Opstanak i sloboda

Filozof Pierre Charbonnier (diplomirao na prestižnoj École Normale Supérieure) autor je nekoliko značajnih djela iz filozofije politike i environmentalizma, ali opsežnom studijom (na gotovo 500 stranica “gustog” teksta) Obilje i sloboda; ekološka povijest političkih ideja, ispisao je veliku, zapravo neophodnu knjigu za razumijevanje naše epohe, svojevrsnu ekološku Bibliju, u kojoj na krajnje studiozan i promišljen način problematizira najbitnija pitanja (primarno odnos društva i prirode) naše novodobne povijesti. Ali, napajajući se mišlju stupova filozofske misli (od Grotiusa i Lockea, preko Adama Smitha, Fichtea, Tocquevillea, Durkheima, do Marxa, Veblena, Karla Polanyja, Marcusea, Andrea Gorza, Dipesha Chakrabartyja i drugih), nije analizirao samo dramatične klimatske promjene opasne po opstanak života na Zemlji već je i anticipirao našu krajnje neizvjesnu budućnost, u kojoj nam se ne piše dobro ukoliko ovim tempom nastavimo bezdušno i pohlepno, bez ikakvih razumnih kočnica, maksimalno zagađivati i eksploatirati prirodu i njezine/naše resurse (koji nisu neograničeni). Ovakvim držanjem već smo suštinski poremetili klimatske i ine geoekološke temelje života na našoj planeti, tako da smo se sami doveli u krajnje nezavidnu poziciju, u kojoj je pitanje života na Zemlji krajnje ugroženo, naravno ukoliko se na vrijeme ne trgnemo iz samozadovoljne potrošačke euforije. Vremena međutim, nemamo previše, upozorava Charbonnier. On je “umjereni optimist” i vjeruje da još nije sve izgubljeno, ali svijet u cjelini mora se dogovoriti oko načina (samo)zaštite zemlje, jer (kratkotrajna) epizoda materijalnog i energetskog obilja definitivno je prošla i učestali toplinski valovi, ekstremni klimatski događaji, otapanje ledenjaka, kolaps pojedinih vrsta života (primjerice populacije kukaca itd.) predstavljaju i političke fenomene od prvorazredne važnosti, što je nažalost u našoj kulturološkoj tradiciji u očitom raskoraku s (implicitnom) definicijom onoga što (još uvijek) smatramo političkim. A to je samo jedna od zabluda u nizu koje si moramo osvijestiti ukoliko želimo pojmiti razmjere tragedije koja nam prijeti, ili kako je to Charbonnier sažeo: “Ekološka i klimatska kriza uzrokuju i gotovo ruše mostove koji nas inače povezuju s prošlošću, jer zemlja koju nastanjujemo više uopće nije ista kao prije, ali i s budućnošću kakvu smo do sada zamišljali. Nasljeđujemo svijet za koji nijedna dostupna politička kategorija nije osmišljena da bi njime upravljala” i samo ukoliko presložimo mapu naših povezanosti (na čem tako hrabro i dosljedno ustrajava Greta Thunberg), ukoliko politika i korištenje prirodnih resursa više ne budu heterogeni, odnosno ako uskladimo socijalna i ekološka pitanja, možemo ovom rastrganom povijesnom tkivu vratiti (barem) dio cjelovitosti, a političkom djelovanju (prije svega u sferi ekonomije) dio njegovih humanih i već (o)davno zaboravljenih orijentira.

POLITIČKA EMANCIPACIJA

...

Charbonnier je u svom rukopisu na maestralan način pokazao kako su sve ideje, pozivale se na ekološki ideal ili ne, oblikovane poimanjem svog odnosa prema zemlji, u doslovnom smislu te riječi, ili kao planeti, odnosno kako su ključne političke kategorije moderniteta utemeljene na ideji poboljšanja prirode i “presudnoj pobjedi nad oskudnošću i ograničenosti pristupa našim resursima” koji nam stoje na raspolaganju. U tom kontekstu i sama politička zajednica slobodnih i jednakih pojedinaca, kako su je zamišljali vodeći umovi modernosti (prvenstveno u svezi razvoja industrije, koji se poistovjećivao s idejom napretka) bila je oslobođena od bilo kakvih ograničenja takozvanog prirodnog svijeta. Ali, taj “pakt” demokracije i neograničenog rasta prema (nejednakom i nepravedno raspoređenom) obilju, danas je, a u to više nama nikakve sumnje (usprkos izraženom utjecaju Trumpa i njemu sličnim likovima i lobijima) doveden u pitanje snažnim klimatskim poremećajima, čime je ekološka ravnoteža dovedena u pitanje i opasno se i ubrzano naginje na stranu naše (sve)opće propasti. Stoga, za Charbonniera nema sumnje, predstoji nam “osmisliti novi horizont ideala političke emancipacije”, a s ogledom na činjenicu da postojeće i još uvijek prevladavajuće paradigme više ne mogu počivati na obećanjima beskonačnog širenja (industrijskog) kapitalizma (za kojim se bedasto povodio i sovjetski real-socijalizam). Ekologija se, drugim riječima, mora vratiti sposobnosti devetnaestog stoljeća kako bi odgovorila na veliki geoekološki šok industrijalizacije. Tu u takvu sposobnost pokazao je tadašnji socijalizam, da bi je ubrzo staljinističkom dogmatizacijom i silovanjem stvarnosti napustio uspostavivši nekakav socijalkapitalistički bastard u svemu disparatan svojim izvornim idejama. Svjestan svih tih implikacija, Charbonnier je svojom knjigom pokušao – i u tomu je dosljedno i strogo instruktivan – ponovno osmisliti imperativ zaštite društva u novom smjeru, koji respektira “međusobnu povezanost društvenih grupa i njihovih životnih okruženja u svijetu preoblikovanom klimatskim promjenama”. Ujedno, ova studija iz do sada gotovo nepoznatog rakursa propituje smisao i dosege naše slobode u novim geoekološkim okolnostima i utoliko je to konceptualno nesvakidašnja, originalna povijesna retrospektiva redefiniranja naših prioriteta i naših političkih ideala koji su se iscrpili i za koje između ostalih i Charbonnier traži, a djelimice nalazi i nudi, adekvatne zamjenske sadržaje/alternative.

ZASTRAŠUJUĆE PROMENE

Pitanje klimatskih promjena i sustavno zagađivanje i uništavanje okoliša (degradacija tla, vode, radikalan pad bioraznolikosti itd.) nije trivijalno pitanje, kako to s nepodnošljivom lakoćom drskosti i ignoriranja stvarnosti pokušavaju, primarno iz sebičnih, interesnih razloga, predstaviti moćni korporacijski i s njima uvezani politički “trumpisti” svih fela i boja, uključujući i njihove intelektualne servise(re). Utoliko je ova inspirativna knjiga snažan prosvjed protiv svih onih koji se tomu nepromišljeno lakonski priklanjaju, a ujedno je i krik očajnika koji vidi kamo nas naša lakomislenost vodi i apelira da se osvijestimo dok još nije kasno.Prvo će strada(va)ti mase najsiromašnijih i najbespomoćnijih, ali kada kola krenu nizbrdo, ni oni najbogatiji neće biti pošteđeni propasti i u tomu ima nekakve “kozmičke” pravde: smrt nikada i nikoga nije, niti će zaobići. Istina, u svemu tomu na djelu su i razne prozirne pomodne ideje o posvemašnjem kolapsu našeg načina života i svijeta u kojem živimo, ali čak i one u biti svjedoče o sve razvijenijoj svijesti o ekološkoj ranjivosti koja se više ne mjeri stoljećima, čak ni desetljećima, već je adekvatna prosječnoj dobi naših života. I upravo je ta spoznaja zastrašujuća, jer se spektakularne promjene više ne zbivaju u tišini i nevidljive našem oku, već tu, praktički svakodnevno pred našim očima.

Ovom je knjigom Charbonnier uspio na seriozan i znanstveno odgovoran način “pokriti” nekoliko posljednjih stoljeća i međusobno vrlo različita znanja (uključujući i specijalistička znanja koja se odnose na oceane, naftu, atmosferu, eko-sustav u najširem značenju te riječi) i ujediniti ih oko jednog, ključnog problema, koji je koliko ekološki, toliko i politički. Naravno, vrijedi i obrnuto. Ili, kako je sam zapisao: “Ovom knjigom želio bih dati doprinos politizaciji ekološkog problema, u širem smislu, te pridonijeti izgradnji kolektivnog promišljanja o promjenama koje trpi moderna paradigma napretka”. I odmah upozorava kako je svjestan da postoje brojne statistike, koje “tjeraju vodu na mlin” liberalnih utopija, jer zorno svjedoče o smanjenju siromaštva, bolesti, gladi i da naš životni vijek raste, opada smrtnost itd. Ali, istodobno je stanje stvari na polju bioraznolikosti alarmantno; globalno zatopljenje, drastično iscrpljivanje prirodnih resursa i sve učestalije klimatske katastrofe više nisu pitanje budućnosti, već naša gorka sadašnjost kojoj se moramo znati suprotstaviti, a malo, gotovo ništa ne činimo da bismo se oko tog uistinu sudbinskog pitanja našeg o(p)stanka na planeti ujedinili i dogovorili. Charbonnier nije znanstvenik sklon retorici apokalipse ili bedastog optimizma, već realan čovjek koji opremljen širokim, enciklopedijskim znanjem i zdravim razumom jasno kaže: proturječja koja se pred nas postavljaju nisu stvar percepcije, pa čak ni stava, već su produkt naše diferencirane stvarnosti koja nas tjera da žurno, dok još nije kasno, “preispitamo značenje koje pridajemo slobodi u trenutku kada njezine ekološke i ekonomske ovisnosti dovode u pitanje njezino trajanje”.

Veliki letnji popust na „Vreme“! Samo kliknite ovde, odaberite pretplatu i podržite redakciju u nezavisnom radu.