Ovog puta, u sedmicu između početaka pomenutih festivala stali su ključni, prevratnički parlamentarni izbori pa je Pančevo preplavilo raspoloženje pobede, olakšanja i oporavka.
Tokom tri večeri sa po dva koncerta, 29. PJF odvijao se u punoj, takozvanoj univerzalnoj sali (svega 350 sedišta) Kulturnog centra Pančeva (koji je i organizator). Na otvaranju, dvojica vrhunskih instrumentalista meandrirala su oko melodija neretko familijarnih prizvuka. Prvo, nekadašnje čudo od deteta, alt-saksofonista Frančesko Kafizo: još u tin-uzrastu prštao je Parkerovim stazama, a zahvaljujući saradnji s Umbria Jazz Festivalom gostovao je i u Beogradu i Novom Sadu. Zvezdani uspon preobrazio je u zrelost za vreme nekoliko “povučenih” sezona, pripremivši trostruki album “3” (2015, ALF), kojim je naglasak s izvođačkog pomerio na autorski. Kao vodeći italijanski internacionalac, već učestvujući na PJF, pruža nam uživanje da u raznim intervalima svedočimo njegovom razvoju, pa tako i ovog puta u tandemu s klaviristom Maurom Skjavoneom (sarađuju od 2013, zajedno četiri albuma). Kafizo je demonstrirao mogućnosti svog instrumenta u rasponu od folklora rodne Sicilije do savremene evropske umetničke muzike.
Veteran Bil Frizel (r. 1951) decenijama je među vrhunskim džez gitaristima i uopšte modernistima, a svojim često minimalističkim konceptom i improvizacijama odavno je obuhvatio većinu – naročito američkih – muzičkih žanrova i stilova. Nezaustavljivi transformer, poznat je uživo i ovdašnjoj publici, sada u triju i s ovogodišnjim albumom In My Dreams (Blue Note). Na pozornici, basista (tačnije, bas-gitarista Luk Bergman) i bubnjar bliži su publici, dok velemajstor električne gitare i doslovno deluje iz pozadine. Naoko naivno, čistog zvuka s minimumom efekat-pedala, tanane dinamike, Frizel često vodi i sviranjem pratnje. Jedina zamerka ide insistiranju da lepe amerikana instrumentale povezuje ponekad slabijim pasažima.
Od “dopune” i “produžetka” BJF, Pančevački džez festival porastao je do komplementarnog, nudeći i sinergiju s prestoničkim. Najmanji zajednički sadržalac im je dugogodišnji umetnički direktor BJF Vojislav Pantić, ujedno stručni savetnik PJF. Tako smo, između ostalog, nastavili da pratimo progres(iv) švajcarske – via Njujork – pijanistkinje Silvi Kurvoazje, u triju “Shortcuts”, s top bubnjarom Našitom Vejtsom. Latino-plesnu sekciju obezbedio je kubansko-francuski trio klaviriste Alfreda Rodrigeza (juniora), s aktuelnim albumom popobrada Take Cover!. Domaći adut uvek je niški “Eyot”, najviše izvoženi “svetski a naš” džez sastav, uporni kvartet koji od 2008. rokerskom probojnošću uspešno spaja modernizam i folk: 29. PJF “uhvatio” ih je između dvostrukog živog Quindeccenial (2024, Neuklang/PGP RTS) i upravo u Norveškoj snimljenog, njihovog šestog studijskog.
Spektakularni završetak dogodio se s tenor saksofonistom Ajsajom Kolijerom (r. 1998. u Čikagu), pratećim triom (SAD/Jermenija) i programom …Plays Coltrane, odjekom njegovog hrabrog albuma Cosmic Transitions (2021, Division 81) posvećenog, naravno, Džonu Koltrejnu, Koliejrovom uzoru. Ujedno, besprekorno podsećanje na stogodišnjicu Koltrejnovog (kao i Majlsovog) rođenja.
Ni lokalne zađevice (kao “alternativni” džez festival) nisu oštetile PJF i vernu publiku (ulaznice po svega 500 din), kojoj prija i džem-sešn u foajeu. Sve je više razloga da takvim povodima Dunav pređu i ljubitelji iz Beograda… Zatrebaće veća sala.