img
Loader
Beograd, 13°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Slučaj "Letnja palata"

Partnerstvo za cenzuru

07. decembar 2006, 00:03 Teofil Pančić
Copied

Zajednička akcija prolupalih činovnika, opasno "utripovanih" kulturbirokrata i uplašenih festivaldžija pretvorila se u najveći skandal postoktobarske Srbije

Dvadeset vekova su intelektualci propovedali svetu da bi Država trebalo da bude pravična; sada proklamuju da država treba da bude jaka, te da uopšte ne brine o tome da li će biti pravična. (…) Uvereni da snaga Države zavisi od autoriteta, oni brane autokratske sisteme, samovoljnu vladu, opravdanost Države, religije koje uče slepu pokornost Državi, i ne stižu dovoljno da optuže sve institucije zasnovane na liberalizmu dogovaranja.

– Žilijen Benda: Izdaja intelektualaca, 1928. god.

Kadar iz filma Letnja palata

Dok sam se prošlog petka komešao u masi koja je u holu bioskopske sale Kulturnog centra Beograda čekala da bude pripuštena na naknadnu, besplatnu projekciju filma Letnja palata, opsetio sam se s nekom čudnom, protivurečnom nostalgijom onih davnih vremena kada sam se – kojih dvadeset godina mlađi – propinjao na prste i provirivao iz isto ovakve, teško opisive gužve u holu UKS-a iliti „Francuske 7“, ne bih li bolje video i čuo šta to mudro & hrabro govore naši vrli Književnici i drugi Disidenti, a na nekoj od tribina posvećenih odbrani novosadskog profesora uhapšenog zbog „verbalnog delikta“ (a sve to otprilike u poslednjoj godini kada je normalan svet još zalazio na tu adresu, koja će se ubrzo potom sluzavo slizati s onim diletantski sklepanim požarevačkim Mesijom). Okej, ovaj put niko nije uhapšen (viđu Progresa!), osim što je kopija jednog filma uzapćena i bunkerisana, udruženom akcijom prolupalih državnih činovnika, opasno utripovanih kulturbirokrata i žalosno zentavih festivaldžija (izuzimam Dinka Tucakovića, koji je protestnom ostavkom pokazao elementarnu građansku s(a)vest: nepristajanje na cenzuru, još manje na demagogiju koja je opravdava). O tome već, jelte, „znamo sve“: film Letnja palata Lu Jea trebalo je da svečano otvori ovogodišnji, klecavo revitalizovani Festival autorskog filma, da bi se u „minut do dvanaest“ od projekcije odustalo, ni manje ni više nego zarad „višeg državnog interesa“, a nakon protesta kineskih vlasti koje su se bile silno najedile na nas, važno napominjući da je narečeni film „najstrože zabranjen u Kini“, pa neka mi sad vidimo. U redu, ali niko nije ni nameravao da ga prikaže u Kini, nego u kinu, ne? Jedno slovce, a razlika drastična! Naravski, osim ako Beograd i Srbija tih dana nisu zapravo bili integralni deo teritorije NR Kine (evo pogodnog slogana: „jedna Kina – dva kontinenta!“), što kao ideja zvuči blesavo samo onima koji su srećno prespavali ovu žalosnu aferu. Ostalima, naime, to pre zvuči zastrašujuće.

TOTALITARNI REFLEKS: Film je na koncu ipak prikazan, i to dva puta – i opet će, ako bude sreće – te je čak dobio i novu, nabrzihen izmišljenu nagradu za slobodu stvaralaštva, i zato nam se, posle nečega nalik na hepiend, čini da u svemu ovome ima nečega smešnog. Utoliko pre što se ljudi iz Nadležnih Državnih Kancelarija odjedared svi odreda prave blesavi, niko nije kineski luk ni jeo ni mirisao, svi kao da su oboleli od amnezije prenosive vazduhom: niko nije tražio, zahtevao, ne daj bože naređivao da se film cenzuriše, sve je to maslo organizatora festivala… U ovom tipično „srpskom“ galimatijasu i sveopštoj vađevini, kažem, otvaraju se neslućene mogućnosti za šegu i komiku ali cela stvar, bogme, nije ni najmanje smešna ni bezazlena: građanke i građani, Ledeni Sibirski Vetar je ta dva-tri dana duvao nad Srbijom; ko olako potcenjuje efekat (a naročito neslućene mogućnosti) onoga što se dogodilo – a što nam ne govori ništa novo o Kinezima, nego samo o „nama“ – čini to strogo na svoju štetu. Nimalo beznačajan deo srpske političke elite – i to one „demokratske“: radikala i socijalista nije bilo nigde u ovoj priči! – demonstrirao je na delu zavidan totalitarni refleks, i izrekao nam o sebi nešto što bismo možda voleli da nikada nismo saznali… Pogledajte samo ko su najeksponiraniji akteri ove priče: 1. Vladeta Janković, DSS, premijerov savetnik – univerzitetski profesor, čovek od književnosti, od znanja i ukusa; još jedan žalostan dokaz neizbežne dekadencije ukusa, stila i rasudne moći koja kanda obuzme svakog intelektualca koji umisli da mu je posao na ovom svetu da bude „državotvoran“; 2. Darijan Mihajlović, gradski sekretar za kulturu, (kakav-takav) pozorišni reditelj, umetnik i mladi intelektualac, inače kadar Demokratske stranke; 3. Nepoznat Neko iz Ministarstva spoljnih poslova; Vuk se Drašković na kraju dosta pompezno izvukao iz muke i bruke, ali je očigledno da mu je (da nam je!) Ministarstvo trulo i šuplje sa svih strana, i da njegovim hodnicima još vilene duhovi onih čija se Sveta Knjiga zove Rezolucija Informbiroa, ili tako nekako; 4. Dragan Kojadinović, ministar kult… uh, pa dobro, za njega i nije neko čudo – najbesmisleniji ministar kulture u istoriji Srbije logično (dakle: nebulozno) okončava svoj žali-bože-mandat. Ali ovi ostali?! Šta očekivati od tamo nekih šormaza, kojčića, albijanića, joximovića ili pop-lazićki („kao metafora“, dabome), ako oni ovako rade?

Zaboravite na onu bilo-pa-prošlo: ako se ova stvar ne istera do kraja, svi su razlozi sveta da se gleda sa zebnjom na budućnost ove zemlje. Odlično znam da će mnogi reći da je ovo tek histerisanje novinskog kolumniste, ali tvrdim da su otužna zbivanja oko (ne)prikazivanja ovog filma u simboličkom smislu najteži skandal u Srbiji nakon Petog oktobra 2000, na izvestan način teži čak i od, recimo, „pobune JSO-a“ i sličnog! S obzirom na to, anestezirana javnost je zapravo ostala obespokojavajuće mirna, a ceo skandal jedva da je i izvirio izvan geta kulturnih rubrika, a to je njegovo getoizovanje najpogrešniji mogući pristup, jer se ovde ni o kakvoj „kulturi“ ne radi, nego je reč o pitanjima elementarnog opstanka demokratskog društva.

SLOBODA I NUŽNOST: Da bi bilo jasnije o čemu se radi, te zašto je to baš tako značajno i opasno, vredelo bi malo raščlaniti postupke, retoriku i motive naših „pragmatičnih cenzora“, kao i onih koji su im zadali toliko silan strah da su morali brže-bolje da ga pošalju dalje. Elem, ideja da se, komotno pokriven autoritetom vlasti i najviših državnih položaja, arbitrirajuće umešaš u „slobodan protok ljudi, roba i ideja“ i u jedan filmski festival (ej!) pravdajući to „državnim razlogom“ po sebi je skandalozna do neba. Uvek, svugde, sasvim, nema ostatka, nema balansa između „sveta slobode i sveta nužnosti“, nema „zlatne sredine“ iz filistarskih maštarija. Ne, to je nešto što se, naime, ne događa. To je nešto što se ne sme ni zamisliti – to je onkraj svake rasprave. Ako pretendujete na to da vaša zemlja pripada „slobodnom svetu“ (termin zvuči „hladnoratovski“, ali je i dalje bolji i tačniji od drugih), nezamislivo je da, s ma kojim obrazloženjem, sprovodite unutrašnju cenzuru, niti pak onu koja bi se pojavila pod pritiskom spolja; to nema veze s tim da li ste „mala“ ili „velika“ zemlja – i da li „imate Kosovo“ – nego da li ste kao društvo slobodni ili niste. Tamo gde te slobode nema, ili je strogo dozirana (ergo: nema je), pravila su sasvim drugačija. Evo, ima nečega baš dražesnog u zahtevu Kineza da se film ne prikaže ovde jer je „strogo zabranjen u Kini“: u naravi je totalitarizma da se širi na svaki mogući način, pa i teritorijalno – totalitarizam je nužno fundamentalistički, takva mu je narav, njegov je krajnji cilj po defaultu ceo svet. Boljševički totalitarizam je hteo da svugde zavlada „diktatura proletarijata“, a islamistički totalitarizam hteo bi da i zapadnom svetu nametne svoja unutrašnja merila o tome, recimo, šta se i ko (te kada i kako) sme ili ne sme crtati, jesti, piti, oblačiti, čitati, ljubiti. Jedini ispravan odgovor na to je: hvala lepo, ali ne ovde! Dosledno, beskompromisno, bez ofrlje „multikulturalističkih“ relativizacija. Ali, da se vratimo „našima“. Njihov je poseg u umetničke i intelektualne slobode po sebi nedopustiv, ali još je gore ono čime ga oni pravdaju. Tu tek ima razloga ne za brigu, nego za bes i očajanje.

MANIFEST ROPSTVA: Verovanje da postoji „državni razlog“ zarad kojeg se može, sme, pa čak i mora učiniti simbolički najviša žrtva: odricanje od neprikosnovenosti umetničkih i uopšte intelektualnih sloboda, kao zaloga za svaki civilizovan život, otkriva fundamentalno nerazumevanje pravila i standarda (a bogme i prioriteta) demokratskog poretka. To je ono što su demonstrirali svi naši aparatčici-dušebrižnici redom, a najdalje je otišao Darijan Mihajlović, čija je otužna tirada manifest ozakonjenog ropstva, unutrašnjeg još više nego „diplomatskog“. Njegovo parafilozofiranje o tome kako je ovaj cenzorski mentalni ispad odličje „pameti“, za razliku od diskutabilne „hrabrosti“ kojom se Srbija isuviše dičila, u najužem je izboru za nešto najjadnije što je dolepotpisani u životu čuo. Sve je u toj „misli“ naopako i pogrešno, ali najgore od svega je to zastrašujuće nerazumevanje onoga što se ovde dogodilo: nije (Miloševićeva) Srbija bila „hrabra“ dok je prkosila celom svetu, nego samo glupa, niska i zla – „prkosila“ je u ime ratnih, ekspanzionističkih, zlikovačkih postupaka i ciljeva, a ne širenja ljudskih sloboda; i ne može, otuda, demokratska Srbija biti „pametna“ tako što će saviti šiju i biti „kooperativna“ s iracionalnim (i u osnovi tek ritualnim) zahtevima jedne egzotične jednopartijske tiranije, sprovodeći kinesku cenzuru u Srbiji. Ta, zamislite samo da je, recimo, Vašington tražio da se u Srbiji ne prikaže film Majkla Mora, u kojem se o Bušu & co. govori kao o retko uspeloj kombinaciji zlikovaca i idiota? Naravno, nijedna američka vlada, pa čak ni ova i ovakva, neće učiniti nešto tako glupo. Po Darijanu i sličnima, ispade da su skrivanje masovnog ubice Ratka Mladića i namera da se prikaže jedan film deo istog sindroma! E pa, neće biti: i Mladić i svi ti mladići pre su deo sveta onih koji danas zabranjuju filmove, a sutra će skidati glave (kao što su već i radili) u ime „viših državnih interesa“.

To što je ovde baš „pitanje Kosova“ taj loše prikriveni „viši državni interes“ zarad kojeg je Letnja palata imala da izvisi – ono, da se ne ljute drugovi u pekinškom ce-kaju – važno je samo utoliko što je direktan dokaz u prilog tvrdnji da određena vrsta „patriotizma“ razorno deluje na mozak: to je em neverovatno glupo i naivno i diletantski, em bi bilo neprihvatljivo čak i kada bi – ako zamislimo da se ceo svet upravo najeo bunika – bilo tačno. I to je „tačka na i“ u ovoj priči o, prevashodno, „izdaji intelektualaca“: naša „demokratska“ elita (šta tek reći o onoj drugoj, lele i kuku?) ne ume da razume najelementarnije stvari: i posle svega, ona bi mogla mirne duše da vas upita „šta si toliko zapeo za taj film“, savršeno ne razumevajući da je film povod, slučajno ogledalo njenog zastrašujućeg vrednosnog nihilizma. Tu je Draškoviću Vuče sasvim u pravu: nikakva „teritorija“ nije vredna slobode, jer „teritorija“ je, uostalom, samo zgodan izgovor: ako nema slobode, nema ničega. Može ti se zemlja pružati od Stambola do Beča, bez slobode ona je tek obična štala.

Ima li ovde nekog naravoučenija? Da je ovo ozbiljna zemlja, sve ovo se nikada ne bi dogodilo; da je ovo barem poluozbiljna zemlja, mnogi bi ovim skandalom završili svoje javne karijere, a ljudi kao Kojadinović ili Mihajlović bi istog sekunda leteli iz svojih fotelja (bajdvej, naročito je zanimljivo da se Demokratska stranka dala tako kukavički i mizerno uvući u ovu splačinu, i da Boris Tadić tim povodom ne preduzima nikakve kaznene radnje, iz čega zaključujem da mu tu ništa ne smrdi!). Pošto, eto, nije ni jedno ni drugo, vuk će opet pojesti magarca (a Vuk svog neće, nažalost!), do neke sledeće Megabudalaštine u ime „višeg državnog interesa“. Dežurne patriote već vrebaju, ko zna gde sve još može da se Odbrani Kosovo! Ima li gde kakav balet zabranjen u Kini ili Kazahstanu, da ga prvo dovedemo, pa ga zabranimo? I zašto, bre, niko ne angažuje onog Borata, lucidnog mladića svetskih manira, kao spoljnopolitičkog savetnika?

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Izložba

17.april 2026. S. Ć.

Muzej devedesetih: Vreme u kome je dizajn oblikovao svakodnevnicu

U Muzeju devedesetih izložba logotipa i vizuelnih identiteta Jugoslavije „Yugo.logo“ vraća u vreme kad je dizajn oblikovao svakodnevnicu

Premijera

17.april 2026. Sonja Ćirić

„Duško Radović“, pozorište sa najviše premijera u Beogradu

„Mala Frida“ je četvrta premijera Malog pozorišta „Duško Radović“ ove sezone. Ostala beogradska pozorišta su realizovala jednu do dve

Audicija

16.april 2026. S. Ć.

Na audiciju Baleta Srpskog narodnog pozorišta javilo se 1500 igrača

Na trodnevnu audiciju Baleta Srpskog narodnog pozorišta javilo se 1500 kandidata iz sveta za 10 radnih mesta. Među njima je samo 8 iz Srbije

Slučaj Generalštab

15.april 2026. Sonja Ćirić

Šta traže Selakovićevi revizori u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture

Od prethodnog ročišta, u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture svakodnevno borave revizori Ministarstva kulture. Ne zna se da li traže nešto određeno

Izložba

15.april 2026. Sonja Ćirić

„Generacija ’79“: Izložba ih je okupila

Nisu se družili 40 godina, a onda je slučaj hteo da se spoje zbog zajedničke izložbe „Generacija ’79“ - klasa sa Grafike Fakulteta primenjenih umetnosti

Komentar

Pregled nedelje

Šta je osvetlio plamen Jaćimovićevog autobusa

Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem

Filip Švarm
Peter Mađar, lider opozicione Tise, obraća se svojim glasačima u tamnom manitilu sa tamnom kravatom i belom košuljom

Komentar

Kako je Peter Mađar pobedio Viktora Orbana

Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa

Andrej Ivanji

Pregled nedelje

Bez organizacije nema pobede

Raspiše li Vučić izbore za leto, studentski pokret i zborovi moraju biti spremni. Iskustva stečena u Kuli, Sevojnu ili Aranđelovcu su dragocena, ali ne i dovoljna. Današnji mali propusti, već sutra mogu biti fatalni. U pitanju je budućnost Srbije

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1840-1841
Poslednje izdanje

Politički preokreti

Univerzitet na crti sa režimom Pretplati se
Izbori u Mađarskoj

Može li se pobediti izborna autokratija

Politički život

Kakve su pouke sa lokalnih izbora

Intervju: Predrag Pega Popović

Jugoslavija je bila velika, ozbiljna zemlja

Duh Vremena: Šest decenija od smrti Ane Ahmatove (3)

Odjek pesme Ane Ahmatove o teškoj epohi i samoći udvoje

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme 1836 11.03 2026.
Vreme 1835 05.03 2026.
Vreme 1834 26.02 2026.
Vreme 1833 18.02 2026.
Vreme 1832 11.02 2026.
Vreme 1831 05.02 2026.
Vreme broj 1830 28.01 2026.
Vreme 1829 21.01 2026.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure