Zbirka eseja Đorđa Matića Tajne veze jedna je od knjiga kojima se izdavačka kuća „Heliks“ predstavila na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu i kojom je pokazala šta znači da objavljuju knjige koje podstiču kreativno razmišljanje, pokreću intelektualne rasprave i edukuju čitaoce – kao što piše u njihovom katalogu.
Naime, u svakom od jedanaest eseja Tajnih veza Đorđa Matića, baš kao što i nalaže ova književna vrsta, analizira se jedna tema – neki muzičar, pesma ili nešto treće u vezi sa muzikom. Međutim, ne analizira se hladno i nepristrasno kako je to uobičajeno za esej, već pričanjem pro(od)življenim i iskrenim, koje se širi nizovima ličnih asocijacija i sećanja – kao da poziva čitaoca da ih nastavi svojim asocijacijama i uspomenama pobuđenim temom koju je Matić započeo. Zbog te raspričanosti Matićevih eseja (BTW retko izglačanog jezika i stila) autor pogovora ove knjige Muharem Bazdulj prvi esej Tajnih veza naziva tekstom a ne esejom, u nameri da ga žanrovski ne suzi. „U našoj kulturi termin esej pokriva zapravo mnogo uži prostor nego u angloameričkoj, recimo. Hoću da kažem da ovo nije (pseudo)akademska interpretativna studija nego ono što bi Danilo Kiš nazvao polupriča-poluesej.“ Ova odrednica se, manje-više, odnosi i na ostale tekstove iz Matićevih Tajnih veza.
Pomenuti prvi esej, Na Tri kralja je piščeva lična, intimna priča o Bori Đorđeviću, Goranu Bregoviću i Džoniju Štuliću, simbolima Yu rok scena. Izdvajamo prvi, najintimniji deo. Zove se Fajter. Ne upoznaji svoje idole. „U mračnoj diskoteci roterdamske luke, gdje su se skupljala gastarbajterska djeca“, piše Matić, sreo je Boru Đorđevića „napokon, kad se već sve dogodilo, nekoliko godina poslije našeg kolektivnog udesa“, rock’n’roll emblematsku ličnost kojoj „jedno vrijeme nije bilo para“, ali koji je pao „prvo u magle, privatne i javne, sve više, u nedostojan humor i na kraju, kao građanin, najgore od svega, u najstrašnije idejne zablude – on, koji je govorio u ime svih, odabrao je u raspadu samo jedne.“ Dakle, piše Matić, u toj neuglednoj diskoteci „umjesto negdašnjeg hodajućeg rokerskog boga – zatekao sam sjenu, šepajućeg palog anđela.“ Opsceno pijan, jedva je sedeo na barskoj stolici i „držao se za štangu posađenu na sredinu, srebrni kolac (za nabijanje?) za koju se, osim vikendom kad stižu ‘pevači’, drugim danima u tjednu drže striptizete.“ Klinci i polusvet su mu se smejali. Ali „on je izdržao, sve tako ogoljen, više rundi nego što je rulja, sigurna u sebe, mogla izdržati.“ Rasplet je savršen, ljudski, a odigra se samo u pitanju „Zašto si ono govorio? Zašto si nas razočarao, Boro?“ i odgovoru „Slušaj – ako si Hrvat – budi Hrvat do jaja.“
Đorđe Matić dalje u Tajnim vezama piše o Oliveru Dragojeviću i svetlosti njegove Cesarice, o albumu Ministarstvo straha Arsena Dedića, o temama povodom rečenice iz knjige Đorđa Balaševića „Zlo je tamo. Nakotili se (sic!) došljaci iz susednog mraka, iz zemlje bez istorije, bez ptica, bez slikara, balerina, violončelista“, o Majlsu Dejvisu, o Željku Joksimoviću i opštoj razumljivosti stihova njegove pesme Lane moje („… neka u njima netko pokaže ijednu jedinu razlikovnost, bilo u riječniku ili sintaksi, koja bi markirala granicu između nekadašnje dvije varijante istoga, odnosno danas dva jezika.“), o Šarlu Aznavuru, Okudžavi i Visockom koji je vozio plavi mercedes po Moskvi sedamdesetih, o dalmatinskoj klapskoj pesmi Ribar plete mrižu svoju… Svaka tema Matićevih priča-eseja je povod i razlog emocijama, asocijacijama i razmišljanju o životu, najčešće o onom koji više nije tamo gde je onaj koji misli o njemu. Za kraj, a kao dodatak upravo rečenom, samo još kratko o priči Glasovi zaboravljenih predaka o migraciji ljudi s ovih krajeva preko Okeana, priči napisanoj povodom 11 zvučnih zapisa iz Hrvatske, Slovenije i Srbije snimljenih između 1901. i 1925. godine, a sačuvanih u Američkoj kongresnoj biblioteci u Vašingtonu. Naime, u tonu tih davnih snimaka naslućuje se, piše Matić, „i zvuk tadašnje budućnosti, najava nečega što će tek postati. U njima je već ideja o zemlji koje (još) nema. No tu je vjerojatno i njihova prava tragičnost: sudeći po čuvenom, nikada je, te zemlje, u materijalnom obliku, u onom za koji smo mislili da postoji, nije ni bilo i neće je ni biti, nego jedino ovako, skoro da se kaže platonistički, jedino kao ideje, gore negdje, u sferama.“
Knjiga se završava Indexom imena. Neuobičajeno i za priče i za eseje, ali vrlo posebno. Kao što su i tajne veze, uostalom.
PS.
Đorđe Matić (Zagreb, 1970) je pesnik i esejista, živi u Holandiji. Afirmisao se kao jugoslovenski autor i to, već od kako se početkom veka pojavio, kao neko u čiji se rukopis veruje. Pre Tajnih veza napisao je i zbirku eseja Tajni život pjesama, zatim zbirke pesama Lingua franca i Haarlem Nocturne na holandskom jeziku, koautor je trojezičnog izdanja priručnika Eastern European Folk Tunes (sa Merimom Ključo) i urednik je i koautor legendarnog Leksikona Yu mitologije. Pisao je u brojnim časopisima bivše Jugoslavije, stalni je saradnik zagrebačkog časopisa „Prosvjeta“ i beogradskog nedeljnika „Vreme“.
