobiva veliki broj uglednih nagrada, počasti i titula. Osamdesetih godina Larkin je već klasik koji ipak odbija prestižnu počast britanskog poetelaureata jer je izbjegavao tu vrstu masmedijske pozornosti. Krajem 1985. godine, tačnije 2. decembra, Filip Larkin je umro od raka. Nepune tri godine kasnije njegove netom izišle Sabranepjesme našle su se na britanskim bestseler listama.
ANTIPESNIK: U nekrologu koji mu je posvetio Martin Ejmis, jedan od najvažnijih suvremenih britanskih pisaca, sin velikog Larkinovog prijatelja Kingslija Ejmisa, i čovjek koji je Larkina poznavao od svog najranijeg djetinjstva stoji: „Sve njegove vrijednosti i stavovi bili su potpuno, čak fanatički ‘negativni’. On je zbilja bio ‘protiv života’ – što je stanje za koje se mnogi optužuju, no koje je vrlo teško dosegnuti.“ Ejmis dalje veli da Larkin nije volio poslijeratnu Englesku, da nije zapravo volio ništa, da je bio antipjesnik, čovjek koji nije želio nikud ići niti raditi bilo što. Putovao nije skoro nikad, a kad je riječ o imalo daljim putovanjima nepotrebna je ova ograda „skoro“. U nekom su ga novinskom razgovoru pitali da li bi volio posjetiti, recimo, Kinu, a on je odgovorio da ne bi imao ništa protiv ako bi se mogao vratiti isti dan. Nikad nije javno čitao svoje pjesme, nikad nije držao predavanja o poeziji i nikad nije – kako sam kaže – „ikoga učio pisati poeziju“. Ejmis je sve ove podatke o Larkinu dodatno potcrtao činjenicom da je pjesnik najveći dio života proveo u Hulu, što je, kaže se, iz američke perspektive kao da živite u Akronu u Ohaju. Ejmis dodaje da Hul ima dodatnu prednost – do tamo je, kaže se, manje-više nemoguće doći. Ima i u Bosni takvih gradova, poput Tešnja ili Fojnice, do kojih ne možete slučajno doći ili navratiti na proputovanju – morate specijalno namjeriti otići baš tamo. To je valjda bio idealan toponim za Larkina. Iz te je prijatne urbane nigdine Larkin svijetu pljunuo svoju istinu u oči. Ništa više nije ni tražio. Ovaj se pjesnik, naravno, nikada nije ženio i organski nije podnosio djecu. Ono što je, međutim, karakteristično za Larkina jest specifično i posve larkinovsko veličanje zemaljskeljubavi. U Visokimprozorima Larkin kaže da kad god vidi mladi par i pretpostavi da ju on jebe, a ona uzima kontraceptive, pomisli da je upravo to raj. U pjesmi AnnusMirabilis reći će da seks zapravo postoji tek od 1963. godine, od vremena između ukidanja zabrane LjubavnikalediČeterli i prvog albuma Bitlsa. Prije toga je postojala, kaže, samo neka vrsta trgovine i vječnog srama koji je počinjao s navršenih šesnaest godina. Larkin je bio Sioran s montipajtonovskim smislom za humor. Upravo je Sioran negdje napisao kako je naoko paradoksalno da je dekadentno-nihilistični Šopenhauer među gotovo svim devetnaestovjekovnim filozofima najbolje razumio ljubav. U Larkinovim biografijama nema one romantike koja se obično veže uz pjesnike, ali je upravo Larkin napisao: „Ono što će od nas ostati jeste ljubav“.
Filip Larkin: "Neka ovo bude pjesma"
Mama i tata su te zajebali. Možda nisu htjeli, ali jesu. Svim svojim kompleksima te napunili I još stigli neke nove da donesu. Al’ i njih su sjebali u ona vremena Budale u starinskoj kadifi i svili. S pola života plačljivo uštogljena I pola kad jedni drugim krv su pili. Ko dug se prenosit bijeda teži. I da se dubi kao škoj. Što prije možeš odavde bježi, I nipošto djece imat nemoj. (preveo: MuharemBazdulj)
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zadužbina Milana Mladenovića sprema tužbu protiv vlasnika TV Pink jer neovlašćeno „obrađuje“ pesme kultne Ekatarine Velike. Kažu, hteo je da kupi prava, ali njima ne pada na pamet da to dopuste
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!